O, kako su jaganjci mrzeli zlikovca koji je svako jutro ulazio u tor i odnosio jednog od njih na klanje.
Jednog dana se, umesto tišine koja je pratila dolazak krvoloka, začula oduševljena cika
- Blago nama!
- Eh, sreće jagnjeće!
- Si vido!
- E, kad smo ovo dočekali!
- Pa i nad popom ima pop!
Tog jutra je neki drugi čovek došao i odneo jednog od njih.
I find myself thinking in quips and quotes and bons mots. I am unable to sustain a thought for more than about three seconds before looking for new sensory inputs. I am deathly afraid that I may lose my train of thought and not even be able to finish this blog post. I might substitute a YouTube video instead. I might just encapsulate the whole thing in a three word sentence.
Facebook is slowly robbing me of my already challenged attention span.
Verujete li da je svakome od nas rođenjem predodređen život?
Neko je rođen da bude pekar, neko da prodaje sreću, neko sa velikom metalnom alatkom hoda kilometre i kilometre tramvajskih šina čisteći nakupljeno đubre u šini, a onda sve to ponovo za drugu šinu. Neko je rođen da bude lep, neko da bude kao od stene odvaljen, neko veliki a neko mali.
Mene, od kada pamtim sopstveni lik, život nije mazio.
To je moj usud.
Moje predodređenje je nesreća.
... i nestaju posle ponoći ...
Svaki dan prođe samo jednom u godini
to je moj problem
imam premalo dana u previše godina
Svaki dan prođe i nekada traje kao godina
problem mi prave
godine koje su pojeli dani
Bio je u Biblioteca Nazionale Marciana, kao što joj je napisao u mejlu. Biblioteku nije bilo teško naći, oboje smo dobro poznavali Veneciju. Znao sam da je zgrada Biblioteke Marciane, delo Jacopa Sansovina, koji nije stigao da je vidi završenu ali je njegov naslednik Vincenzzo Scamozzi preuzeo izgradnju dodatnih pet odeljaka, u skladu sa Sansovinovim duhom, time je zgrada dospela do obale kanala i postala komšinica Sansovinove kovnice
Čekao sam trenutak da se pokretne stepenice pokrenu. Bio sam nepokretan. Nepokretan kreten, rekao bi neko ko bi gledao sa strane, jer dok se stepenice nisu pokrenule mogao sam da savladam taj sprat koji je preostao. Ne, ja sam čekao. Da me je neko ćušnuo da se sklonim, verovatno bih krenuo da preskačem po dva nepokretna stepenika pokretnih stepenica. Međutim, svi su mirno čekali, tamo gde su se zatekli. Niko nije žurio, svi su bili zaleđeni u mestu. U mestu sadašnjem, vreme prošlo. Davno prošlo vreme. U nedostatku sebe, vreme je nestalo. I prestalo. Prestalo je da postoji. Dakle, u ovom bezvremenom momentu na nepokretnim pokretnim stepenicama bila je ispisana jedina istina koja mi je ostala.
Što se branilaca prestonice tiče, oni su desetkovani i iznureni bili u veoma teškoj situaciji, ali im moral nije ni malo opao. Da li je to bio uobičajeni inat toliko karakterističan za Balkan, ili je ideja o svetu bez trešenja bila toliko zavodljiva, tek niko od njih nije uopšte pomišljao na predaju. Očaj im se pretvarao u bes i krvoločnost.
(Foto-reportaža)
Još uvek ne mogu biciklom, ali zato mogu peške: pridružila sam se Treking uniji Kirgistana i sa pedesetak drugih ljubitelja pešačenja u prirodi krenula na jednodnevni izlet do jezera Kolj-tor, koje se nalazi na 2733 mnv, na severu Tianšan masiva.