Fudbalska reprezentacija Srbije večeras igra protiv Italije. Na njihovom terenu. Kakav je plan? Bod, tri boda, ili što časniji poraz? Ili plana nema, u smislu - igraćemo, pa šta bude? Ili je to sada već jedna razvijena faza dezorganizovanosti, u kojoj je smešno govoriti o planu. Otkako su Karadžić, Đorić, D. Savić i ostali krenuli da smenjuju Radomira Antića, nivo igre našeg tima se srozava, kao neminovna posledica srozavanja atmosfere u reprezentaciji. I srozavanja njenog ugleda. Više se govori o poslovnim klanovima i ljudima iz fudbalske senke, a manje o igri, igračima...
Bilo bi najbolje ne stavljati nikakav tekst uz ovu fotomontažu. Ipak, zbog uvek moguće zloupotrebe, neophodno je načiniti jedan mali otklon. Ova slika nije znak neprihvatanja Dejtonskog sporazuma kao akta kojim je okončan rat i vaspostavljen kakav-takav mir. Dejtonski sporazum je „hanzaplast" zalepljen preko duboke ubodne rane, zadobijene udarcem ratnog mača, i to naravno mnogima deluje kao nedovoljan i neadekvatan lek. Ipak,
Moja draga gošća, Houp :
Klub "Akademija," verovatno najznačajniji noćni klub u Beogradu od izuzetne važnosti za gradsku kulturu naše prestonice suočava se sa nestankom nakon 50 godina postojanja! Odlukom Privrednog suda u Beogradu, klub je 28. decembra 2010 dobio nalog za iseljenje, čime bi ova institucija velikog značaja za kulturu Beograda prestala da postoji.
Peticija protiv zatvaranja Akademije je na ovom linku:
http://www.petitiononline.com/AKDMBG/petition.html
Osnovana početkom 1961 godine kao Klub studenata
Ko bi rekao da je prošlo već sedamnaest godina! Prestao rat, počeo mir. Da li bi to zaista bila primerena definicija?
Novak Đoković ponovo sa šampionskim peharom u rukama. Puno srce nacije ovog nedeljnog podneva. Melburn: finale 3:0. Verovatno je malo onih koji nisu pomno pratili njegov finalni meč na Australian open-u, tako da je izlišno ovde bilo šta prepričavati. Ostaje mesta samo za izraz oduševljenja i za pokušaj da ta izvanredna, pozitivna energija bude što vidljivija, obznanjenija. Zato ovaj post.
Ali, ima još nešto. Ne tako lepo.
Seo Bog, uzeo istinu, izdelio je na komadiće i svakom čoveku dao po jedno parčence. Svaki čovek rado primi na sebe svoje parčence i, zagledajući ga zadovoljno sa svih strana, ode svojim putem. Razmileše se tako ljudi sa svojim komadićima istine. Svako ode u svoj kutak. I čuvaše brižno svako svoj komadić istine. Istina je svakome značila puno. Grejala je siromahe u hladnim zimskim noćima, krepila žeteoce tokom vrelih letnjih dana, tešila razdvojene ljubavnike.
Ali, kako je vreme prolazilo,
Postojao je razlog što se desio. I te kakav. A desio se kako se desio. Onako, kako je jedino mogao da se desi. I onaj 6. oktobar, i 12. mart 2003. i sve što će ići kasnije ... - ima neku svoju ovdašnju, na žalost, logiku. Danas takav sled deluje još logičnije no što se onda mogao, kroz nagonski oprez, ako ne zaključiti, a ono makar nazreti.
Floskule o izneverenosti ponavljaju sada i jedna, i druga, i treća strana. Valjda, umesto napora da se stvar suptilnije analizira,
Juče-prekjuče, dok su automobili puni magistara i doktora slavodobitno jurili kroz tunel prema kamerama, iz auta su kroz otvorene prozore na motkama držane srpske zastave, koje su radosno vijorile i ceo događaj prikazivale u još jačem i boljem svetlu. Ali, u tom masovnom zamahu, desio se incident. Incident nije prijavljen novinarima i televiziji i za njega se saznalo tek kasnije, iz dobro obaveštenih krugova, koji su zamolili da ostanu anonimni, iz razumljivih razloga.
Noć je. Mali, zabačeni krajolik u Srbiji. Brda. Daleko smo od naselja... Sedimo tu, napolju, na vidikovcu, uz vatricu, na drvenim tronoškama, umotani u gunjeve, i pijuckamo šljivovicu. Blaga je, ali greje. Isprva smo stalno zurili u nebo, iščekujući moguću iskru, predznak, ili šta već. A onda smo krenuli u razgovoranciju, šta će biti ako stvarno bude. Rakijica i džaranje vatre postadoše nam zanimljiviji. Najposle, sa priče o smaku sveta sasvim okretosmo na priču o načinu pečenja i kvalitetu rakije koja se caklila u malim staklenim čašama. Ipak, nije da ne bacamo pogled u nebo, koje se na momente čini nekako izmenjeno. Hoćemo li dovoljno trezveni dočekati jutro, pa podne...? I, kad smak sveta prođe, samo da ne bude mamurluka: po tome ćemo znati kakva je rakijica.
. . .
Smak sveta je koristan, makar u pogledu toga što već sama pomisao o njemu kao pojavi nagoni na ona uglavnom potisnuta pitanja o konačnom i beskonačnom, o smislu i besmislu, o svemu što bi se moglo nalaziti s one strane naše saznatljivosti.
Inače, kako javljaju mediji, smak sveta neki su već preživeli. U ovom trenutku, recimo, Novi Zeland je već nekoliko sati izvan „zone opasnosti“. Mada, to može da bude samo povod za neoprezno opuštanje, Jer, ima i ova vest, gde se kaže da smak sveta počinje u sedam ujutro (dakle, par sati nakon postavljanja ovog teksta).
Evropa ćuti, Hrvatska slavi, Srbija tuguje ... Tri sramote.
Kako to da inače veoma osetljiva zapadna Evropa ne vidi šta je neobično u ubistvu oko 2.000 ljudi, mahom staraca, žena, dece .., i u prognavanju preko 200.000 ljudi sa teritorije na kojoj su živeli? Shodno logici dosadašnjeg ponašanja Evropljana, i držanja principa, ne mogu nikako reći da sam iznenađen. Ovo pitanje s početka pasusa je više radi toga što ono jednostavo mora da se pošalje u makar delić etra. Radi obaveze da se to kaže.
To što Hrvatska slavi, takođe nije nikakvo iznenađenje. Evropa dopustila. Neće baš da saučestvuje direktno, ali je dopustila. Kao što je Hrvatsku primila u EU iako nije rešeno pitanje gore pomenutih zločina i čak oko 200.000 proteranih ljudi. Samo ta činjenica je dovoljna da markira ceo odnos EU prema njima, nama... Čast Hrvatske brani jedna veoma hrabra manjina, kroz jasnu i slikovitu kritiku slavljenja Oluje i euforičnog tutnjanja tokom vojne parade.
A ovo, što Srbija tuguje ... To je možda i najbitnije u celoj priči.