Pokušavam uporno da zamislim jednu situaciju. Jednoga dana u dalekoj budućnosti, dalekoj i ne verovatnoj, sedim na promociji svoje knjige (šbb-kbb, dakle), i na tu su me promociju verovatno naterali da dođem jer su mi književne promocije po pravilu veoma neprijatne, i neka sam na toj promociji, recimo, trezan (to bi mi bio prvi put da trezan pričam o svojoj prozi). Dakle, smeškam se i odgovaram na ona
part I...
Sinopsis: kako kaže jedna sjajna knjiga o crtanju na kraju svakog poglavlja - crtajte, crtajte i samo crtajte. Ukoliko ne verujete da je ovo dovoljno onda možete pročitati i tekst. Opširan je za nešto što se zove mala škola, ali u glavama su velike predrasude i zablude, i premnogo ih je, pa kad vam nije dovoljan navedeni savet, onda će možda biti ovo ispod sve. Inače, i naravno, ovaj naslov je još jedan oksimoron - nema tu mesta školovanju, Altamira
....
Ovo je jedan od najboljih oglasa koji su ikada bili štampani. Izašao je u Americi u Atlanta Journal.
Poznanstva:
Crna, usamljena ONA traži muško društvo.
Etnička pripadnost nije važna.
Ja sam prijatna devojka koja se voli igrati.
Volim duge šetnje po šumi, voziti se s tobom u autu, lov, ribolov i kampovanje.
U udobnim zimskim noćima volim ležati pred kaminom, a uz svetlost sveća ću ti iz ruke jesti.
Čekaću te pred vratima kad dođeš s posla i nosiću samo ono što mi je majka priroda dala.
Nazovi broj (404) 8... i pitaj za Daisy.
Čekam te ............
Kapljice espresso kafe. I kada mi, u sezoni gradskih bašta, redizajniraju dezen na majici. Ne veniširam.
Miris šampona u mokroj kosi.
Potraga za začinom koji će iznenaditi ukus.
U stvari sam htela da zapišem o običnom. Kako mu se sve lepše radujem.
Sram vas bilo, šta ste pomislili?