Divno je da dva meseca nakon povratka sa ekspedicije prica o Antarktiku, zastiti zivotne sredine, iskustvu i dalje zivi i objavljuje se u medijima..... svakako prica je tek pocela i nastavice da se razvija i dalje...
Poslednji tekst objavljen je u dnevnim novinama Press i ovom prilikom zelim da ga podelim sa vama. Nadam se da cete uzivati i jedva cekam komentare, misljenja....
Nalazimo se u situaciji u kojoj smo ali tako je kako je – ljudi su sa manje ili više pesimizma/optimizma, manji broj je impresioniran a mnogo veći depresioniran, malo njih ima mnogo, a mnogo njih malo. Dok neke stranke pozivaju na strpljenje,druge nude spas za glas, treće se formiraju i tako u krug.
Optimizam nalaže da se stvari posmatraju više belo nego crno što mu dođe sve više sivo i sumorno. Sigurno je da može i mora biti bolje ali sa mnogo više volje.
“Za ovo gde smo stigli, niko nema alibi. Svi smo krivci. Jedni druge ne slušamo i ne razumemo, svako radi protiv svakoga, površni smo, lakomisleni, i ne nedostaje nam samo poslovni nego i lični moral. Zato je kod nas sve relativizirano, za svaki pogrešan postupak postoji opravdanje. Ovde se oni koji umeju da lažu,
Neko će reći da bi taj potez bio demagoški, izraz jeftine propagande ili možda nedovoljno delotvoran po pitanju štednje, odnosno kresanja rashodne strane budžeta Republike Srbije. Ali, u svakom slučaju bio bi to istorijski postupak sa dalekosežnim posledicama po mentalitet vlasti i svih onih koji se grabe za nju.
Zimsko nevreme je celog dana snegom zasipalo Beskrajjne Planine. Vetar je ludovao u krošnjama drveća i snežnu izmaglicu kao zavesu spuštao na seoski trg.
Starac je povremeno otvarao mali kapak na drvenim vratima kolibe i dopuštao sitnim pahuljama da mu se tope po licu, uživajući u toplini kolibe, srećan što ima sklonište od vetra i zime. Gledao je kako se vetar igra snegom, kako gradi oblike od guste bele magle i kako ti oblici kao utvare lebde u prostoru, pa ih onda, kada mu dosadi, jednim potezom razveje. Veče se već spuštalo i hteo je da zatvori kapak i ode na počinak,
Jedan od mojih blogova sam poče rečenicom „Velikani srpskog analitičkog piskaranja, profesori s pedigreom, kolumnisti sa fobijama, nevladini zavisnici od sponzora i druga grebatorska bagra, ćute.“
Duboko sam uverene da ovaj moj zapis, ima vezu sa tada iznetom misli, koja je samo odraz slike iz ogledala naše stvarnosti.
Pre par dana pozvao me je umilan glasić, službenice
Pisao sam kojekuda o tome nekoliko puta ali moram još jednom, tek da se ne zaboravi.
Na ivici Trga Republike, usred Beograda, između ulica Despota Stefana, Braće Jugovića i Makedonske zatekla se čudna skupina zgrada nastalih u raznim vremenima i tih nekoliko zdanja čine neveliki gradski blok kao zgusnuto, nelepo do uvredljivosti ostrvo u gradskom moru. Uočljiv je, nezaobilazan, pokazuje svoju tužnu golotinju, onu građevinsku, arhitektonsku, prodire u okolinu gušeći je ali je vidljiva i ona nagost iznutra, primitivna, osiona, nekulturna ali istovremeno i tužna, obavijena nemirom zbog nebrige onih koji bi trebalo da bdiju a možda i nije nebriga već nemoć pred silama koje nadiru u grad i osvajaju ga neumoljivo. Urbani arte fact u sred grada jasno i nedvosmisleno pokazuje gde je Beogradski kulturni model stigao, kojim jezikom grad sada govori i šta će mu se desiti ako se ovakav govor u gradu nastavi i neko mu ne stane na put i zapuši usta koja izovarajući svoju mantru kojom zagađuje i unazađuje Beograd.