Sa zakašnjenjem sam pregledao Njujork Tajms, da bih se veoma iznenadio kada sam u (jučerašnjem) uvodniku tog dnevnika, koji ima milionsko čitalaštvo, ne samo u SAD već i širom sveta, video naslov - THE SHAME OF SERBIA.
Štrecnulo me nešto, pitajući se o čemu se sada radi.
A onda sam video da ga je napisala Ms. Nataša Kandić, razglabajući o slučaju generala Ratka Mladića i njegovom izručenju Hagu.
Za mene je ta afera sa Mladićem, kako-tako,
Goodbuy, Cruel World!
Postoje situacije u kojima, kafkijanski rečeno, kavez ide u potragu za pticom.
Vidim vest u medijima: "Ubicama Tatona 240 godina".
To me tera da se setim tog nesrećnog dana, iz septembra 2009. godine, kada je u najužem centru Beograda izvršeno strašno ubistvo.
Na izuzetno divljački način.
Iz besmislenih razloga. Iz obesti fudbalskih navijača. Onih koji su huligani u dušama njihovim.
Kažu da je premlaćeni očajnik Bris Taton (Brice Taton) jednog trenutka počeo moliti, do preklinjanja, da ga ostave
Počastvovan sam da prezentiram, mada sa zakašnjenjem od tri dana, tekst koji mi je dostavio Jaril, povodom održavanja Parade ponosa u Beogradu. (Slika i klip su moj lični izbor).
Nota bene: Pošto sam primio pp u kojima mi se zamera što sam isključio mogućnost komentara, naknadno otvaram Jarilov tekst - za eventualne komentare.
Бесмисао традиционалних вредности
Да ће недеља бити дан обележен разним бесмисловима, најављивала
zovem se srdjan valjarević rodjen 16.7.1967. Beograd/ imam male šake i debele usne/ imam hiljadu dolara/ zaradjenih u mašinobravarskoj radionici/ čitam Šervuda Andersona/ veoma sam loš udvarač/ ne studiram ništa/ ne govorim razgovetno/ volim flomastere/ volim kad žensko nosi mušku košulju/ volim Patagoniju/ volim punjene paprika/ mislim da sam dripac (Srdjan Valjarević: Klinč)
Za početak da kažem da ja volim da svoje blogove pišem četvrtkom. Dobro, ne pišem baš svakog četvrtka (idućeg ću biti odsutan, he, he, he...), ali kad pišem nekako više volim da to bude četvrtkom nego, recimo, ponedeljkom. Jer, markesovski rečeno (sećate li se njegove novele sa lepim naslovom: «Neverovatna i tužna priča o naivnoj Erendiri i njenoj bezdušnoj babi»?), onaj ko četvrtkom noću sanja da očekuje neko pismo, moguće je da ono bude sa neprijatnim vestima, ali - neće nikada stići.
I know the alphabet. Maybe I could be a writer (Hubert Selby)
Ja sam sveštenik. Koristim dobrotu Vladimira Petrovića da iznesem neke svoje stavove, koji mogu biti, nadam se, od interesa za neke blogere. Ne pretendujem da će to zanimati sve blogere, a još manje ću reći da sam ponosan na posao koji radim, jer nije lako biti sveštenik u Srbiji. Ali se ne žalim.
A na ovo pisanje me je ponukao domaćin Vladimir Petrović, kada je video da se kod uvaženog blogokolege
Sutra se otvara Beogradski sajam knjiga. Eh, te knjige!
S tim u vezi, moram ispričati da sam pre nekoliko dana, navratio u jednu veliku antikvarnicu knjiga, što mi uvek pričinjava zadovoljstvo. Skoro do perverznosti.
I tako, preturajući stara izdanja, udišući miris požutele hartije i već izlapelog lepila, kao i miris crvotočnih drvenih polica i prašine
Dugo sam odbacivao tu pomisao i govorio sebi: Vladimire, budi razuman. Još nisi sve pokušao. I nastavljao sam borbu. (Čekajući Godoa)
Za čuvenu predstavu avangardnog američkog dramaturga Boba Vilsona «Ajnštajn na plaži» (Einstein on the Beach), koju je napravio u saradnji sa poznatim kompozitorom Filipom Glasom, neki kritičar je jednom, drsko i duhovito, rekao da «treba imati koncentraciju indijskog fakira, izdržljivost