Život

Epidemična sećanja

Jelica Greganović RSS / 26.03.2020. u 15:35

 

images?q=tbn%3AANd9GcTykC6y5Lqjz8omS2vSwfXqGKeW7NH3DHGS3OBE3ux3uzj50633 

Srećna, a možda baš i ne, Nova 1972. godina me je našla u dečijoj bolnici i uručila mi otužni bolnički paketić – u celofan spakovano sivo kamionče, kome je odmah otpao točak, knjigu bez reči, sa najružnijim crtežima ikada nacrtanim, i čokoladu sumnjive starosti, koju su mi odmah oduzeli. Verovatno zbog pomenute arhivske vrednosti, jer kud dete koje leče od povraćaja teške upale pluća i rekordne malokrvnosti da jede čokoladu? Zbog toga je, ali i onoga što je usledilo, moja podsvest tu godinu isterala iz zone lepih sećanja na detinjstvo. Naime, čim su zaključili da su me opravili, lekari su zapovedili da me se, umesto da se vratim kući, ima poslati u Sokobanju. Tamo je bilo dečije oporavilište, koje je trebalo da ubrza moj povraćaj u prvobitno, zdravo stanje, naročito kad se uzme u obzir da je stizalo proleće.

Zato sam se vrlo odmah našla u dotičnom gradiću, u kom sam verovala da žive jata sokolova, sa ciljem dubokog udisanja tamošnjeg zdravog vazduha. Umesto tog propisanog disanja, ja sam se odmah bacila na plakanje, koje sam prekidala samo kad sam spavala, ali ne i kada su nas, postojene u parove, vodili u gradsku menzu na hranjenje. Uspela sam da uskladim dugo hodanje i još duže suzoliptanije. Prvih dana su nadležni probali da me uteše, a onda su digli ruke od mene. Puštali su me da, s opasnošću dibidusnog dehidriranja, plačem na svakom mestu za to raspoloživom. Druga deca su se igrala i jurcala naokolo, a ja sam suze ronila kao letnji pljusak, očekujući da moji roditelji dodju po mene i dislociraju me sa tog možda zdravog, ali meni izuzetno nedopadajućeg, sivog mesta. A, i nijednog sokola nadaleko bilo nije.

Uprkos mom vrednom točenju suza, niko po mene dolazio nije. Meštani Sokobanje su se već navikli na prizor kolone dece koja dvoje po dvoje taba u gradsku menzu na prehranjivanje, dok jedno tetura za njima i suze roni.  

Garant bih završila na infuziji da mi nije ventil zavrnula ni manje ni više no epidemija, gošća iz Azije - Variola vera. U detinjem odmaralištu je zavladala panika, ukinuto je vodjenje u grad, zaključana kapija, vaspitačice i medicinsko osoblje se u žurbi spoticalo kroz hodnike, šaputali su i šištali medjusobno, crni telefoni su zvonili kao pobesneli. Iz sata u sat nas je bivalo sve manje, objekti oporavljanja su, u prisustvu lekara, su predavani roditeljima koji su brzo stizali i još brže odlazili, svako sa svojim mladunčetom, koje će ubuduće imati duboko da diše tamo odakle je dovedeno. Naravno da sam ja, kao dežurni baksuz, ostala poslednja od sve dece. Kada su se konačno dokoturali iz Beograda, moji roditelji su me našli pod jedinim drvetom u dvorištu dečijeg apsa, što se mene ticalo to je zapravo i bilo to okrevalište, kako ronim krokodilske suze. Umesto da me uteše i upitaju za junačko zdravlje, Moj Otac i Roditeljica su protrčali pored mene, bili dočekani od glavnog lekara i tiho obavili konspirativni razgovor, praćen zabrinutim pogledima u mom pravcu, coktanjem i uzdisanjem. Tačno sam znala šta me čeka, garant im objašnjava kako da nastave da me hrane krvavim džigericama. Njima su me, naime, do tada hranili. U ime zdravlja i lečenja moje goleme malokrvnosti. Pravo je čudo što sam u čoveka, a ne u tigra izrasla.

Ispostavilo se da nisam bila u pravu, razgovor je završen, Moj Otac je uzeo koferče sa kojim su me doveli u Sokobanju, Roditeljica mi je prišla, iz džepa izvadila maramicu veličine jastučnice i, stručno rečeno, ubrisala me, komandujući brzi pokret i još brže forsiranje dvorišta, ka fići gde nas je Otac čekao. Kofer i mene su ugurali pozadi, oboje se okrenuli ka nama i u društvo nam dodali ćebe. Roditeljica me je strogo pogledala i rekla:

-       Epidemija je.

Ja sam probala da zamislim babu koja nosi takvu nakazu od imena.

-       Zato kad te gurnem pod sedište tamo ima da ostaneš i da ćutiš ispod ćebeta, dok ti ne kažem da izadješ. Da te nisam čula da si pisnula. Kad tata stane, ima da te nema.

Moja mašta se još uvek mučila sa baba Epidemijom, ovo uputstvo je bilo više od suviše, nisam ni slutila šta će da mi se desi kad Otac zaustavi auto. Do „zašto“ nisam ni pomislila da doprem. Ipak sam probala da pitam:

-       Ko je Epidemija?

-       Variola vera.

-       Koja Vera?

-       Velike boginje.

-       Velika Vera? Ona je boginja?

-       Ćuti tu i pod ćebe kad ti kažem! – završila je Roditeljica naš nesuvisli razgovor.

 U to vreme su ovi oblici pedagogije bili dozvoljeni, kao Roditeljičine vrisak-komande koje su usledile na našem cilju, zbog kojih sam se ja odmah sasuljala pod sedište, bivala pokrivena ćebetom, i dodatno pritisnuta koferom. Bilo je to najmisterioznije putovanje u mom životu, nikad pre i nikada kasnije mi se tako nešto nije dešavalo. Tek kada smo stigli na cilj, u selo kod Bake i Dede, iz razgovora odraslih sam ponešto shvatila. Naime, povodom epidemije je zapovedjeno vakcinisanje svih državljana, a zbog onih koji bi mogli da promaknu zdravstvu uvedene su drumske medicinske zasede, koje su nasumično zaustavljale automobile i na licu mesta vakcinisali nevakcinisane. Ja sam bila problem, zato je lekar onako krilio rukama, jer sam bila alergična na glavni sastojak vakcine. To bi teško nasred druma objasnili medicinarima, pa je lekar savetovao da me sakriju kako tokom puta, tako i do kraja epidemije. Tako sam, prekrivena ćebetom i koferom, hajdučki provučena kroz variola zasede, i sakrivena u selo. Deda je odmah uveo policijski čas od dvadeset pet sati dnevno. Niko od nas troje ukućana nije smeo da prodje kroz kapiju, niti da dodje kod nas. Jednom nedeljno je Deda odlazio pod poluplaninu Šupljaju i u jednom od zaselaka, zabitijem od našeg, kupovao jaja, mleko i sir od neke babe koju ni pre epidemije niko posećivao nije. Ako mislite da je to bilo sve nakon završetka epidemije grdno se varate, jer kod mog Deda Jove sigurno je bilo samo kad on to kaže. Zbog toga sam još godinu dana ostala u Badnjevcu i išla u seosku školu, jer je Deda smatrao da sam još uvek kilava, kriterijum je verovatno bio da ne bih mogla da dobrovoljački učestvujem u Balkanskim ratovima. Cela država je već zaboravila i epidemiju i Variolu veru i strah i vakcine, a ja sam još uvek bila u Dedinom karantinu.

Od tada do danas, kad neko pomene epidemiju, mene uvate nikad uveli strahovi: strah od krvave džigerice, ambasador ćebeta, i Sokobanje. Zbog nje, Sokobanje mi je najžalije, nije bila kriva, al kad su me onomad pozvali da tamo gostujem i knjige predstavljam, meni lepo krenule suze na oči, one prave detinje, krokodilske suze. Kad sve ovo prodje, poradiću na prevazilaženju te geografske strave, otići ću u Sokobanju. I poneću dva paketa dobro upijajućih papirnih maramica.

 

    



Komentari (30)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

docsumann docsumann 15:50 26.03.2020

gademidž

Jelica Greganović Jelica Greganović 16:04 26.03.2020

Re: gademidž

O, bardan, nismo se dugo videli
docsumann docsumann 16:14 26.03.2020

Re: gademidž

ni slušali



bardan takodže
zemljanin zemljanin 16:31 26.03.2020

Re: gademidž

nemoj sad da te nema godinu dana

Jelica Greganović Jelica Greganović 19:24 26.03.2020

Re: gademidž

Priznajem, kriva sam
mlekac mlekac 17:13 26.03.2020

Tebe

Baš strefilo, tada.
Ja se te godine isto nešto ne sećam, osim po bockanju. Maltretirali su nas u školi - svi morali da prime vakcine, a pošto sam "kilava" (opis moje majke) meni se nisu primile ni prva ni druga pa su me bockali i po treći put...

Ostalog se ne sećam. Samo da sam tu i tamo čula pominjanje "1000 ruža" i da mi nikako nije bilo jasno kakve to veze ima sa bockanjem. Jes' da ruže imaju trnje, al' nisu nas boli ružama...

mariopan mariopan 17:48 26.03.2020

Re: Tebe



Samo da znaš da ni roditeljima nije bilo lakše kada su te ostavili. Slatko si me nasmejala ali i podsetila.

Moja ćerka je isto radi disanja, koje joj je skoro obustavila jeziva prehlada na "nastavi u prirodi" u prvom osnovne, posle dužeg lečenja morala u "Dečije selo" (negde na moru, mislim Makarska) na "neodređeno vreme".

Odvedem dete i vratim se plačući celim putem do kuće.

Svaki put kada sam je zvala da se čujemo preko telefona plakala je kao ti i grcala u slušalicu kako sad mi volimo samo brata a nju više ne volimo. Potrajalo je više od tri meseca.

Tata se prvi slomio i našao ko da me odveze do mora jer nije bila sezona i autobusi ka moru nisu išli tako često.

Odem i dovedu mi je, a ona neće ni da mi priđe, misli da sam samo u poseti i ljuta je.
Kazem da idemo kući.

Nikad se niko nije brže spakovao, zapravo, nista joj od ponetih stvari nije trebalo. Tako sam je i povela, samo za ruku.
Ali nema autobusa ka Beogradu i ko zna kad će biti.

Vidim stoji neki autobus i piše "Beograd, posebna voznja".

Pitam da nas povezu. Unutra neki sportisti, naravno za dete sve, svi su znali za tu bolnicu.....i oni nas povezu. Sreće onolike. Bila je miljenica svima, doturaju joj voće, vodu, slatkiše...a ona na nebu.
Ide kući.
Jelica Greganović Jelica Greganović 19:26 26.03.2020

Re: Tebe

Od mene u digli ruke, vakcine se uopste primale nisu...kad krenu da mi traze na sistematskom oziljke vakcina, lakse bi nasli novi kontinent, nigde niceg.
mariopan mariopan 20:22 26.03.2020

Re: Tebe

Jelica Greganović
Od mene u digli ruke, vakcine se uopste primale nisu...kad krenu da mi traze na sistematskom oziljke vakcina, lakse bi nasli novi kontinent, nigde niceg.

Ni meni se te vakcine variole nisu primile, nijedna. Četri puta su me bockali na kraju dobijem potvrdu od policije...dosta je bilo.

Baš mi je lepa tvoja priča. Mada je o onolikim suzama.
Jelica Greganović Jelica Greganović 22:03 26.03.2020

Re: Tebe

Vidi, naplakala sam se tako da i sad kad mi neko pomene Sokobanju, meni suze same krenu. Onomad kad me pozvala žena iz njihovo kulturnog centra, ja samo što nisam zaridala...
docsumann docsumann 18:01 26.03.2020

je l tako izgleda

kad se švercuješ kroz život?

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 18:12 26.03.2020

Suze

Da suze imaju različit hemijski sastav i oblik to znamo. Nije im ni vrednost ista. Kada je reč o emocionalnim suzama, ne onima osnovnim i refleksnim, najveću vrednost imaju dečje suze. Zato što su iskrene. To je lepo sročio Dostojevski - Svi ideali ovog sveta ne vrede suze jednog deteta. Kako rastemo vrednost suza izgleda opada, ne baš kod svih.
Mnogi tvrde da ženske suze menjaju vrednost, kao akcije na berzi, ponekad ih dohvati i infacija.
Drugi opet tvrde da muškarci ne plaču, pogotovo muškarčine, što je, naravno, laž.



PS: Lepo te je ponovo čitati ovde, Jelice.
zemljanin zemljanin 18:17 26.03.2020

Re: Suze

Neki tvrde da muškarci ne plaču, pogotovo muškarčine.

a seckanje luka se ne racuna

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 18:20 26.03.2020

Re: Suze

Vidiš da sam se ogradio:

Vojislav Stojković
Kada je reč o emocionalnim suzama, ne onima osnovnim i refleksnim,

mariopan mariopan 18:41 26.03.2020

Re: Suze

Drugi opet tvrde da muškarci ne plaču, pogotovo muškarčine, što je, naravno, laž.

Ja bih još izdržala ali tata nije mogao. Pravio se mačo a bio baš ono....zato ih i volimo.
Jelica Greganović Jelica Greganović 19:28 26.03.2020

Re: Suze

Hvala, Vojislave a sto se suza tice, kad skoljke zaplacu, e to su suze
Jelica Greganović Jelica Greganović 22:05 26.03.2020

Re: Suze

Muškarci plaču i treba da plaču, to je normalno i poželjno, ja sam moje sinove učila da slobodno plaču. Moje sokobanjsko plakanje nije kriterijum normalnosti.
selica_nena selica_nena 18:29 26.03.2020

E to

da sam još uvek kilava, kriterijum je verovatno bio da ne bih mogla da dobrovoljački učestvujem u Balkanskim ratovima


To ti je bio nacionalno usvojeni kriterijum za generacije od 50-ih do 80-ih
Divna priča.
Jelica Greganović Jelica Greganović 19:29 26.03.2020

Re: E to

Jos kad imas oca koji kao da je osnivac pojma jednakosti medju polovima, pa kad krene da te vaspitava kao Spartanca...
freehand freehand 18:58 26.03.2020

Zameniš

... Soko banju i Badnjevac Ušćem, sebe sa mnom (nećemo sad kratke pantalone i suknje, javno je mesto) i to ti je otprilike to.
Samo što sam ja odvalio prva tri razreda u osnovnoj školi Milun Ivanović, dok se nisu smilovali da me odvedu.
Leta pred polazak u prvi razred obali me upala pluća, sa gušenjima a bez respiratora. Kroz maglu se sećam dolazaka hitne pomoći da bi mi upumpali malo kiseonika. I onda doktor kaže - u Pančevu mu opstanka nema dok ne ojača. Pravac Ušće, tetka i uslovi logorske ishrane u kontra smeru: ima da se pojede mnogo i sve što je servirano. Nema izuzetaka.
Umesto džigerice kao trajnu traumu nosim škembiće. U međuvremenu sam naučio da podnosim i boraniju, kupus u svim agregatnim stanjima, sve vrste mesa uključujući žabe, zmije, ajkule i nojeve. Ali na pomen šk... Toga i sad mi nije dobro.
A moje suze ćaleta su slomile tog leta pred polazak u četvrti razred. Za razliku od vršnjaka ja sam na raspust išao "kući". Tri dana pred povratak na Ušće pitao sam ga zašto me ne voli. Bili smo na pecanju ispod starog železničkog mosta na Tamišu. Zaškripao zubima, spakovali se i otišli kući, gde se on presvukao i otišao pravo u školu. Tri dana kasnije u četvrti razred krenuo sam u istu školu i isto odeljenje iz kog su me tri godine ranije ispisali i odveli na oporavak.
Jelica Greganović Jelica Greganović 19:34 26.03.2020

Re: Zameniš

Sto bre skembice? S kojim izgovorom, za sta su oni dobri?
A meni je u seoskoj skoli bilo dobro, u prvo vreme malo neobicno, al imala sam da cutim ko bubamara, jerbo mi je deda nekada bio nastavnik matematike i direktor te skole, a baka uciteljica, dakle nisam smela da ih brukam. Kad se uzme u obzir da sam pre toga isla u skolu u rudarskoj koloniji, pa u bolnici, selo je jos i dobro bilo.
freehand freehand 19:36 26.03.2020

Re: Zameniš

Sto bre skembice?

Jesi li gledala nekad proces dobijanja škembića od sveže zaklane krave?
Jelica Greganović Jelica Greganović 22:06 26.03.2020

Re: Zameniš

Hoces da zaplačem?
freehand freehand 22:12 26.03.2020

Re: Zameniš

Jelica Greganović
Hoces da zaplačem?

E tako sam ja kad mi je pokojna tetka gurala škembiće pod nos. Plakao, povraćao,jeo, plakao,povraćao, jeo, plakao,povraćaojedo i tako dok je bilo u tanjiru.
Onda je promenila taktiku pa ih je pohovala, al uvek se na isto svodilo.
Inače - da ne grešim dušu,moja Nada bila je posvećena kao da mi je majka, izvanredna kuvarica i domaćica al zajebana i namćor. No to je druga priča.
Dakle, gde sam stao?
Aha. plakao, povraćao, jeo...
cydonia cydonia 05:03 27.03.2020

Re: Zameniš

Jelica Greganović
Hoces da zaplačem?


Te price Sokobanja, Makarska, Usce, kao da je drugi svet... a zapravo je samo drugo vreme.
Secam se nekog dokumentarca iz Australije, kad je neki ciklon sravnio Darvin, covek pricao kako su ga roditelji kao malo dete poslali u evakuaciju sa studentkinjom koju su upoznali vece pre ciklona i parcetom papira sa kontaktima poznanika u Sidneju i Melburnu posto nisu znali ni u koji grad ce ih evakuisati, a sve da bi oni izbegli evakuaciju i ostali da pokusaju da poprave/izgrade ponovo kucu. Roditelje je ponovo video posle godinu dana. Tad sam pomislila kako su ti Australijanci cudan svet i kako ih je zivot u takvoj zemlji ocvrsnuo. A u stvari je samo drugo vreme bilo, u isto to vreme izgleda u Srbiji iste price. U mojoj generaciji najpribliznije sto sam cula je prijatelj koji je 6 meseci zimi proveo sa majkom na moru u nekom iznajmljenom sobicku (opet blizu Makarske), ali drugo vreme, sobicak je mogao da se plati i jedan roditelj je mogao da priusti da odsustvuje sa posla 6 meseci.
Da se covek nada da nikad nece morati da donosi takve odluke i da ce uvek imati izbora (j..ala ih kuca u Darvinu).
mlekac mlekac 08:42 27.03.2020

Re: Zameniš

cydonia
Jelica Greganović
Hoces da zaplačem?

A u stvari je samo drugo vreme bilo, u isto to vreme izgleda u Srbiji iste price.


Da, to su TE generacije.
Mene su, prvo, slali sa nanom kod dede u Crljenac. Doduše, jesam bila i anemična i sklona razboljevanju, al' moj je utisak bio da su to radili da mama i tata imaju vremena za sestru, 17 meseci mlađu. (Što ne mora da bude tačno, al' deca...)
Kad sam malo porasla, sledila su letovanja sa stricem i tetkom. Prvo sa tetkom gde god njena škola letuje, onda sa stricem u Kaštel Novi.
Kad je počela škola, pošto su zaključili da sam hronično malokrvna i da mi treba planinski vazduh, usledilo je po mesec dana na Tari, mesec leti, mesec zimi, kod familije tatine koleginice.
E, onda sam u V fasovala infektivnu žuticu, doktori rekli da do daljnjeg nema mora, pa me cela familija šetala Od Vardara pa do Triglava minus obala.
Znate ono iz "Rada na određeno vreme" kad Lj. Samardžić pita rodbinu: "Ko večeras šeta Seku?" E, tako je, otprilike, bilo sa mnom i "letovanjima" - A kod koga je sada?
I posle me pitaju da li sam oduvek volela da putujem? Možda i nisam, al' kad tako odrasteš...
tetkino tetkino 11:04 27.03.2020

Re: Zameniš

Gledam danasnje roditelje u kolikom su oni strahu da dete ostave bilo kome makar i na sat, jer znas ipak, svasta moze da se desi, ima raznih ljudi...
I koliko su ljudi danas oprezni da se ni slucajno ne obavezu da ce cuvati tudju decu, jer ima razne dece, kako da zivim posle ako mu se nesto desi dok je kod mene...

Posle ovih prica, covek bi danas ocekivao neki horor kraj: tukli me, zlostavljali, izgubili ...
Ebote tad nije svako imao ni fiksni, a ne mobilni da se javi.
Sa letovanja se slale razglednice koje obicno stignu kad i putnik

Kad ono nista, mazili me, pazili, vratili kuci.

Otkud u nama toliki strah
mariopan mariopan 15:11 28.03.2020

Re: Zameniš

tetkino
Gledam danasnje roditelje u kolikom su oni strahu da dete ostave bilo kome makar i na sat, jer znas ipak, svasta moze da se desi, ima raznih ljudi...
I koliko su ljudi danas oprezni da se ni slucajno ne obavezu da ce cuvati tudju decu, jer ima razne dece, kako da zivim posle ako mu se nesto desi dok je kod mene...

Posle ovih prica, covek bi danas ocekivao neki horor kraj: tukli me, zlostavljali, izgubili ...
Ebote tad nije svako imao ni fiksni, a ne mobilni da se javi.
Sa letovanja se slale razglednice koje obicno stignu kad i putnik

Kad ono nista, mazili me, pazili, vratili kuci.

Otkud u nama toliki strah


Moja deca su rasla slobodno, zajedno sa decom iz komšiluka. Niko ih nije čuvao, čuvali su se sami jer su u kući bili vaspitani šta se sme a šta ne sme, sva ta deca, i danas su najbolji drugovi baš sa njima, komšijskom decom. To je generacija sedamdeset i neke..

Komsinicinog sina pamtim da mu je visio ključ od kuće oko vrata, majka i otac rade, a on sam, 5 ili 6 godina,i cuva se sam. Mi ga nadgledamo, sve majke iz komsiluka, jer igra se sa našom decom u parku ispred kuće, i kad vidimo da je poplaveo od zime svu decu zovemo u jednu kuću, bilo čiju, da se ugreju i nastave igru.

Zato je ova moja šmizla tvrdila da je nju rodila tetka Milka a ne ja, i spavala kod tetka Nade popodne kad joj se prispavalo.

A sin je hteo da kampuje sa najboljim drugarom, jer nikad nusu kampovali, pa smo im kod drugara u dvoristu podigli šator, opremili "pokućstvo" i ostavili ih preko noći da prespavaju.

Negde u toku noći moj se vratio kući, plašio se mraka.


Imali smo poverenja jedni u druge. Znali smo da će nam decu zastititi svako od tih ljudi pored kojih i danas zivimo. Nije nam padalo na pamet da ima manijaka, otmica dece, zlostavljanja...

Nismo ni znali kakvi bolesnici postoje, kakvi ljudi mogu nauditi deci, niti su deca smela pomisliti da drugom detetu naude, svesno ni nesvesno, jer se to uči kad si mali.

Jednom se u tom parku pojavio čovek koji je skinuo pantalone i pokazivao se deci. Oni su vrišteći istrčali iz parka. Moj prvi komšija i njegov sin su istrčali i pojurili tog čoveka, kome su spale pantalone pa nije mogao da beži, i ubili boga u njemu, svojeručno. A ta deca nisu bila njihova, bila su naša. Komšijska.

Sada su deca samo deca svojih roditelja, nema više "nase" dece. U mojoj ulici se već svađaju mlade majke koje dete je udarilo prvo.....kod nas je bilo pitanje "....a šta si ti njemu uradio pa te udario"? I čuvaju ih svojeručno, pored njih su u parku i ispred kuće, da im ne naudi neko od komsijske dece ili roditelja, ili novog manijaka iz parka.
cydonia cydonia 10:40 29.03.2020

Re: Zameniš

Gledam danasnje roditelje u kolikom su oni strahu da dete ostave bilo kome makar i na sat, jer znas ipak, svasta moze da se desi, ima raznih ljudi...
I koliko su ljudi danas oprezni da se ni slucajno ne obavezu da ce cuvati tudju decu, jer ima razne dece, kako da zivim posle ako mu se nesto desi dok je kod mene...

Posle ovih prica, covek bi danas ocekivao neki horor kraj: tukli me, zlostavljali, izgubili ...
Ebote tad nije svako imao ni fiksni, a ne mobilni da se javi.
Sa letovanja se slale razglednice koje obicno stignu kad i putnik

Kad ono nista, mazili me, pazili, vratili kuci.

Otkud u nama toliki strah


A pa jedno je poslati zdravo i srecno dete na nekoliko nedelja na letovanje sa poznatim ljudima, a drugo je bolesno, istraumirano dete koje place svaki dan, cini mi se da su to dve potpuno razlicite stvari....
Черевићан Черевићан 04:09 27.03.2020

спасом вакционисања

Ispostavilo se da nisam bila u pravu

знано је оцваке муке и већа постоји
(јер муке меримо личним кантарима),
но ова данашња што звучи глобално
сам'да не надвлада нашим немарима ,

те због тога (то бих тише)...црно ће нам да се пише

п.с.
пасира кад се ублогујете ...јер умете ...гђо Greganović

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana