Neki bi rekli da su navijači koji prate bilickističke trke najveći fanatici u sportskim nadmetanjima. Ja mislim da su neviđeni kreteni, pogotovo veliki broj isfrustriranih manijaka koji više smetaju nego što pomažu takmičarima. Oblače se kao idioti (za neke je bolje reći da se skidaju kao idioti), nose jelenske rogove, trče pored bicilista, polivaju ih vodom, udaraju, guraju, unose se u lice, sklanjaju u poslednjme trenutku (ako se uopšte i sklone).
Ko je bio najvažniji na svadbi?
Kada su na svadbu dolazili prijatelji?
Zašto mlada nije smela da jede prasetinu?
Zašto su mlada i mladoženja spavali odvojeno prve noći?
Ko je dolazio na svadbu a ko na igranku?
Evo kako su pre pedesetak godina izgledale svadbe u Kolubarskom kraju, kraj Lajkovačke pruge, po kazivanjima moje majke Radmile rodjene u Bogovađi i brata od tetke Miloša iz Donjeg Lajkovca.
Život danas juri nevidjenom brzinom. Sve više radimo, sve više komuniciramo, sve više putujemo, obilazimo, a kad se osvrnemo, sve manje vremena imamo. Život traje sve duže, a sve ga je manje. Nekako migolji, nekako nikako da stignemo da sve uradimo.
Ja sam već u godinama kada mi brzina nije neka posebna želja (sem kada sednem u auto). Valjda sa iskustvom, a pogotovo kada pogledam iza sebe i vidim šta sve jesam ili nisam uradio i ispred sebe i zamislim šta bih sve voleo još da uradim (a znam koliko mi je otprilike još ostalo), počeo sam da razmišljam kako da svoje vreme organizujem. Kako da ne dozvolim da mi vreme pobegne, već da u životu uživam.
Shvatio sam da ne vredi da jurim život. Ne mogu ga stići. Brži je, mnogo. Onda, preostaje mi da uradim nešto sasvim suprotno. Da život usporim.
Košarka, i njena lokalna varijanta basket, obeležili su moju mladost. U to vreme naša košarka počela je da dominira svetom i nije bilo nas klinaca koji nismo svaki dan ubacivali loptu u obruč i sa uzbudjenjem pratili naše klubove i reprezentaciju. Bilo je to jedno neverovatno vreme zanosa i ponosa.
Kao i sve, i košarka se promenila. Danas je prilino drugačija nego nekada. Prirodno: to je način da se bude moderan i u "dosluhu sa vremenom". Ipak, ima par stvari koje mi baš nisu po volji. Onako, iz ugla nekoga ko je nekada uživao u ovom sportu a sada ga prati sa distance.
E, sad, seljaci ka seljaci, svaki oće da ima što više vlast. Taki smo ti mi Šumadinci. Ima ono čuveno: "Da se i mi nešto pitamo". Tako su počele zađevice, pa otvoreno džaranje, dok se ne podeliše na one iz Amerić 1 i Amerić 2.
Već 14 godina, čudna izložba "Svet tela" (Körperwelten) obilazi svet i svojim eksponatima izaziva sasvim raznolike komentare posetilaca, javnosti, medija i zvaničnika. Do sada je imala preko 28 miliona posetilaca! Zagonetni doktor Ginter fon Hagens i njegova supruga Adgelina Vejli izlažu ljudska i tela životinja bez kože! Odrana, tako da se mogu jasno videti svakojaki organi koje površinski prekrivač tela sakriva od naših očiju. Neki eksponati su više nego ubedljivi: crna pušačka pluća, mrtvi deformisani fetusi, režnjevi ljudskog mozga, telo u skoku, ceo krvni sistem izvadjen iz organizma, trudna žena sa sve plodom u svom stomaku, srce i drugi krvni sudovi pogodjeni jakim udarom, organi napadnuti rakom i drugim bolestima... Neka od tela su u staklenom okviru, ali većina ih je pred posetiocima bez ikakve zaštite, na dohvat ruke. Frapantno, degutantno, zastrašujuće? Da, svakako, ali i poučno, zanimljivo, otkrivajuće. Pogledajte.
Strazbur, Prag, Hag - Evropski parlament (EP) izglasao je rezoluciju kojom se predlaže produženje mandata Haškog tribunala za ratne zločine za bar još dve godine.
Dokle, bre, mislite
Prognoza za ponedeljak je bila tačna - osvanuo je oblačan dan u Boki Kotorskoj. Naši domaćini predložili su da stoga odemo do Njeguša i Ivanovih Korita, prošetamo i vidimo mog prijatelja Laza.
Braća smo po ocu. Ali nikada nije bilo razlike medju nama trojicom.
Majka Radmila i veseli Mile uzeli su se 1952. godine. Milivoja je otac doneo iz prvog braka, sa obronaka Sokolovice. Nikada nisam nikoga od rodbine pitao niti saznao zašto i kako se razveo od prve žene i zašto je Milivoje pripao njemu.
Imao je tada četiri godine. Nije mogao ni da hoda ni da govori - dečija paraliza vezala ga je za krevet, a nešto se u glavi od početka nije složilo kako treba. Radmila ga je prihvatila kao svoje, njen čovek je to zaslužio. Podizala ga je, naučila svemu što zna. Tek pet godina kasnije rodila je mene, a onda još dve potom i Acu, njega u tridesetpetoj.