Pošto je plodnom Plekijevom blogu skoro otkucao poslednji čas, evo da otvorim svoje terenče za igru (i spasem Filipa od uobičajenog gang rape-a). Nači, blog je pre svega za one koji vole da majstorišu po kući ili oko nje, ili na placu, u vikendici, šljiviku, rade generalke na motorima, seku drva cepačama ili pincetama, otpušavaju kanalizaciju sa prave ili pogrešne strane. Dakle, za prave i samozvane majstor svih vrsta, youtube akademike i gurue, znojave dekice, vikend voriore, a i za one koji se boje da majstorišu ali možda bi nešto i probali, ili pak ne bi.
Vetra daj...
Sa popularnom muzikom sam se susrela josh u pelenama.
Tada se vrteo vinil ispod igle, koja je krckala, pre nego pronadje s pochetka ploche, ulaz u narezani zljeb,a ja treptala u kolicima.
U nekim sluchejvima, se to krckanje chulo i na nepredvidjenim mestima, jer je od uoptrebe doalazilo i do sluchajnih oshtecenja preko nasnimljenih linija, narochito posle nekih proslava- secam se scene pranja plocha od kolacha- ali na to niko nije obracao paznju, jer posle nekog vremena, svi su vec navikli gde i kako ce se pojaviti dodatni zvuk.
Ploche su bile zakon i pored gramofona
dok šetamo ograde
protesti traju već toliko dugo da je postalo sasvim očito da niko ne zna šta će s njima. vučića nerviraju i pomalo plaše, opozicija ih ne kontroliše do kraja, organizatori su... ok, ne moramo baš o svima. jedini koji izgleda znaju šta žele od protesta su građani koji uporno svake subote dolaze, ne odslušaju govor sa kamiona, ne učestvuju u izboru govornika, odšetaju, popričaju s ekipom i odu kući bez ukakvog plana da se i sledeće subote pojave na protestu iako je organizacija sve haotičnija iako niko ne zna u potpunosti
Vera je spoznanje o smislu ljudskog života po kome čovek ne uništava sebe, već živi. Vera je sila života. Ako čovek živi, onda je sigurno da on u nešto veruje. Kad ne bi verovao da za nešto treba živeti, ne bi živeo. Ako on ne vidi i ne shvata privid konačnog, on sigurno veruje u beskonačno. Ne može se živeti bez vere. Lav Tolstoj
Da ljudi nisu izmislili Boga ne bi bilo civilizacije. F. M. Dostojevski
Postojanje
Eh... što ti je moć navike... Htela ja nešto da pišem... pa počinjala... pa brisala... Ne ide. Neće pa neće. Smislim ja da se vratim kod Unfa - pa kol'ko košta da košta - i evo me.
A baš sam htela o navikama, i eto, ovo je najbolje mesto za to. Navikla sam da se on brine o postavljanju, banovanju, očuvanju lika i dela... (Da li će i On po navici da objasni da On
Kada kliknete na "pošalji komentar" pa se ništa ne desi, verovatno imate ili problem sa internet vezom ili sa autorom bloga na kom ste želeli da činodejstvujete.
Ja nekako mislim da je kod mene ova druga situacija u pitanju. Pažljivo izučavavši žitija Prepodobnog Virtuelnog Vasilija Mirotočivog, dođoh do spoznajne iluminacije da treba (u nedostatku drugih opcija) ovde da okačim ono što je Onome namenjeno. Jer - (nekako, svakako, svakojako)... Reč mora da nađe put
Dozvolite mi da vam predstavim jedan svoj komentar, u malo proširenom (i, ovaj put - neizbrisivom) izdanju:
Evo mojih pet centi na temu.
U online biznisu postoji nešto što se zove “ trenutak istine”. To je onaj momenat kada je kupac napunio svoju korpu popunio sve podatke koji su traženi od njega , uključujući i kreditnu karticu i treba da pritisne “Pay”. ( U stvari postoji više “trenutaka istine, ali da ne davim)
Ali pre toga postoje mnogi drugi koraci takozvanog “customer journey”, kako je kupac čuo za sajt,
zloba i pakost s predumišljajem, želja da se nekome javno naudi....ne, ništa od toga! Naivan do blentavosti, godine sabijene mi u dupe i glavu, ne znače ništa, pravim greške i praviću ih, koliko sebe poznajem i ubuduće. Ne zato što to želim već zato što kad mi na um padne ideja, ja je ne analziram kao šahista, ne predviđam buduće poteze, u ovom slučaju ne jednog protivnika vis-a-vis mene, već gomilu onih koji jedva čekaju da se pojavi nešto lično i intimno pa da zaseire i navrzmu se k'o krpelji. Mea culpa.
Daleko sam od stručnjaka za spoljnu politiku. Uglavnom sam fokusirana na kretanja kursa i kretanje Srbije. Al nekako se horror u Pakistanu potrefio sa mojim gledanjem četvrte sezone serijala Homeland. I tako gledam ja to. I mislim se, hvala ti Bože što sam rodjena u ovoj šugavoj Srbiji. Zamisli da me je sudbina bacila u Kabul, Peševar, Islamabad, Siriju, Irak, Iran. Danteov vodić kroz pakao mi iz tog ugla izgleda kao prospekt egzotičnog rizorta sa sedam zvezdica.
Evo šta mi se vrti po glavi:
Pucanje deci u glavu, uopšte tretirati decu kao
Pre oko godinu dana pala mi je na pamet ideja da formiram video blog koji će se baviti ekonomskim temama.
Konkurisala sam za grant američkog demokratskog komiteta i prošla sam na konkursu.
Razmišljajući o tome kome ću se, zajedno sa jednom grupom vama poznatih blogera, obraćati, imala sam, izmedju ostalog, na umu i društvo koje se ovde redovno okuplja. Na moju radost i zabavu :)
Volela bih da vas imam na svojoj stranici, u svom klubu polemičara "klikeraša". Neke od vas bih volela da "ugostim" pošto bolje od mene kažete ono što
Blog, kakav ga već neko vreme poznajemo (i rado mu pristupamo), ulazi (očigledno) u još jednu fazu neophodnih izmena, promena, dopuna i svega ostalog što je neophodno za bilo koji sektor, a nekmoli za internet, tu skoro "živu tvar" koja nam omogućava virtuelnu komunikaciju. (otuda u editoru novi "dugmići" za odbir kategorija sopstvenih tekstova)
I poslednjim novotarijama na BLOGb92 "bejah posvetih" tri posta u želji da, igrajući se, lakše i brže upoznamo upotrebu tada novih mogućnosti za pristup i "upotrebu" i BLOGb92 i u tom momentu nastajućeg FMb92.
Blogove će svi pisati, i - kaj sad?
FM b92 Blogger`s List (update service)
U tom smislu - eto i meni i svima vama i četvrtog teksta koji nastaje usled još uvek nejasne informacije (koja je kao i svaka nejasna informacija brzinom ovećeg požara prostrujala blog-zajednicom) da nove opcije i novi design BLOGb92 izgleda podrazumeva i prestanak dosadašnje mogućnosti da članovi FMb92 pišu svoje tekstove na svom korisničkom FMb92 nalogu.