* * *
I pre no što sam počeo da radim u biblioteci, prema knjigama sam imao poseban odnos. Tezu kako postoje knjige koje određuju naše živote, ova prelepa žena čula je upravo od mene. Bio sam ubeđen da o tome neću govoriti, ali ne mogu da prećutim kako su stvari među nama postale vanredno ozbiljne onog časa kad je počela da pozajmljuje moje vlastite knjige. Pri tome, posebno interesovanje pokazivala je za one koje još uvek nisam ni napisao.
Mi ga najčešće nismo svesni - ali uvek postoji trenutak kada žena pred nama počne da se svlači. Kad počinjemo bivati sve bliži jedno drugom. To je zato što se prava žena uvek skida u slojevima: najpre odbacuje predrasude, pa stid, onda lošu prošlost, zatim jednoličnu sadašnjost - gaćice dolaze tek na kraju. Ne mogu opisati spokojstvo koje sam osećao pri pogledu na njena mala, špicasta kolena dok se približavaju stolu za kojim sedim. Pa ustreptalost ovlašnih dodira njenih dugačkih, negovanih prstiju u trenucima dok preuzima knjigu. Sekunde koje smo znali da produžimo toliko da nam je delovalo kako traju satima.
Bez obzira na to što se nikad nismo poljubili i uprkos tome što, izuzev sasvim ovlašnih dodira, među nama nije bilo one prave, telesne bliskosti - osećao sam kako ni sa kim nisam bio povezan u tolikoj meri. Sve što je vezano za nju, makar i kao sećanje, još uvek me jednako pomeri i uznemiri. Kao što se svaka umetnost izgubi u neumerenosti i uživanju - tako je i naša nazovi veza stanovala u nedoživljenom. Taj uslovno rečeno odnos, to nešto što tako strašno podseća na život, stanovalo je u međuprostoru između međusobne očaranosti i vanredne, vantelesne bliskosti.
Njen odlazak iz grada poklopio se sa čitanjem moje Knjige o letenju. Ne mogu da rekonstruišem kako se tačno odigralo - tek jednog jutra, neposredno po otvaranju, ušetala je u biblioteku majstorski izabravši trenutak u kom sam se spremao da započnem pisanje prvih rečenica. Od tog momenta nije bilo sumnje da će postati njen glavni junak. Kako je Knjiga o letenju zapravo malo duža pripovetka, s ne više od tridesetak stranica, vratila mi
ju je par sati kasnije, izgovorivši rečenicu kojom sam tekst kasnije i započeo:
- Znaš, mislim da nećeš uspeti da je završiš, ali, ne brini, ubeđena sam da postoji osoba koja će imati snage da to na pravi način jednom učini umesto tebe!
Uz odlomak iz romana "Nešto što strašno podseća na život (Kratka istorija letenja u Subotici)" one koje zanima obaveštavam da na Sajmu knjigu potpisujem sutra (sreda, 23.oktobar) od 18 časova na štandu Akademske knjige u centralnoj hali beogradskog Sajma