Uvek sam se pitala kako je to uci u potpuni mrak, duboko pod zemljom ne znajući da li ćeš izaći ili ne?
Da li se ulazi sa molitvom i izlazi isto sa njom u kop, u jame, hladne, zagušljive, mračne.
Danas sam se podestila te misli,koja me je dugo pratila.
Rudarima sve strada, pa mozda zato toliko vole svetlo.
Sećam se da mi je jedan rudar pričao o tom svetlu. Gledala sam mu u crne ruke dok smo čekali na red na pulmologiji.
Voleo
Ja bih zaista volela da mogu da svoju pamet, dušu, srce, ljubav skroz izvučem iz sebe, pa da delim po svetu, ali ni tada to ne bi tvrda srca osetila, zatvorene oči videle, zamandaljen mozak prihvatio.
Cekala sam je dugo, dugo, dugo. Moje prvo i jedino radovanje, ljubav, srce srca moga, oko i zenica oka moga, prvi otkucaj i prvo javljanje. Sve sam cekala, svaki dan da se desi. I desilo se.
Pred odlazak na Hilandar, jedan nas prijatelj me je pitao sta da mi donese i ja sam trazila Bogorodicu. Znala sam da kada mi udje Majcica da ce sa njom doci moje radovanje i radovala sam joj se. Cekala je i u ljubavi docekala.
Jos uvek me sa zida gleda da li pazim na njen dar i pazim je.
Marija. Tako smo je nazvali. Zajedno smo rasle i rastemo. Zajedno