Autor: Rodoljub Šabić
Nedavno je, povodom najavljene prodaje Telekom-a, grupa intelektualaca, mahom stručnjaka za telekomunikacije sačinila pismo koje sadrži 11 zanimljivih pitanja, kao i predlog da Vlada, objavljivanjem odgovora na ova pitanja, pojača argumentaciju za odluku o prodaji ovog velikog i važnog preduzeća.
Svaki zahtev za povećanje transparentnosti u radu vlasti, pogotovo kad se radi o raspolaganju javnim dobrima i novcem, a priori podržavam. To, (prepuštajući ocenu o opravdanosti prodaje Telekom-a uopšte, a posebno o prodaji u ovom trenutku, kompetentnijim) bezrezervno važi i u ovom slučaju. I zato me „nervira" način koji je izabran za realizaciju ovog zahteva, jer me podseća na notornu istinu da i najopravdaniji zahtevi, usled pogrešnog izbora sredstava za njihovu realizaciju, mogu ostati nerealizovani.
Pismo koje sadrži predlog da Vlada unapredi transparentnost svog rada nije upućeno Vladi, nego predsedniku Republike, iako on nema nikakvih nadležnosti u vezi sa privatizacijom ili telekomunikacijama. Zar nisu bile logičnije adrese Vlade, Ministarstva ekonomije, Ministarstva za telekomunikacije, Agencije za privatizaciju ... ? Nezavisno od predstava o uticaju predsednika Republike i na oblasti koje nisu u njegovoj nadležnosti, čini mi se da bi bilo i logičnije i korisnije da se obraćanjem na prave adrese naglasi njihova uloga i odgovornost.
Kad je odgovor na pitanja izostao autori pisma su javno „pozvali Poverenika za informacije Rodoljuba Šabića da obezbedi odgovore na pitanja postavljena predsedniku Republike, a ombudsmana Sašu Jankovića da zaustavi sprovođenje odluke Vlade o prodaji Telekom-a."
I šta sad? Može li se zanemariti to da je, po izričitim odredbama zakona, predsednik Republike (za razliku od nekih gore pomenutih organa) izuzet iz nadležnosti Poverenika za informacije. I to da čak i da nije tako, Poverenik, opet po zakonu, ne obezbeđuje odgovore na pitanja, već pristup informacijama sadržanim u dokumentima u posedu vlasti, ako dokumenti postoje. I to da, opet po zakonu, i to ne može da čini ex officio nego tek po žalbi, koja opet može biti izjavljena tek nakon što nije udovoljeno zahtevu koji je prethodno podnet prvostepenom organu. A od ovih činjenica zavisi (ne)mogućnost da Poverenik odgovori postavljenom zadatku. A o mogućnosti da Ombudsman spreči realizaciju odluke Vlade o privatizaciji nekog preduzeća, ne vredi ni govoriti. Prosto, takva ovlašćenja nema ni jedan ombudsman na svetu.
Javnost, građani, radi ostvarivanja svojih legitimnih interesa imaju puno pravo, čak i „dužnost" da organe ustanovljene da štite njihova prava suočavaju sa najrazličitijim zadacima. Da insistiraju na tome da oni te zadatke reše, da ih toga radi guraju, pritiskaju, da ih kritikuju. To je način da te institucije dignemo na nivo kakav imaju slične u razvijenom demokratskom svetu.
Ali nema smisla ove organe suočavati sa zadacima koje objektivno, ni uz najbolju volju nikako ne mogu da reše. Tako nešto je ne samo „najbolji" način da se ne postigne željeni, dobar cilj, nego i da se umesto njega postigne više neželjenih, loših.