Pretprošle srede imao sam pola sata slobodno, čekajući ženu da završi posao pa da se nadjemo i iskoristimo divan sunčani dan da prošetamo po centru. Pade mi na pamet da svratim do Spasine pekare na vrhu Skadarlije da kao nekada savladam lepinju sa gulašem i ljutim sirom. I to na nekadašnji način - na klupi iznad pekare. Ćopajući tako, primetih Žiku kako svrati u radnju preko puta, izadje sa pivom i sede na klupu iznad. Kako sam upravo završio sa lepinjom, a i ponukan komentarima na gorepomenutom blogu, prošetah do radnje, uzeh nam po pivo i pridružih se Žiki. Boga mi, lepo smo se ispričali: o životu, rakiji, poeziji, Skadarliji, nekim ljudima koje obojica poznajemo. Žalio mi se da više nema prave, zdrave hrane.
"Vukica" je osnovana 1952. godine i izvorno je bila kulturno umetničko društvo tekstilne kompanije BEKO. Prvih godina, radila je u krugu preduzeća koje je bilo smešteno u velikom kompleksu na dnu Kelemegdana, preko puta Zoološkog vrta, kod okretnice tramvaja. S godinama, BEKO se širio a poslovni rezultati sve više su stavljani ispred kulturnih potreba zaposlenih, tako da se Vukica najpre preselila u salu obližnje Mašinske škole "Petar Drapšin", a onda smo čergarili u Domu omladine, pa u Mesnoj zajednici "Filip Filipović" na Vračaru i, evo poslednjih 20 godina, u Mesnoj zajednici na Konjarniku.
Još od ranih dana uvrežio se običaj da se pravo sa probe odlazi u "Brankovinu" na piće. Pravo uz Kalemegdansku kaldrmu, hitali smo onako oznojeni da se zavučemo u svoj ćošak i tako produžimo druženje. Nabijalo nas se po pedesetak u taj deo kafančeta. Upadali smo kao tajfun i stopoštavali se, po dvoje na stolicu ako nije bilo mesta.
Proleće je način na koji Bog kaže "Još jednom!"
Robert Orben
Severn Kuji-Suziku imala je samo 12 godina kada je održala čuveni govor na Samitu o Zemlji Ujedinjenih Nacija u Rio de Žaneiru 1992. godine. Jedno dete uputila je jasne poruke predstavnicima svih zemalja sveta. Govorila je o krčenju šuma, hemikalijama u vazduhu, problemima sa otpadom, pohlepi i biljnim i životinjskim vrstama koje nikada nećemo moći da oživimo. Koliko god njen govor bio dečiji i u neku ruku romantično idealistički, poruke su bila jasne:
Ako ne znate kako da promenite stvari, nemojte ih još više pogoršavati.
Ako ja izgubim budućnost, to nije isto kao ako vi izgubite izbore ili nekoliko poena na berzi.
Ako je dete sa ulice koje nema ništa spremno da deli sa drugima, zašto su oni koji imaju sve još uvek toliko pohlepni?
Za svog dosadašnjeg života, sanjala sam o krdima divljih životinja, džunglama i prašumama punim ptica i leptira, ali sada se plašim da će oni opstati dovoljno dugo da ih moja deca vide.
Odbor za spoljne poslove Evropskog Parlamenta podržala je danas ogromnom većinom (51:8) predlog parlamentarca Sare Ludford da se zemljama Balkana omogući ulazak u zemlje EU bez vize.
Evo vesti
EP foreign affairs committee backs visa liberalisation for all Western Balkan countries
Kajgana je našla svoje mesto u kuhinjama mnogih naroda. Oni koji vole da se igraju jajima izmislili su varijante tipa hemendegs i hemendsvaštanešto, ali bez jaja koje domaćica razmuti ritmičnim pokretima nema pravog zadovoljstva.
Negde od protekle srede pa do danas, imao sam zadovoljstvo da aktivno učestvujem u blogovima po dve teme koje su, u ovo vreme odluke, nosile drugačiju, naizgled prizemnu atmosferu. Osećam potrebu i želju da vas sve obavestim o rezultatima.
Podrška deci i izvidjačima Velike Hoče
Nakon mog poziva na akciju (videti blog Uča iz Velike Hoče), jedan broj blogera priključio se sa željom da podrži izvidjače i drugu decu Velike Hoče. Do sada, ukupno nas ima 10. Ni mnogo ni malo.
Tekst koji sam postavio prošle noći skinut je sa ovog bloga. Tekst se bavio psovanjem kao fenomenom toliko čestim u našem narodu. Oni koji nisu imali prilike da ga vide, mogu to uraditi na adresi http://zabranjeniblog.blogspot.com/.
Još nakon prve od šest epizoda očekivao sam da na blogu osvane tekst koji bi dao više odgovora ili ponudio neki dodatni pogled. Nažalost, evo i više od nedelju dana od poslednje epizode serijala a još niko ne piše o ovoj temi. OK, možda blogeri nisu sportski tipovi a možda imaju mnogo važnije teme koje im ne ostavljaju dovoljno vremena da se bave "najvažnijom sporednom stvari na svetu".
Koliko ima nesrećnih sudbina i ljudi kojima je potrebna pomoć u velikim gradovima? Iznenadićete se ako ne znate.
Prošle nedelje kometarisali smo na poslu kampanju borbe protiv gladi. Drago mi je bilo da je bila tako uspešna u Srbiji.