U principu, ovo jeste sportski blog, ali...
Ovo nije blog o očajnom derbiju, slabom Partizanu i još goroj Zvezdi, mafiji, fudbalskom savezu...(jedino po čemu će se pamtiti ovaj derbi je golčina Raće Petrovića za koga "niko nije čuo" dok ga Antara nije pozvao u reprezentaciju, čime su zapušena lajava usta dežurnim selektorima i opštim stručnjacima za sve i svašta, osim za ono što rade, ako uopšte nešto rade).
Ovo je donekle blog o novim generacijama koje dolaze, a ja iako nisam nešto mator (zapravo još nisam ni u "najboljim godinama" koje god da su) pamtim mnogo bolja vremena (o klupskom fudbalu je reč). Kad sam ja počeo da pratim fudbal, svake godine naši klubovi su stizali bar do četvrtfinala evrokupova, a i više, mnogo, mnogo više. Nekad se vikendom gledao fudbal na stadionima, a ne na TV-u. Nekad se znalo da je nedelja popodne - nogometni dan i provodio se uz tranzistore i Vreme sporta i razonode. Golovi su mogli da se vide u Sportskom pregledu (koji je uvek kasnio). Znali smo sve igrače Velike četvorke, a takođe i Želje, Saraj'va, Rijeke, "Rođenih"...Pa onda ono kad u sred prenosa, samo se čuje huk, pa onda pauza, pa po glasu komentatora prepoznaš da se javlja sa npr. Kantride... pa u ponedeljak u Indirektu, Vladanko, specijalno strejt samo za Kutak za sporni trenutak, razotkriva sudijske zablude...
Ali pre svega igrao se fudbal. Svaki gost (osim legendarne ekipe Milana s kraja 80-ih) je na Marakani igrao bunker. Padali su i Real i Liverpul i Bajern i Benfika i Arsenal... Do same završnice su stizali i Partizan i Dinamo i Hajduk i niški Radnički i Željo, čak i Rijeka ugazila Real, koga po običaju izvadio sudija (crveni karton Desnici zbog prigovora - a čovek bio gluvonem). Bilo je tu i raznih Videotona i Fljamurtarija...
Nije sad ono "kako je nekad sve bilo dobro", nego u velikoj državi (i velikoj ligi) je realno bila mnogo jača konkurencija, a veliki igrači se rađaju samo u velikim utakmicama (kojih sad gotovo da nema), nije bilo lakih utakmica, a sva gostovanja su bila teška (bod je bio k'o kuća). Od raspada zemlje u našoj prvoj ligi je igralo 15 klubova iz Beograda*, jebeš ti to gostovanje kad se stiže gradskim prevozom za 10-ak minuta i preko 90% navija za gosta!
Jak tim se stvara godinama (uzmite 10 prosečnih fudbalera i za nekoliko godina će biti savršeno uigrana ekipa). Kod nas se svake godine rasprodaje ekipa (prosečnom čoveku treba polusezona da nauči igrače svog tima, nekad se znala praktično cela liga), jer svaki mafijaš, ups, menađer hoće što brže da obrne pare. Nekad su igrači igrali zajedno i po 10-ak godina, jer su mogli napolje sa 28 godina - jeste nedemokratski, ali današnji globalistički propisi idu isključivo na ruku 10-ak najbogatijih klubova (koji btw svi ponaosob su u dugovima po više stotina miliona evara - danas je bogatsvo jako fleksibilan pojam). Sećam se kad je Zvezda izvukla PSV, a njima otišli Kežman, Roben i Romedal, a neke budale od novinara pričale kako je naša šansa njihova neuigranost, a mi nismo imali ni jednog igrača koji je u ekipi duže od dve godine!
Možda najgore od svega (mada je za razliku od prethodna dva razloga), prilično subjektivna stvar, to je da je stvorena atmosfera "da komšiji crkne krava", između ostalog i zbog nekvaliteta lige i nekonkurentnosti (neću da kažem neregularnosti, jer je tekuće prvenstvo potpuno regularno, a sledeće će biti još regularnije). U svakoj utakmici Zvezda i Partizan morau da pobedu po svaku cenu, ne birajući sredstva (sudije - "penali", "ofsajdi", autogolovi...), što je medveđa usluga svojim igračima, jer onda ni ne moraju da se trude da budu bolji (a u Evropi nema tog povlašćemog tretmana)... i onda je mnogo veći uspeh kiks komšije, nego sopstvena pobeda, a onda i "navijači" više mrze protivnika, nego što vole svoje.
O stoki koja se krije iza klubova i državi koja žmuri drugom prilikom...
Razlog što sam uz'o da pišem (ovol'ki uvod) je što došlo proleće, lepo vreme :) pa svaki dan izvedem klinca u šetnju na Adu na igralištance, gde ima puno dece, pa još ako su sa mamama, pa ... šta sam ono počeo? A, da...događaj od pre neki dan: dva klinca od šest godina (reče mi mama jednog od njih) se ljuljaju na ljuljaškama i jedan vikne: "Zvezda!", a onda drugi:"Partizan!" pa dalje:
- Zvezda!
- Partizan!
- Zvezda!
- Partizan!
...i tako...
- Zvezda!
- Partizan!
- Zvezda!
- Partizan!
- Zvezda! Zvezda! Zvezda!
- Partizan! Partizan! Partizan!
...a onda:
- Mančester!
- Mančester!
- Mančester Junajted!
...pa u glas:
- Mančester Junajted!
- Mančester Junajted!
...i tako dalje...
Moj brat od ujaka, koji ima 8 i po godina (brat, a ne ujak) navija za Liverpul. Zna i rezervni sastav. I celu Premijer Ligu. Gleda sve prenose (događaj nedelje je pregled PL ponedeljkom). Ne pika fucu na poljančetu sa drugovima, jer nema dovoljno dece ni za na male goliće (kad sam ja bio njegovih godina bilo nas je za dve cele ekipe na velike golove).
Propade nam (klupski) fudbal.
Ps.
- Završavaju se prvenstva i evrokupovi, zagrevamo se za SP (popunjavaju se albumi).
- U zemlji košarke zahvaljujući odličnom Partizanu prenos F4 prvi put posle 2004. (tijaniću, teraj se!). Barsa zasluženo prva. Krajem leta Svetsko Prvenstvo kod Budimca.U NBA mali veseljak (uz pomoć tata Šekila O'Nilovića) konačno hita ka svetu odraslih (a i Neš konačno pobeđuje Mamuze).
- Ana i Jelena u priličnoj meri zapušile usta budalama kakve se brzo nakote po forumima. Zagrevamo se za dva glavna GS - Federer brani nemoguće, Nadal dolazi po svoje, a Novak može na vrh ako ga posluže zdravlje i živci.
...dopište.