Pre tacno 18 meseci sam prestao da pijem alkohol, potom sam izbacio i slatkise, secer i sve grickalice koje postoje. Doduse nisam ja nesto puno ni pio, mozda par piva mesecno, tu i tamo neka orahovaca godisnje, i rakija za Bozic. Ni slatkise nisam puno jeo, ali sam odlucio da ih skroz izbacim, nekako mi je tako doslo, kao da mi organizam vise nije trazio te gluposti. Poceo sam da se raspitujuem kod Lele za pravilnu i zdravu ishranu, gledao sam sta profesionalni sportisti jedu, kako zive i treniraju. U tu pricu je nekako sa neba uleto i Vanja, drug iz osnovne, tih i mali decak iz klupe koji je
Poslednjih godina, u moru različitih fitnes programa, metoda, koncepata, načina vežbanja, veoma često čujemo termin funkcionalni trening. Bez ulaženja u detalje i objašnjenja šta zapravo predstavlja, nudi sekao najbolja opcija za svakog, kao vid treninga koji treba upražnjavati, kao osnovni, najvažniji, ultimativni pristup vežbanju.
Čitam s jezom tekst "Protiv dobrovoljačkih straža" na B92 u kojem se pominju civilne straže u "dobrovoljačkim četama", pa "uzimanje zakona u svoje ruke", pa kako tamo "neki obilaze mađarska naselja u Vojvodini i ljude uveravaju da se tako organizuju" - i isprepadah se! Prvo što mi je kao munja proletelo kroz glavu je - pa neće valjda opet! I tresnuše me svi prituljeni užasi iz devedesetih kad su ovakve vesti o civilnim stražama i dobrovoljačkim odredima najavljivale još veće zlo, smrt i rat.
I shvatim da mi ništa ne vredi ni što upravo čitam knjigu Laša Svensona "Filozofija straha" (Geopoetika, prevod Ljubiša Rajić), u kojoj pisac kaže da je "strah, bez sumnje, najvažnija roba koju masovni mediji iznose na prodaju", te da je "strah postao neka vrsta kulturne lupe kroz koju posmatramo svet".
Pre nekoliko dana sam na facebooku videla da se moja prijateljica pridružila grupi Podržite "Decu leptire". Kako njena kćerka trenira umetničko plivanje, pomislivši da je to naziv njene ekipe, sa osmehnom na licu sam kliknula na link. Osmeh mi se zaledio. Umesto devojčica u bazenu, dočekalo me nešto sasvim drugo, nešto o čemu od tada nikako ne mogu da prestanem da razmišljam.
od kakofonije se ne more pobjeć!
Evo npr juče, odlučim da napravim popriličnu turu, krenem kroz Blok, uspnem se uz nasip, siđem na kej i pravac toplana. Brat bratu nekoliko kilometara. E da, svratio sam do bankomata da podignem uvećanu penziju, ispred pošte se otegla redurina, unutra jedni drugima na glavama. Ispred bankomata pet penzinera, tačnije dva, računajući mene i tri penzionerke. Nisam nikada bio sklon prisluškivanju, uglavnom se isključim i nirvanišem ali juče nešto nisam baš bio svoj, te do ušiju mojih dopreše odlomci ili čak cele rečenice: Svaka
Šta se dešava kada osiljena birokratija (koju je i lično Broz napadao) od vlastitog naroda zlonamerno a bez ikakve potrebe KRIJE istinu, između ostalog pokazuje na veoma dobar način i ova konvencija koja je na snazi a da privatizovana zdravstvena prćija novokomponovanih demokrackih država (važi i za EU države imigracije) htela ne htela mora da je uvažava.
Da međudržavne konvencije koje su tzv. države blagostanja podpisale sa nekada Jugoslavijom, a kasnije sa svim bivšim Yu republikama pa i sa Srbijom potpisale i koje važe i danas (zaboravna birokratija
17.30 hr. 31 stepen celzija, i upravo žedrnjam kahvu, vučem duge dimove iz moje Nakhle (Nargila) sav crven i zajapuren posle dva sata intezivnog treninga, zadovoljan kao ker (za razliku od nezadovoljnih kerova koji lažu - mr. Dinkića) predem kao mačka, uz dupli espreso dok kucam po tastaturi.
U ovim vrućim danima leta penzionneri su na udaru pa zato se na moje "saborce" u ovom postu i osvrćem jer se ostatak populacije smrknuto uzdišući zbog zle sudbe nalazi na odmorima.
Dragi moji penzioneri i ke,
Pošto su vaša tela (kuće) u kojima se vaša duša nalazila
Ako je život u nečemu pravičan, onda je to u sravnjivanju računa za naš odnos prema samima sebi. Podjednako prema telu, kao i prema psihi. Sve ono što propustimo u brizi o njima, sve što zanemarimo uz izgovore da nije bitno, da nemamo kad da se time bavimo — a u naivnom uverenju da će nam ta nebriga proći nekažnjeno — sve nas to s vremenom stigne. Stari bi rekli: uvek dođe vreme za naplatu, i to sa kamatom. Pre ili kasnije, život nam isporučuje račun koji je tačan u cent.
*
Sa trinaest mi je dijagnostikovana skolioza. Poslali su me na elektroterapije, a