datum rođenja: 27.12.1901.
mesto rođenja: Šoneberg kraj Berlina
pravo ime: Maria Magdalena Dietrich
znak: jarac
datum smrti: 06.05.1992.
Oduvek sam bila ravnodušna prema slavi. Slava je prilično mučna, problematična i opasna. Potpuno sam hladna na izlive obožavanja stranaca. Slava koja u potpunosti može izmeniti ličnost čoveka nada mnom nema nikakvu moć - tvrdi Marlene u svojim memoarima objavljenim 1979. godine. Teško je poverovati u ove reči osobe čija je legendarna narcisoidnost imala ne malog udela u stvaranju jednog od najvećih mitova 20. veka - postavlja se pitanje, šta je drugo ako ne slava, bio cilj tako brižljivog negovanja imidža (ne krije li se iza svake narcisodinosti upravo čežnja za obožavanjem masa?)
Dietrich je rođena 1901. u jednom berlinskom predgrađu, kao druga ćerka jednog pruskog policajca. Otac joj je umro kada je imala samo devet godina a njena majka kasnije se preudala za jednog nemačkog oficira. Majka joj je bila vrlo stroga Nemica koja je kod podizanja dece insistirala na disciplini. Marlenu su još kao devojčicu privlačila svetla pozornice i film pa je maštala o tome da postane neka vrsta izvođača i scenskog umetnika. Kao tinejdžerka je išla na časove violine ali je, zbog povrede zgloba, morala da ih napusti. Njen dosta stariji učitelj violine bio je i njen prvi ljubavnik. Sa dvadeset godina usvojila je ime Marlene i išla na časove glume u Berlinu. Već tada je dobijala manje pozorišne a ubrzo i filmske uloge. Njenu filmsku karijeru značajno je pomogao pomoćnik reditelja Rudolf Sieber koji se ludo zaljubio u tada još uvek debeljuškastu Marlene. Venčali su se 1924. godine a sledeće je Marlene rodila svoje jedino dete, ćerku Mariu. Brak i majčinstvo, međutim, nisu nimalo omeli njen izuzetno uzbudljiv društveni život obeležen brojnim ljubavnim aferama kako sa muškarcima tako i sa ženama. U toj berlinskoj fazi otpočela je i njena ljubavna veza sa piscem Erichom Mariom Remarqueom koja je, uz prekide, trajala godinama.
Marlene je u Nemačkoj ostavila i muža i ćerku. Ćerka će joj se nekoliko godina kasnije preseliti u Los Anđeles a muž će u Parizu živeti sa jednom ruskom balerinom sve do njene smrti, kada se i on seli u Kaliforniju i do smrti živi na farmi pilića koju mu je Marlene kupila.
Ćerka Maria je, mada se i sama oprobala u šoubiznisu, čitavog života ostala u senci slavne majke. Kasnije je veći deo vremena i energije trošila pišući o svojoj majci i dajući intervjue o njoj. Prilično hladan odnos koji je imala sa majkom sumirala je rečenicom - "Samo da vam majka nije glumica".
Tridesetih godina Marlene je odbila Hitlerovu ponudu da se vrati u Nemačku i smini film koji bi veličao Treći Rajh. Umesto da se vrati u rodnu Nemačku Marlene prihvata američko državljanstvo 1938. godine. Za vreme Drugog svetskog rata ne samo da nije imala simpatija za politiku svoje otadžbine već je vredno volontirala u Holivudskoj kantini i odlazila na prekookeankse frontove (često vrlo blizu opasnih ratnih zona), da zabavlja savezničke vojnike (i upušta se u povremene afere sa savezničkim oficirima).
Savršena šminka i osvetljenje, karakterističan polupromukao glas i muška garderoba koju je često nosila uz glamurozne poze sa cigarom i zamagljenim pogledom bili su Marlenini zaštitni znaci. Mada vrlo skromnih vokalnih mogućnosti njeno polu pevanje, polu recitovanje bilo je savršeno erotično i neodoljivo.
Pedesetih godina je, uz imidž "najglamuroznije bake na svetu" (1948. godine je postala baka), pokrenula karijeru kabaretske pevačice koja joj je donela nekoliko svetskih turneja. Prkoseći godinama (sve do poslednjih nastupa uspevala je da uz savršenu šminku i svetlosne efekte na sceni ostvari iluziju mladolikosti) nastupala je sve do 1974. godine kada je, nakon što joj je sluh počeo da slabi a vene onemogućavaju da dugo stoji, odlučila da se povuče. Preselila se u Pariz u kome je ostala do kraja života, a na film se vratila još samo jednom, 1975. godine, kada je za dva dana snimanja filma Just a Gigolo dobila honorar od 250 000 dolara.
Poslednje godine života provela je u potpunoj povučenosti. Želela je da sačuva mit o sebi pa je odbijala da se kao starica pojavljuje u javnosti. Vezu sa prijateljima po svetu održavala je skoro isključivo telefonom. Umrla je 6. maja 1992. i po sopstvenoj želji sahranjena je na groblju u Šonebergu pored svoje majke.
ZANIMLJIVOSTI:
* Na nadgrobnoj ploči njenog groba stoje uklesane reči nemačkog pesnika Theodora Körnera - "Stojim na putokazima svog života".
* Nekoliko prostorija filmskog muzeja u Berlinu posvećeno je Marlene Dietrich. U njima je izloženo preko 3000 odevnih predmeta (uključujući i 50 filmskih i 70 scenskih kostima) od dvadesetih do devedesetih godina prošlog veka, 50 torbica i 150 pari rukavica, 400 šešira i 440 pari cipela, oko 15 000 fotografija iz perioda od 1904. do 1992 (od kojih su oko 1000 privatne i porodične fotografije) i oko 300 000 strana pisanih dokumenata među kojima su i pisma od Burta Bacharacha, Charlesa Boyera, Yula Brynnera, Mauricea Chevaliera, Noela Cowarda, Jeana Gabina, Douglasa Fairbanksa mlađeg., Willia Forsta, Ernesta Hemingwaya, Alfreda Kerra, Hildegarde Knef, Karla Lagerfelda, Lilli Palmer, Alfreda Polgara, Nancy i Ronalda Reagana, Ericha Marie Remarquea, Maximiliana Schella, Johannesa Maria Simmela, Josefa von Sternberga, Orsona Wellesa, Billy Wildera i Carla Zuckmayera.
REKLI SU O MARLENE:
* Da nije posedovala ništa drugo do svog glasa, mogla je i sa njim da vam slomi srce. Ali imala je i predivno telo i vanvremenski lepo lice. Nebitno je kako vam slomi srce ako će biti tu da ga zaceli.
Ernest Hemingway
* Ostala je ono što je bila godinama - jedno neverovatno apsolutno ushićenje čiji dar prevazilazi njena glumačka dostignuća, nije povezan s određenim vremenom i ne zavisi od ukusa epohe, čak ni od zdravog razuma.
Cecil Beaton
* Ko god je bio u mogućnosti da je upozna, upoznao je savršenstvo.
Jean Cocteau
* Imala je držanje muškarca; likovi koje je glumila nosili su pantalone i voleli su moć. Marlenina muževnost privlači žene a njena seksualnost muškarce.
Kenneth Tynan
* Marlene - s dvosmislenom čari žene jučerašnjice i i isto tako dvosmislenom draži žene današnjice, ne samo da uvek ima muškarca kraj sebe već i u sebi.
Hanna Schygulla