Sam: I know. It's all wrong. By rights we shouldn't even be here. But we are. It's like in the great stories, Mr. Frodo. The ones that really mattered. Full of darkness and danger, they were. And sometimes you didn't want to know the end. Because how could the end be happy? How could the world go back to the way it was when so much bad had happened? But in the end, it's only a passing thing, this shadow. Even darkness must pass. A new day will come. And when the sun shines it will shine out the clearer. Those were the stories that stayed with you. That meant something, even if you were too small to understand why. But I think, Mr. Frodo, I do understand. I know now. Folk in those stories had lots of chances of turning back, only they didn't. They kept going. Because they were holding on to something.

Gost-autor Saša Rajkov 

Dosta prašine se diglo ovih dana povodom usvojenog predlloga jednog zakona, a priznaćete, ne mare često građani Srbije šta u zakonu piše. Radi se o novom, šestom po redu Zakonu o legalizaciji, odn. „ozakonjenju objekata”, o kojem ovih dana raspravlja Skupština. Sporan je Član 5. koji kaže: 

Hladno i tmurno. Stalno. Pa ipak, dole na samom kraju sveta, Rosovo more vrvi životom: pingvini, foke, kitovi, krupne ribe-grabljivice – sve to čini jedan od poslednjih praktično netaknutih morskih ekosistema na planeti. I sve to je više nego dobar razlog da se ovo more zaštiti kao međunarodni rezervat prirode.

Zbog

Kiša se smenjuje s vetrom, a svako malo udruženim snagama zagorčaju dan onima koji su dovoljno ludi da ga, uprkos vremenu, žele provesti u prirodi. A ima takvih dana, kada naprosto moram izaći iz kuće, moram izaći iz grada. S druge strane, ptice vole slabu kišu i veoma su aktivne po takvom vremenu, ali je u tim uslovima otežano korišćenje dvogleda. Ova kiša je, doduše, tek na momente bivala slaba... Međutim, većina ptica ne voli jak vetar i tada ostaje u zaklonu. A današnji vetar majski bio je bezmalo zimski zloban....

 

Ljubazan plavokosi muškarac tridesetih godina sedi na podu tradicionalne okrugle blatne kolibe u predgrađu prestonice Bocvane, Gaboroneu. Naizgled bez razloga, većina Afrikanaca ga se plaši ili, tačnije, njegove profesije. On je sangoma.

Sangoma je vrsta "tradicionalnog iscelitelja" kako se danas nazivaju, ili vrača, kako

 

Sećam se još svog prvog posla, da vučem gajbice po hotelu Metropol, i moje fascinacije pečatom magacinskim, valjda zaostale iz „Strogo kontroliranih vlakova“... na koje sam baš nedavno mislio dok sam vozom/vlakom putovao s kraja na kraj zamrznute Češke. A na tom poslu (nisam nikakav zabavni park stekao, a nije ni bilo posebno zabavno; najzabavniji trenutak mi je bio puštanje uhvaćenog miša na slobodu, hotel je vrveo od njih) sam u pauzi čitav blokčić za pisanje sa sve hotelskim logotipom ispečatirao, svaku neispisanu stranicu overio, pa mi je šef strpljivo objasnio kako to nije osobito mudro. No, hajde, bio sam mlad.

Bio to debeli Dunav ili indijska džungla, ja bez prirode ne umem i ne mogu, moram imati svoje redovne doze. Drugačije ne funkcionišem. 

EuroBirdwatch se svake godine održava tokom prvog vikenda u oktobru. U Srbiji, gde se se organizuje od 2005, preko 520 učesnika je na preko 50 izleta posmatralo preko 160.000 jedinki u okviru 111 vrsta ptica.

Svaki susret dve sestre predstavlja novu priliku da se odredi koja će imati glavnu reč. Foto copyright © Nitin Bhardwaj 

Sutra, 3. marta, je Svetski dan divlje faune i flore (World Wildlife Day), prilika da se osvrnemo na svu raskoš živog sveta koja nas okružuje. A sećam se kako su mi u više navrata, dok sam nepomičan posmatrao ptice, prilazili i njuškali me poljski miševi. Verovatno su samo proveravali da nisam već mrtav i da li mirišem jestivo, ali ja sam se divio njihovoj hrabrosti i radoznalosti da priđu nekom ko je toliko veći od njih.

Slede neki trenuci radoznalosti, bez nekog određenog reda:

Svaki susret dve sestre predstavlja novu priliku da se odredi koja će imati glavnu reč. Foto copyright © Nitin Bhardwaj

Zavojiti put kroz ‘džunglu’ vodi nas do druge oblasti Tadoba Tiger Reserve u centralnoindijskoj državi Maharaštra - jezera Telija.  Pokraj samih kola u pokretu opažam prugastu vevericu, dok ispred nas pretrčavaju šumske prepelice. S bandanom vezanom preko nosa, u oblaku prašine stižemo na obalu drugog jezera, gde nas nadleće ćubasti osičar.