Postoji jedan broj, koji konstantno raste i vulgarno obelezava moje postojanje, podseca me sta je trebalo da uradim, a nisam, kako treba da se osecam i ponasam, sa kim da se druzim, gde da izlazim, sta da zelim...Godine. Kakav uzas!
Moja mama je mog starijeg brata, prvo celjade, rodila u dvadeset sedmoj. I dok sam presvlacila lutke i vodila Barbiku na kafu sa komsinicinom Barbikom, odlucila sam da cu i ja roditi dete u dvadeset sedmoj. To je za dva meseca. A moj stomak raste jedino zato sto sam, ubijena u pojam, zabila kasiku u Eurokrem dok sam buljila u Tv i rasprostirala zadnjicu po kaucu.
Godinama trazim lek za svoje opste neraspolozenje i nezadovoljstvo.
Najveca greska bila je traziti ga od strucnjaka.
Kada mi je saopsteno : « bipolarni poremecaj » zvucalo je kao jedna od onih egzoticnih bolesti koje izazivaju divljenje s obzirom da deluju kao da je trebalo da umrem odavno, a gle, dobrom voljom i snagom uma jos uvek nisam.
Onda je doslo dosta neelegantno objasnjenje : « manijakalno-depresivni poremecaj ». E tu sam se vec
Zivot je komplikovan...U najboljem slucaju kompleksan.
Potrebno je sve vise da bismo bili kompletni. Da osetimo zadovoljstvo. Sreca je precenjena.A uspeh skoro pa obavezan.
Pristalice transakcione analize smatraju da postoji sest aspekata zivota koje treba zadovoljavati, istovremeno i sa jednako paznje : drustveni, profesionalni, intelektualni, emotivni, seksualni i telesni. Tajna je u odzavanju ravnoteze. Rezultat je zdrav mentalan zivot.
Izopacenost drustva zahteva da svaki od ovih delova bude uspesan, aktivan, jedinstven u svakom trenutku, a nesigurnost nas tera na
Ja ne volim da se osmehujem.
Volim da se smejem, onako iz sveg grla sto se kaze, dok mi se sminka razmazuje od suza, da se previjam i drzim za stomak. I cesto se tako smejem. Ostatak vremena savesno negujem odredjenu dozu cinizma. Takva sam.
Zivim u Francuskoj vec osam godina.
Ovde je osmehivanje kulturoloski fenomen. Kad ti nije ni do cega, kad si bolestan, kad nekog ne podnosis, u svakoj prilici treba da se prijatno nasmesis (tj. nataknes neki izmuceni "pticica" osmeh) i ljupkim salterskim glasom procvrkuces :"Ca va" (sto bi u slobodnom prevodu znacilo da smo svi srecni i
Vracam se u Pariz na kraju prelepe novosadske jeseni.
Uhvatila sam sebe kako se oprastam od mog grada. Kao da se vise necemo videti. Pravdam se sto ga napustam, bespomucno trazim razloge iz kojih moram da idem i poredim neuporedivo. Osecam se kao da nekoga izdajem.
Onda se trgnem. Zivela sam u Parizu poslednjih sedam godina, uspela da uzmem najbolje od njega, da trpim najgore, da ga volim i pronadjem svoje mesto u njemu, postanem francuski drzavljanin i uzivam sva prava.
A i dalje se nesto lomi u meni svaki put kad napustam jedan ili drugi grad. Odlazila sam i vracala se sad vec