Ove godine sam se u blogovima baš bavio Grčkom – ne računajući ovaj, samo 2014-e sam objavio već šest tekstova o jednoj od mojih omiljenih destinacija, pa evo i završnog. Imam nekoliko putnih vodiča za Grčku, uključujući dva izdanja Lonely Planeta s deset godina razmaka, dovoljno da primetim da greške iz ranijeg izdanja ne samo da nisu, već i neće ispraviti. Ipak, putujući/letujući po Grčkoj, uvek mi je nedostajao specijalizovani ptičarski vodič. Desilo mi se jednom da sam bio u blizini odličnog područja za ptičarenje, kroz koje sam samo prošišao, videvši usput belonokte vetruške i ništa drugo, jer sam na internetu pronašao svega par rečenica o tom području, a bio sam taman toliko udaljen od njega da me od nasumičnog lutanja odbije cena goriva.

 

Ova deca nose ručak svojim očevima, čuvarima i vodičima u rezervatu Nagzira.

Bio je februar, lišće žuto a dani topli, samo za košulju, ali su noći, ukoliko spavate pod šatorom, bile prohladne.  A ja sam kampovao u tikovoj šumi na istoku Maharaštre, u gotovo geografskom srcu Indije. Iznajmili smo vojne šatore postavljene na betonskim platformama okruženim plitkim rovom strmih zidova. „Čemu to,“ pitao sam Nitina i saznao: „Zbog zmija“. Duboko u džungli nalazi se hram posvećen Zmiji – Nag, otuda i ime rezervata, Nagzira. Kako bilo, zima je i zmije hiberniraju. Mada su dani topli...

Svaki susret dve sestre predstavlja novu priliku da se odredi koja će imati glavnu reč. Foto copyright © Nitin Bhardwaj 

Sutra, 3. marta, je Svetski dan divlje faune i flore (World Wildlife Day), prilika da se osvrnemo na svu raskoš živog sveta koja nas okružuje. A sećam se kako su mi u više navrata, dok sam nepomičan posmatrao ptice, prilazili i njuškali me poljski miševi. Verovatno su samo proveravali da nisam već mrtav i da li mirišem jestivo, ali ja sam se divio njihovoj hrabrosti i radoznalosti da priđu nekom ko je toliko veći od njih.

Slede neki trenuci radoznalosti, bez nekog određenog reda:

Ptice na seobi - spasavanje biodiverziteta

Milioni selica napuštaju Evropu leteći prema svojim zimovalištima u Africi. BirdLife International poziva stanovnike Evrope da iskoriste priliku 2. i 3. oktobra 2010. i otkriju snagu i lepotu ptica u prirodi, ali i u blizini naselja. EuroBirdwatch 2010 je u isto vreme i demonstracija spasavanja biološke raznovrsnosti.

 

Sam: I know. It's all wrong. By rights we shouldn't even be here. But we are. It's like in the great stories, Mr. Frodo. The ones that really mattered. Full of darkness and danger, they were. And sometimes you didn't want to know the end. Because how could the end be happy? How could the world go back to the way it was when so much bad had happened? But in the end, it's only a passing thing, this shadow. Even darkness must pass. A new day will come. And when the sun shines it will shine out the clearer. Those were the stories that stayed with you. That meant something, even if you were too small to understand why. But I think, Mr. Frodo, I do understand. I know now. Folk in those stories had lots of chances of turning back, only they didn't. They kept going. Because they were holding on to something.

Ljubazan plavokosi muškarac tridesetih godina sedi na podu tradicionalne okrugle blatne kolibe u predgrađu prestonice Bocvane, Gaboroneu. Naizgled bez razloga, većina Afrikanaca ga se plaši ili, tačnije, njegove profesije. On je sangoma.

Sangoma je vrsta "tradicionalnog iscelitelja" kako se danas nazivaju, ili vrača, kako

Kiša se smenjuje s vetrom, a svako malo udruženim snagama zagorčaju dan onima koji su dovoljno ludi da ga, uprkos vremenu, žele provesti u prirodi. A ima takvih dana, kada naprosto moram izaći iz kuće, moram izaći iz grada. S druge strane, ptice vole slabu kišu i veoma su aktivne po takvom vremenu, ali je u tim uslovima otežano korišćenje dvogleda. Ova kiša je, doduše, tek na momente bivala slaba... Međutim, većina ptica ne voli jak vetar i tada ostaje u zaklonu. A današnji vetar majski bio je bezmalo zimski zloban....

 

 

 

Sećam se još svog prvog posla, da vučem gajbice po hotelu Metropol, i moje fascinacije pečatom magacinskim, valjda zaostale iz „Strogo kontroliranih vlakova“... na koje sam baš nedavno mislio dok sam vozom/vlakom putovao s kraja na kraj zamrznute Češke. A na tom poslu (nisam nikakav zabavni park stekao, a nije ni bilo posebno zabavno; najzabavniji trenutak mi je bio puštanje uhvaćenog miša na slobodu, hotel je vrveo od njih) sam u pauzi čitav blokčić za pisanje sa sve hotelskim logotipom ispečatirao, svaku neispisanu stranicu overio, pa mi je šef strpljivo objasnio kako to nije osobito mudro. No, hajde, bio sam mlad.