Nakon doručka u hotelu odlučio sam da prošetam po okolini. Sledeće predavanje na kongresu biće tek u tri sata. Direktor ionako neće doći pre dva. Imaću dovoljno vremena.
Na mapi ispred hotela video sam da postoje desetine kilometara uređenih staza. Sve su bile prilično slične, možda je samo na jednoj bio ucrtan nekakav most. Krenuo sam tamo. Volim mostove.
Posle otprilike sat hodanja; preko dva brežuljka i kroz dve udoline izašao sam iz male šume pravo na most.
Razočarao sam se.
kopitari, pitanja i odgovori (zapravo bez odgovora)
Moja kobila i moj magarac su lipsali da bi me doneli do ovde. Zato sam prestao da jedem sisare. Ruke su mi krvave bez razloga, ali da li bi trebalo da budu?
kada sam bila šizofreničarka
ne ne ne veruj u idole i ne gutaj Midole
Bila sam jednom u jednoj biblioteci, možda u Narodnoj, ne sećam se, spremala sam filozofiju nauke ili logički empirizam, i dok sam čekala da naručenu knjigu iznese lift, opet sam se nekako, reklo bi se, pod uticajem nazovi sinhroniciteta, susrela sa knjigom, koja je isto čekala lift, ili u njenom slučaju tačnije, drop, koja se prosto zvala ŠIZOFRENIJA. Kaže prvi red, pamtim kao da sad čitam, tipični šizofrenik živi u svetu sumračne imaginacije, marginalizovan od strane društva, nesposoban da se uklopi u grupu, zatečen na ivici realnosti, zadovoljen prostim plutanjem u autoprojektovanom sistemu vrednosti… Podigla sam se na prste i poskočila, kao Arhimed, iz kade apsolventskog roka, i umesto EUREKA, uzviknula, TO JE TO, sada razumem (taj deo sam samo pomislila).
Težina telegrama od dvadeset i jednog grama raspršila je i poslednju nadu da ću te sresti u centru. Nebo je bilo crno poput ovce, vunasto i suvo. Jak pritisak nabijao je ljude prema tlu. Zlu ne trebalo da ovo potraje, ali nekako su mnogi sada prave veličine. Grehota je za one koji inače sami sebe unižavaju svakog dana, oni jedva da se vide. Ostali su veličine kokera, kroketa ili krekera. Ovčar bez dlake po telu (ima je samo po glavi) podigao je pogled. Vidi se da bi u nekom drugom svetu bio kralj životinja. U nekom drugom svetu svi bi svetleli, svi bi puštali krila i leteli. Svi bi bili svetleći zmajevi. Zmajevi noći. Zmajevi očaja. Krajevi grada bili bi gnezda. Na vrhu najvišeg nebodera u centru živeo bi kralj zmajeva kome čak ni onaj ovčarski pas ne bi bio strašan (u onom njegovom svetu koji priziva pogledom - ili je to samo vapaj za hranom). Kralj zmajeva, zmaj od papira koji ne može da leti. Ne, to nije ispresavijani telegram, bože me oprosti, to je origami zmaj. Zgužvam ga jednom rukom u centar piksle gde spavaju pepeo i strah. Strah, da ako već mogu da pogubim kralja zmajeva kao opušak cigarete, a nikada nijednu nisam stvarno spalio, kakav je kralj mog sveta?
Po izlasku iz aviona u Okinavi me je dočekala granična policija u lateks, doktorskim rukavicama, i ženskom rodu. Upalo mi je u oči, nisu ni pokušale sa mnom da govore engleski; ćutke su pregledale dokumenta, kulturno mi klimnule glavom da potvrde da ostajem samo nekoliko dana, i pustile me da prođem. Na aerodromu me je čekao šofer. Čovek možda u šezdesetim godinama. Sve na njemu je odavalo skromnost: čisto ali isprano odelo, kondukterska kapa, bele rukavice, takođe iznošene. Pokazao mi je put do auta, koji je bio slika i prilika njega samog, uredan ali korišten godinama. Prozori na zadnjem sedištu su bili okićeni belim čipkanim zavesama. Zavese sam morao da pomerim da bih video pejzaž dok smo prolazili kroz Nahu, glavni grad Okinave.
Srbija troši 250 evra po glavi stanovnika na zdravstvo, dok Engleska troši 3500 funti, a Amerika čak 7000 dolara. Kad gledate samo brojke pomislićete da SAD ima najbolji a Srbija najgori sistem zdravstvene zaštite. Pa, nije to baš tako jer nije sve u parama. Holandija troši manje od Nemačke po glavi stanovnika na zdravstvo pa ipak ima bolji sistem zdravstvene zaštite prema istraživanju koje je sprovela institucija Evro-zdravstvo.
No, novac jeste važan i ima ih koji tvrde da je srpski zdravstveni sistem pristojan za zemlju sa takvim društvenim dohotkom ali da nije onako dobar kakav je bio u Jugoslaviji. Međutim, u ovom momentu zemlja teško može povećati iznos koji izdvaja za zdravstvo. Tih 260 evra po glavi stanovnika iznosi čak 11 odsto društvenog dohotka što Srbija jedva da može da izdrži.
Знате ли да зајечарско предузеће за даљинско грејање прави губитак од 50 одсто? Губици се праве и у Књажевцу, Бору, Мајданпеку, Панчеву, Лесковцу, Чачку, Београду...Насупрот томе, иста предузећа у Беочину, Пожаревцу, Пећинцима, Сремској Митровици, Ужицу, или у Великој Плани имају профит.
Да ли знате да водовод у Сјеници не прода чак око 70 одсто воде коју произведе? То значи да толико воде исцури из система због лошег одржавања, или толико воде потроше они који су нелегално прикачени на мрежу (стручњаци то зову „не-приходна" вода). Слично је и у Новом Пазару, Рашкој, Бечеју, Бачу и Свилајнцу.
Objavljujemo još dve nove priče pristigle na naš konkurs.
Naslovi su:
1. Lana
2. Beba menja sve
Glasanje se odvija davanjem preporuka (klikom na oznaku „PREPORUČI" u dnu komentara).
Za priče mogu glasati svi registrovani korisnici bloga B92.
Rok za glasanje je 72 sata od trenutka postavljanja.
Vaše priče, kao i do sada, šaljite na maminaprica@bitkazabebe.rs
Objavljujemo još jednu priču:
1. Konstantinu - maminom heroju
Glasanje se odvija davanjem preporuka (klikom na oznaku „PREPORUČI" u dnu komentara).
Za priče mogu glasati svi registrovani korisnici bloga B92.
Rok za glasanje je 72 sata od trenutka postavljanja.
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange
Zaboravila je da ponese naočari za vid pa je poslala dve kratke poruke. Čuo sam ih sa terasnog prozora u ćošku , bacio opušak i vratio se u sobu. Previše sam se naduvao posle odrađene smene.
Nisam želeo da joj odgovorim. Smotao sam cigaretu i razmišljao šta da napišem. Uvek mi je bilo lako da rečenice započnem sa negacijom, setio sam se svih njenih pridika u momentu, i ostao sa tom istom slikom nekoliko minuta ne čineći ništa. Natočio sam i eksirao čašu vode, vratio se na dvosed i ponovo gledao u telefon koji mi nije trebao tog momenta. Poželeo sam da
Vreme nakon Drugog svetskog rata kao vreme „velike sinteze" protivrečnih tendencija epohe će zapravo biti vreme geopolitičke ravnoteže i balansa među svetskim silama, što je konačno rezultiralo politikom detanta (franc. détente - opuštanje) među velikim silama koja je na snazi bila u centralnom delu ovog perioda - od sredine šezdesetih do početka osamdesetih godina 20. veka. Državnici koji će obeležiti ovaj period će više biti skloni pregovaranju nego konfliktima, koristeći same konflikte uglavnom kao sredstvo za jačanje pregovaračke pozicije, a ne kao cilj sam po sebi. Možemo reći da je, nakon pola (dvadesetog) veka u kome su takt događaja određivali neuravnoteženi destruktori poput Vilhelma II i Hitlera, nastupilo vreme u kome će takt određivati uravnoteženi državnici u najboljem maniru bizmarkovske diplomatije.