Taman sam došao kući i legao. Čuo sam da je auto sletjelo u more i izletio vani. Sjećam se da je bilo hladno, ali ne znam koliko je točno bilo stupnjeva. Uglavnom, nije bilo strašno. Puno auta sletjelo je u more pred našom kućom, dogodi se to svako malo. Moj otac je već 3-4 puta skakao i izvlačio ljude. Bilo je svega, i razbijanja stakla i prevrtanja i skorih utapanja - kaže Reljić koji o svom hrabrom potezu nije htio puno govoriti.
Kalif na mesto kalifa "Najavio borbu protiv kriminala". Kada proguglamo ovo što sam naveo pod navodnicima vidimo da mu nije prvi put. Vatalo ga to, da najavljuje, i pre 5 meseci i pre godinu dana, i pre godinu ipo. Valjda voli čovek da najavljuje. Ja mislio da se to ne objavljuje već samo pohapsiš bagru, ali dobro. Osim toga, čovek u sivoj majici na bratele, obnovio je ideju progresivne levice zvane JUL iz 1999 godine koja se zove "ekonomski patriotizam". NO COMENT. Ali moja omiljena izjava od istog autora, koja je vešto isečena u potonjim emisijama je da je Srbija prehrambeno bezbedna. WTF? Čak se teško nalazi i na netu. Ali je dobro što smo u situaciji da izvozimo bezbednost.
„Evo ga Tadić levo, a tu je i Lepa Brena.“ Onda kaže: „Set za nas“, pa opet red tabloidnih vesti: „Tu su Dinkić i Dulić“... Mi iz Niša nemamo baš često priliku da vidimo te selebritije, pa razumem kumovu želju da mi dočara atmosferu. Evo, listam poruke od tada i prenosim dve koje zaslužuju pažnju: „Ajs ti, ‘koka-kola’ i čips 680 dinara. Bez fiskalnog“, „Ponovo 680 dinara, ponovo ne davaju fiskalni.“
Tih dana, kad se igrao najbolji tenis na svetu u Areni, prosečna poseta bila je oko 20.000 ljudi, sedelo se i po 10 sati, a niko nije mogao da unese ni kašicu za bebu, a kamoli sendvič ili sok. Po mojoj skromnoj proceni, svako od posetilaca je morao, hteo ne hteo, da popije dva soka ili dve flašice vode i da pojede jedan sendvič, sve to u zbiru od oko hiljadu dinara. I, eto, matematika kaže da je to u zbiru dva miliona neoporezovanih dinara samo za jedno veče. Malo li je.
Radila je kao šankerica. Ne znam joj ni ime. Nije iz Niša. Zapamtio sam je jer je prosula pivo na mene. Uplašila se. Dao sam joj 200 dinara. Kažu da ima zajebane roditelje. Nešto je kao studirala. Večeras je nije bilo na poslu. Rekoše mi da se udala pre 3 meseca. Rekoše mi da treba da se porodi februara. Baš dugo nisam svraćao. Ona je 89. godište a on 94. Njeni se osećaju iznevereno, ne žele da čuju za njih. Žive u garsonjeri sa njegovom majkom. On nema oca. Majka ne radi. Ona je bez posla. On ne radi. Ona smatra za uspeh što je otišla od roditelja.
Joca provaljuje da ne znam ni koje je odeljenje a kamo li ko je razredna ili gde je učionica pa me zvao dva puta da me podseti da ne zaboravim da odem na roditeljski. Još tatin prvenac bio korektan pa je oba puta ponovio “Kad uđeš odmah levo pa uz stepenice i pravo. Piše wellcome, jer je to kabinet engleskog jezika... Znaš razredna predaje engleski”.
Nisam od tih srećnika koji su u ovoj Srpskoj Verujućoj Stranci. Znate o kome i o kojima govorim. To su ljudi koji veruju njemu, a nemaju stav. Oni su svoju volju poklonili njemu i podržaće ga da odluči i da idemo u Evropu i da idemo ka Rusiji. Oni će da ga podrže u u koju god stranu da skrene. Oni veruju da je on nepogrešiv. Oni veruju da je on jedini. Oni veruju da je on svemoćan.
Ako vas put kojim slučajem dovede do Turkua, grada na jugozapadu Finske čiji stanovnici još ne mogu da prežale što je posle jednog od nekoliko velikih požara prestonica odavde preseljena u Helsinki, nemojte se začuditi ako vam domaćini ponude da popijete piće u banci, apoteci, vrtiću, školi ili čak toaletu. Sve ovo su zgrade koje su nekada služile izvornoj nameni. Međutim, s godinama, sve su gubile tu funkciju i onda, i najboljem finskom maniru, praktično i jednostavno korišćene za nešto drugo: pretvarane su u barove koji su omiljena sastajališta lokalaca i posetilaca, ali sa posebnim šmekom vezanim za prethodnu funkciju.
Prošlog ponedeljka probudio sam se u gostinskoj sobi moje litvanske saradnice, negde na periferiji Vilniusa. Posle prelepih i ne tako toplih petka i subote, uporna skoro-jesenja kiša nam je umalo upropastila posetu znamenitostima juga zemlje i njenog glavnog grada. Soba je bila okupana žutom svetošću. Sjajno - sunce se raduje mom poslednjem prepodnevu u Vilniusu! Šta bi više poželeo pasionirani amater fotograf?
„Kako doći do masa sa pet teških limenih kutija 35-mm filma koga nemaš gde da prikažeš?"
Ž. L. Godar
(Sledi izveštaj sa Subverzivnog filmskog festivala u Zagrebu, održanog od 18. do 24. maja)
Ključno pitanje, po Žižeku, nije šta je danas živo od događanja '68. - a šta odavno počiva u memljivom grobu istorije - već kako bi se današnja politička situacija videla očima „poslednje revolucije". Odgovor na ovo pitanje nije previše optimističan - „leva kretanja" označila su kraj perioda obeleženog jednom idejom, danas krajnje nepopularnom, idejom komunizma, koja se u svojoj načnoj formi uobličila krajem XIX veka u Marksovom Kapitalu, da bi svoje poslednje izdanke ponudila u Maovoj „kulturnoj revoluciji" i zbivanjima '68. Za razliku od pokojeg sentimentalnog nostalgičara, koji bi se pozvao na činjenicu da i dalje postoje nominalno komunističke zemlje, kao što su Kuba ili Severna Koreja - Kina je, čini se, ispala sa ovog spiska zbog ekonomskih reformi - Žižek je po ovom pitanju pesimistički decidan - ne sanja novu Komunističku partiju i nije siguran kuda je „svetski duh" krenuo. Ono što se iz njegove pozicije vidi kao sigurno jeste da je '68. bila pre subverzija negoli revolucija, kasnije i sama integrisana u liberalni sistem, forma rumspringa koja je naknadno poslužila za legitimaciju nove političke elite, koja je, uglavnom pristajući na socijademokratiju, odustala od toga da suštinski menja svet alias ukine klasnu razliku.
kad kažem amerika,
ja ne mislim na zapanjujuće predele
te velike, divne zemlje.
ne mislim ni na njenu agresivnu,
bahatu, bezobzirnu politiku čije smo nežno krilo
i mi osetili nad glavama...
ovako izgleda novi kostim, sija na sve strane, kako irske vile zapovedaju,
dakle, spreman je.
Koprive sam samo dva puta pripremala u životu, prvi put prošle godine u Severnoj Vestfaliji, brala sam ih u rukavicama oko golf terena i posle napravila pire, a ove godine su mi koprive doneli Mina i Goran na povratku s Rajca, gde sam i ja bila, al sam zaboravila da je nabarem, kao i divlju nanu, a bilo je čitavo polje, a sve zato jer sam se zaludela s paraglajdingom i idejom lebdenja nad livadama.