Videh na jednom lovačkom forumu temu, pa parafraziram “šta sve nosite na teren, mimo onog baš obaveznog” (a što bi kod ptičara bili dvogled, ključ – tj. priručnik za identifikaciju ptica i beležnica, sve češće i foto oprema), pa su odgovori išli od labella do šešira, obično oko litra vode, te od pljoske ("nije to za tebe da piješ, vec da ponudiš") do, meni najzanimljivijeg, doručka za 2-3 osobe ("sendviče nose sebični ljudi - ne mogu nikog da ponude, nego se nosi kulen, crni luk, itd, sve sto može da se naseče i podeli, količina za dvoje-troje")...
Prokletinja od telefona zvrnda u neko nesrećno doba noći... na koje sam je i navio, ne bih li po, da li beše starom ili sad novom vremenu otišao na ptičarenje u sam cik zore. I tako me probudi, pogledam telefon s neskrivenom mržnjom i ostanem u krevetu... još dva sata. Tek potom se obučem, uzmem prethodne večeri spakovan ranac i nestanem ka Pančevačkom ritu. Ako sam dobro shvatio šta je po starom, a šta po novom, bio sam tamo nekih pola sata po izlasku sunca, što ipak nije prekasno.
Topli katalonski mart (htedoh reći španski, pa sam se brže-bolje ispravio), Barselona prepuna sunca, malih aleksandri, kaluđerica (dve šarmantne, ali nepoželjne, strane i invazivne vrste papagaja) i galebova (koji, na Jelicin užas, kriče u večernjem mraku). Uprkos svem suncu, dane sam proveo u zasenjenom i zamračenom zdanju Plavog muzeja sa interesantnom prirodnjačkom zbirkom (gde mi je najzanimljivije bilo shvatiti koliko sam tih ‘tica i sisara već posmatrao u prirodi), a na ništa manje zanimljivoj radionici o metodologiji izrade atlasa ptičjih populacija. Poslednji dan skupa, završna prezentacija – već vadim dvogled iz ranca, i posle nje kafa – pozdravljam se i krećem da sa lokalnim vodičem, Stivom Vestom, istražim okolinu.
Svaki susret dve sestre predstavlja novu priliku da se odredi koja će imati glavnu reč. Foto copyright © Nitin Bhardwaj
Zavojiti put kroz ‘džunglu’ vodi nas do druge oblasti Tadoba Tiger Reserve u centralnoindijskoj državi Maharaštra - jezera Telija. Pokraj samih kola u pokretu opažam prugastu vevericu, dok ispred nas pretrčavaju šumske prepelice. S bandanom vezanom preko nosa, u oblaku prašine stižemo na obalu drugog jezera, gde nas nadleće ćubasti osičar.
photos copyright © ms. & mr. albicilla
Put nam pretrčava sivi šumski petlić; koji nije najdirektniji predak, ali jeste rođeni brat praoca domaće živine. Dok smo se prethodnih dana vozili ruralnim predelima centralnoindijske države Maharaštrа, po selima su trčkarale živahne, sitne smeđe kokoši – nigde onog horora od brojlerskih tovljenika kakve jedem kod kuće. Ne pamtim da sam godinama unazad jeo tako ukusnu piletinu (a ni paradajz, sitan i ima ono nešto što našim uvoznicima valjda nude zasebno, pa oni, da uštede, to nikad ne uzmu – slast).
Indijska žuta senica, copyright © Nitin Bhardwaj
U prostranoj sobi s kaminom i trofejnim rogovljem sambara u viktorijanskom guest houseu u Chikhaldari (Maharashtra, centralna Indija) još uvek je mrak – telefon me budi u pet... jutro za jutrom, umor se već gomila, ali je razlog za to buđenje bio dovoljan da pređem 6000 km ne bih li po sušnim listopadnim šumama planinskog venca Satpura tragao za jednom sovom... koja je bila otkrivena u XIX veku, pa potom čitavog XX veka bila izgubljena. Pre puta, Nitin Bhardwaj me je pitao: „Šta ako je ne nađemo?“ „Ništa, biću srećan da je tražim. ‘Nije uspeh nagrada za delo, već ono skriva dublji smisao u sebi.(*)’” Na brzinu pijem crni čaj i u šest krećemo.
Negde iznad Persijskog zaliva listam Birds of the Indian Subcontinent, pa pogledam D. i pitam: „Koliko je neobično preći pola sveta samo da bi se posmatrale ptice?“ Ona kaže: „U tvom slučaju – nije neobično.“
Foto (3) Uteč Rao
Pola sedam ujutru, tek jedan iznad nule, ali jovanjski sneg se ubrzano topi... Krećemo niz Dunav, u Labudovo okno. Na domak peščare preleće nas „V“ sačinjeno od stotinak lisastih gusaka. One noće na vodi, pa se ujutru raspršuju ka poljima na kojima će se hraniti; no, glavnina odlazi u cik zore i ove što nas nadleću su neke zakasnele spavalice.
Narečeni studenti su Normand Archambault, Loïc Mireault i Félix Marquis-Poulin, sa Centre NAD, a video klip je napravljen u okviru radionice simulacije produkcije na osnovnim studijama 3D animacije i digitalnog dizajna.