Krug oko Zemlje ima 40 000 km, računajući obim Ekvatora. Kako nisam imala mogućnosti da obeležim prvu polovinu tog kruga (bez interneta, u Vijetnamu, sa stomačnim problemima), to sam uradila na prvoj hiljadi posle zvanične polovine puta. Kažem "zvanične" jer ne nameravam da se nakon 40 000 km vratim kući -- zato što ne mislim da ću dotle obići sve kontinente i sve zemlje u koje želim da odem. Kad sam bila napravila prvih 10 000 km na ovom putovanju, u šali-zbilji sam rekla da ću voziti do 99 999 km, a onda ću svratiti malo i do kuće :)
Prevaren sam čovek.
Ne beže plodovi, niti pitke bistre vode od Tantalovih ruku i usana… Nesrećnim tantalima ovu varku prave drugi, oni koji se s drugih strana naslađuju plodovima. Povlačeći grane ka sebi, oni odvlače druge grane, a one čine teatralni naklon.
Kao i čitava stabla.
A potoci, izvori, reke, vode za čijim osveženjem očajnički žude, priviđaju se izgladnelim i ožednelim tantalima, neprestano se povlače pred njihovim ispucalim, uvelim, osušenim usnama. Žalosna opsena njihovih slepih očiju. Žedniji ispijaju iz velikog jezerskog
11. avgust 2012.
Prelazak iz zemlje u zemlju odigra se u mojoj svesti unekoliko pre nego što pređem stvarni granični prelaz između njih. Negde pred kraj boravka u svakoj državi, u jednom trenutku samo počnem da osećam neku vrstu zasićenosti i potrebu za promenom. Nebitno da li mi do granice treba još deset sati ili deset dana, u mislima sam već tamo, na drugoj strani.
1.
Posmatra je krišom, tek krajičkom oka, dok ova lagano korača kroz čekaonicu, nogu pred nogu, sitno i tiho, a opet, tako pravog držanja da ne može da skine pogled sa nje. Majušna je, sa licem premreženim sitnim, mnogobrojnim borama koje neporecivo govore o tome da je iza nje već veoma dug i ispunjen život. Mirna elegancija finog crnog šeširića na njenoj glavi nenametljivo je podvučena tričetvrt zimskom jaknom i udobnim cipelama za štrapac.
Oseća se kako sadržaj kace vri, čini se još žešće nego ranije. Valjda i zato što je leto ovako blještavo i rekordno vrelo. Veća temperatura, jače vrenje. I sva ona omamljiva, uljuljkujuća isparenja. Tim isparenjima pune se luft-baloni, pa se povremeno puste, da ih svi vide ... Krenimo na stvar. Nego, da ne ulazimo u srž pregovora, u hemijski sastav onog "uspeha" izraženog kroz potpisivanje Briselskog nesporazuma, u briljantno vođstvo od 5:0 srpske turbo-diplomatije, da ne ulazimo ni u nagađanja glede mogućih dogovora koji su u pomrčini odavno postignuti i samo je još neophodno obezbediti vešto kuvanje žabe, kako ne bi iskočila iz sve toplije vode i uprskala već uređenu stvar. Znači, takse. Pregovori su pre godinu-dve bili u nekom uobičajenom, bezličnom i besplodnom stanju. Bili su, pre tog događaja sa taksama.
Да ли знате шта је заједничко селектору фудбалске репрезентације, музичком сараднику у радио станици и уреднику новина? Повезује их то што су готово сви који прате резултате њиховог рада убеђени да им посао и не иде баш од руке (ублажена верзија квалификације) и да су баш они као створени за те послове.
Свако ко воли фудбал одувек је знао како треба саставити национални тим; нема пасионираног љубитеља музике који није сигуран да би његов музички укус подигао слушаност радио станице до неслућених размера; међу површним читаоцима новина мало је коме јасно чему уопште служи уредник, када би они о'час посла саставили новине, а већина је у стању да их сама и напише.
7-8. septembar
Čang Mai po drugi put. Ovog puta samo na jednu noć.
Susret sa Džimom iz Novog Meksika, s kojim sam pre devet meseci u Luang Prabangu u Laosu planirala zajedničku vožnju po zemljama jugositočne Azije. To je onaj momak sa lošim smislom