Rezultati su, predvidljivo, bili katastrofalni.
Nikada nisam bio veliki fan proze Stivena Kinga - čoveka koji je, ne samo po prezimenu, već iznad svega po produktivnosti, tiražima i broju izdanja svakako "kralj" pop-književnosti. I to ne zbog samog horor žanra (neki od meni najdražih pisaca, poput Gogolja i Lavkrafta, vrlo su uspešno plivali u tim vodama), već pre svega zbog nečega što bih nazvao "naivnom superambicijom" velikog dela proznog univerzuma koji je stvorio, koja me, iz razloga koje ne mogu sasvim da ekspliciram, ostavlja prilično ravnodušnim - i to baš u onim momentima zapleta kada je očigledna autorova namera da čitalac ne sme biti ravnodušan. To, naravno, ne znači da u tom moru nema bisera: više od proseka su me impresionirali The Tommyknockers, The Green Mile, omnibus Hearts in Atlantis i poneki - ali samo poneki! - delovi epskog The Stand-a (naravno, onog docnijeg, celokupnog izdanja, a ne originalno iskasapljene knjige). Takođe, Kingov roman Needful Things (1990) mada nije bogzna šta, ima par potpuno nezaboravnih komičnih momenata. Na prvi pogled, relativno malo pozitivnih utisaka čak i za tekst na blogu - ali sam pre koju nedelju otkrio nešto što me je navelo da značajno promenim mišljenje o Kingovom sveukupnom opusu: naime, pročitao sam njegove dve esejističke knjige (što bi rekli non-fiction). I one su, ukratko, sjajne!
...i naučio da volim kvantnu bioenergiju.
Kad vam Englezi čestitaju na ekscentričnosti i uvrnutosti, onda to zbilja nešto znači. Meni se to desilo sinoć ovde u Oksfordu, gde boravim kao jedan od organizatora međunarodne konferencije o globalnim katastrofičkim rizicima (koju smo uspešno okončali 17-20. jula) i ko-urednik prvog "sintetičkog" zbornika tekstova na ove teme koji je pre koju nedelju izašao iz štampe. Naravno, povod je bio dr Dabić, poznati duhovni istraživač kvantne energije, nešto na čemu nam, kao što reče jedan kolega, pakosno zavide Terry Gilliam i ostatak Monti Pajton ekipe, jer nešto tako bizarno ne bi ni njima palo na pamet. Poput Pitera Selersa koji je istovremeno mogao da bude i kapetan Mandrak i predsednik Mafli i suludi nacista dr Strejndžlav, tako je i naš "heroj" istovremeno mogao da bude i pesnik Karadžić, i krvavi ratni zločinac Karadžić, i duhovni istraživač Dabić i ko-zna-šta-sve-još-ne, a što će istraga utvrditi. Naročito je fascinantan taj njegov "istraživački" aspekt.
Ne, ovaj tekst se ne odnosi na sinoćnju fudbalsku utakmicu - mada svaka čast španskom timu na tome! sjajan rezultat - i plasman u finale Evropskog prvenstva. Još manje se odnosi na "dosledan stav Španije u nepriznavanju lažnesamoproklamovaneblablatrućtruć države Kosovo" što bi rekli neki naši politikanti. Ova kratka beleška (koja zaslužuje detaljniju elaboraciju za koju će biti vremena i prilike) odnosi se na vest od prekjuče, 25. juna 2008, da je Kortes pred donošenjem istorijske odluke o davanju prava životinjskim vrstama evoluciono bliskim čoveku, što je prvi slučaj u istoriji da se u primeni univerzalnih etičkih načela otišlo dalje od tradicionalnog antropocentrizma. Za sad su skupštinski odbori podržali nacrt takvog zakona, a očekuje se da će vrlo uskoro biti usvojen i proglašen u oba doma španskog parlamenta. Evo početka te lepe vesti (nadam se da prevod nije neophodan, ako zatreba prevešću; naši su je mediji elegantno ignorisali):
MADRID (Reuters) - Spain's parliament voiced its support on Wednesday for the rights of great apes to life and freedom in what will apparently be the first time any national legislature has called for such rights for non-humans.
U ovo doba raznih lista, uglavnom jako depresivnih, od poslaničkih do crnih, evo nečega znatno veselijeg u pauzi između dva "ozbiljnija" (a navodnici nisu tu sasvim slučajno!) teksta - obećao sam prilično davno nekim cyber-prijateljima da ću nabrojati omiljene računarske igrice, pa evo da ispunim i to obećanje, a pošto sam duboko ubeđen da se radi o novom i često itekako vrednom umetničkom žanru. Dakle, 10 ličnih favorita sledi, uz kratke i vrlo subjektivne primedbe, a neka ovo bude i poziv svim komentatorima da daju svoje omiljene naslove. Koliko je moguće, trudiću se da izbegnem spoiler-e. Pošto su igrice često predmet žestokih strasti braće gejmera, unapred napominjem da je ovo sasvim lični izbor i svako obrazloženje valja shvatiti kao sasvim subjektivno. Neki odlični naslovi su ispali jednostavno zato što bez obzira na to što sam ih igrao jako mnogo, ipak ne poseduju onu vrstu izuzetne individualnosti i kreativne snage po kojoj ih smesta prepoznajem ili se prisećam trenutaka provedenih uz njih (to se odnosi, npr. na većinu kvalitetnih klasičnih strategija, tipa Master of Orion, Age of the Empires, Galactic Civs i sl.). Nagrada žirija van konkurencije: sa stanovišta društveno-političkog života u Srbiji ipak su nenadmašni Wolfenstein i Return to Castle Wolfenstein iz vrlo prostog razloga - u tim igrama se sa članovima (nacional)socijalističke partije, te njihovim vučjacima, mutantima i robotima, pregovara na adekvatan način.
Niko ne bi poverovao, u poslednjim godinama 19. veka, da sve ljudske delatnosti pažljivo posmatraju i analiziraju inteligencije veće od ljudskih, a ipak podjednako smrtne; niko ne bi poverovao da su ljudi, dok se kreću unaokolo svojim poslovima, proučavani isto tako pažljivo kao što čovek mikroskopom proučava prolazna bića koja se se kreću i množe u kapi vode.
U ovom i narednim tekstovima iz nečega što će možda, ako vreme i okolnosti dozvole, postati serija od desetak tekstova, želeo bih da se osvrnem na neke velike mislioce koji su neopravdano zapostavljeni i nepoznati (često i u svetu, a na našim prostorima naročito), a koje povezuje zajednička tematska nit - okrenutost budućnosti i promišljanje velikih pitanja futurološkog, pa i eshatološkog karaktera. (Naravno, naslov sam "pozajmio" od dr Zorana Živkovića i njegove sjajne knjige o SF autorima iz 1980-tih; kao što Borhes reče, broj metafora je konačan, tako da i kad kradete u književnosti, nek to bude od majstora!) To je donekle povezano sa mojim interesovanjem za transhumanizam, koji nasuprot mnogim kritikama uopšte nije pokret "od juče" i ima itekako ozbiljan intelektualni pedigre. Ovaj prvi tekst ima i dodatnu svrhu razbijanja predrasuda, posebno aktuelnih u novije vreme na različitim delovima domaćeg društvenog spektra; pre svega da pokaže da Rusiju ne predstavljaju samo, pa ni primarno, (Ras)Putin, Gasprom, horor boljševizma, gulazi, crne stotine, "tradicija sekire", ČeKa/NKVD/KGB/FSB, Pavel Morozov, mafija, masovna prostitucija i još masovniji alkoholizam. Dakle, ima mnogo veličanstvenih stvari u ruskoj kulturi koje su nedovoljno poznate, a jedna od svakako najznačajnijih jeste misao i delo Nikolaja Fjorodoviča Fjodorova, vizionara i začetnika ruskih kosmista. Lično, čini mi se da pored njegovog savremenika Ničea, čiji je gotovo potpuni antipod predstavljao, originalnijeg filozofa u poslednja dva veka nije moguće ni sa svećom naći. Nije uzalud Lav Tolstoj za njega napisao "ponosan sam što živim u isto vreme kad i takav čovek."