Have you ever thought how lucky you are to be born an Englishman when there were so many millions who were not (Cecil Rhodes)
Postoji Francuz musliman. Postoji Englez katolik (mada je Ivlin Vo, ili već ne znam više tačno ko, govorio da Englez koji napusti anglikanstvo i postane katolik ne ostaje i dalje - Englez). Postoji Rus ateist (mada je F. M. Dostojevski govorio: Ateist ne može biti Rus; ateist odmah prestaje biti Rus). Postoji Italijan budista. Postoji i - Srbin katolik, kao što sam u naslovu rekao, mada to nije (čini mi se) mnogo uobičajeno.
Zašto govorim o ovome? Zato što je baš prošle sedmice bila značajna godišnjica rodjenja jednog velikog čoveka koji je, uslovno rečeno sa naših širih prostora, a za koga se kaže da je bio Srbin katolik. Koja godišnjica? Kojeg čoveka?
Pa, 18. maja ove godine napunilo se 299 godina od rodjenja Rudjera Josifa Boškovića, koji je bio veoma učen čovek i univerzalan stvaralac (matematičar, fizičar, astronom, geodet, kartograf, optičar, inženjer-pronalazač, profesor, diplomat, putopisac, propovednik, arheolog, filozof, pesnik, prevodilac i još po nešto). Niko, koliko ja znam, tu godišnjicu nije obeležio u medijima, jer je uobičajeno da se godišnjice obeležavaju onda kada su jubilarne, odnosno kada ih čine okrugli brojevi; stoga će se, verovatno, iduće godine obeležiti tristotagodišnjica od rodjenja Boškovićevog. A ja, nestrpljivko po prirodi, ne mogu da čekam okruglu brojku od 300 da bih pisao o njemu zato što baš volim broj - 299. Weird?
Dobro, ali i dalje ostaje pitanje: zašto sam se uopšte setio Rudjera Josifa Boškovića? Pa zato što sam se ovih dana usputno bavio sa Branislavom Petronijevićem, koji slovi za jednog od najvećih srpskih filozofa i koji je osnivač Srpskog filozofskog društva (Pored ostalog, on se družio sa Stanislavom Vinaverom, o kome sam nedavno pisao). A Branislav Petronijević je 18. maja 1911. godine, dakle tačno pre 99 godina, održao predavanje, u prostorijama Beogradskog univerziteta, povodom dvestotegodišnjice rodjenja Boškovićevog. To predavanje započeo je isticanjem da je Rudjer Josif Bošković bio «najveći Dubrovčanin i najznatniji Srbin do danas». Baš tako je rekao: «najznatniji Srbin do danas», odnosno do njegovog (Petronijevićevog) dana. To je ono što me je zaintrigiralo.
Naime, Rudjer Josif Bošković (1711-1787) često se pominje kao Srbin katolik/jezuit, iz XVIII veka. Uvršćen je i u Listu «100 najznamenitijih Srba svih vremena». Lepo. Mnoge škole i naučne institucije u Srbiji s ponosom nose njegovo ime. Medjutim, ima i drugih naroda koji svojataju Boškovića, o čemu ću govoriti kasnije.
Srpska Vikipedija navodi da je Bošković rodjen «kao sedmo dete trgovca Nikole Boškovića, Srbina iz Orahova Dola kod Trebinja, u Hercegovini, i majke Pavle (italijanskog porekla, iz porodice Bara Betere, poznatog dubrovačkog pesnika)», te da je ceo radni vek proveo u tudjini, gde je stekao i svetsku slavu, a samo jednom svratio u svoj zavičajni Dubrovnik. I još se dodaje: «Svoje otadžbinsko poreklo nikada nije krio - ostao je Slovinac, kako su se tada nazivali Južni Sloveni».Naravno, Bošković je živeo u vremenu kada se neki evropski narodi još nisu bili konstituisali kao moderne nacije, pa otuda zamešateljstva oko nacionalnosti njegove, koje je prisutno čak i kod nekih ozbiljnih svetskih enciklopedija i leksikona. To samo pokazuje kako je pitanje odredjivanja nacionalnosti ponekad zamršeno, jer je genijalni Bošković bio katolik/jezuit, stvarao je na latinskom, italijanskom i francuskom jeziku, a svojima, u Dubrovniku koji je tada imao status nezavisnog grada-države, sporadično je pisao na svom maternjem jeziku, koji je on sam nazivao - «slovinskim jezikom».
Zabeleženo je da je Bošković počeo svoje primarno školovanje na jedini mogući način u to doba u Dubrovniku, u jezuitskoj školi Collegium Ragusinum, u kojoj je stekao klasično obrazovanje i znanje latinskog jezika. Kao dečak od četrnaest godina upućen je u Rim, radi nastavljanja školovanja (i da se, kao što sam napomenuo, do kraja svog dugog života samo još jednom vrati u zavičaj). Naročito je pokazivao interesovanje za logiku, Aristotelovu fiziku i metafiziku, euklidsku matematiku, astronomiju i etiku, s tim što je prednost davao matematici i fizici. Po završtetku studija na čuvenom jezuitskom Collegium Romanum postao je sveštenik, ali je radio i kao profesor matematike, sve dok nije bio primoran, zbog problema s kojima su se sretali jezuiti u odnosu na Vatikan, da na neko vreme napusti Rim.Mada je svojim obrazovanjem Bošković bio stekao široko znanje iz teologije i filozofije, njegov naučni rad u suštini je uvek bio okrenut praktičnim ciljevima. Rano je počeo pisati naučne rasprave, te je postao poznat u crkvenim i naučnim krugovima. Tadašnji papa Benedikt XIV tražio je od Boškovića da bude deo tima koji treba da ispita uzroke pukotina na kubetu bazilike sv. Petra u Rimu, kao i da proveri jačinu/čvrstoću njenih apsida. Takodje, pitan je Bošković i za mišljenje oko regulacije reke Tibra i drugim sličnim stvarima. Zatraženo je i da izmeri dužinu meridijanskog stepena u Vatikanu. Izradio je novu kartu te papske države. Izradio je i niz instrumenata za precizna geodezijska merenja. A kako se glas o njemu pročuo i u drugim državama, austrijski car Franc I pozvao ga je da svojim hidrotehničkim znanjem reši jedan spor oko reka i polovdbe. Carica Marija Terezija (kojoj je ispevao, duša pesnička, jednu lepu odu na latinskom jeziku), tražila je od njega savet o popravkama na zgradi Dvorske biblioteke. U Parizu je od njega traženo da ispita nosivost stubova crkve Sv. Ženoveve. Baveći se problemima hidraulike, davao je savete pri obnavljanju luka u Riminiju i Savoni. Sve je to dovodilo do toga da su se o njega otimali dvorovi i države, ali i univerziteti i učena društva, pa je postao član mnogih od njih (u Parizu, Londonu, Petrogradu, Rimu i drugde).
Kada je morao napustiti Rim, najpre je otišao u Pariz, gde je dobio francusko državljanstvo i bio, jedno vreme, direktor Marinske optike. Kasnije je prešao u London, u kome je, kao poštovalac Njutna i engleskih astronoma, bio posebno dobro primljen. Englesko Kraljevsko učeno društvo počastvovalo ga je time što ga je uputilo u Carigrad da tamo posmatra prelazak Venere preko Sunca, 1761. godine. Nažalost, zbog teškoća u brodskom putovanju, nije stigao na vreme, pa nije obavio taj zadatak. Da bi se odužio Kraljevskom učenom društvu, posvetio im je svoju knjigu o - pomračenju Meseca. (U povratku, napisao je zapažen Dnevnik sa puta iz Carigrada, 1762. godine, koji je preveden na više jezika; u toj knjizi pisao je o «drami balkanskih naroda koji govore skoro isti jezik, kojim sam i ja govorio u rodnom Dubrovniku, koji je bio moj maternji jezik»). Nešto kasnije, vratio se u Rim, te je u Milanu osnovao Astronomsku opservatoriju, čiji je i prvi direktor bio. Kako je, nakon nekog vremena, ponovo morao napustiti Italiju, ponovo je otišao u Pariz, u kome je štampao više knjiga na francuskom i latinskom jeziku. Pred smrt, vratio se u Milano, gde je u 77. godini umro; tamo je i sahranjen.
Neki smatraju da je Bošković bio preteča teorije relativiteta. Sa svoje strane, Nikola Tesla, koji je, navodno, bio kritičan prema Albertu Ajnštajnu, smatrao je da je teorija relativiteta delo Rudjera Boškovića (...the relativity theory, by the way, is much older than its present proponents. It was advanced over 200 years ago by my illustrious countryman Ruđer Bošković, the great philosopher, who, not withstanding other and multifold obligations, wrote a thousand volumes of excellent literature on a vast variety of subjects. Bošković dealt with relativity, including the so-called time-space continuum ...).
Boškovićeva dela jesu: De maculis solaribus (O Sunčevim pegama); De circulis oscillatoribus (O oskulatornom krugu); De viribus vivis (O živoj sili); De cometis (O kometima); De lumine(O svetlosti); i druga.
Njegovo glavno delo, u kome je, polazeći od toga «da je sve - materija i kretanje», jeste «Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium»; tim delom je Bošković, prema rečima Andrije Stojkovića, «unapredio teoriju atoma zasnivanjem dinamističke atomistike koja atrakciju i repulziju shvata kao jedinstvenu prirodnu silu»
U govoru koji sam na početku pomenuo, ovako je filozof B. Petronijević opisao Boškovića: «Bio je čovek univerzalnog duha... žive mašte, lako uzbudljivog temperamenta, ambiciozan i ponosit. Pored toga duhovit i dobar pisac. Iako svetski obrazovan i čovek od sveta, Bošković je kao jezuit bio duboko pobožan. Mi moramo žaliti što je Bošković bio jezuit, jer su time njegovom spekulativnom duhu bile stavljene stroge granice; s druge strane opet ne smemo izgubiti iz vida da je samo time što je postao jeziut Bošković, sin malenog Dubrovnika, bio u mogućnosti da postane svetska ličnost».Medjutim, za Boškovićevu filozofiju Petronijević ukazuje, pored pohvala, i na neke nedoslednosti, te kaže «da ona ne predstavlja jedan opsežan filozofski sistem kao što je to slučaj kod velikih sistematizatora novije filozofije, jednog Dekarta ili Lajbnica. Iako Bošković ima samostalnih misli i na polju teorije saznanja i opšte metafizike, ipak njegove misli na ovim poljima su fragmentarne». Pritom, Petronijević dodaje «da se Boškovićeva originalnost uzdiže do genijalnosti u filozofiji prirode, u kojoj problem materije i problem prostora zauzimaju vidna mesta; ipak, neki rezultati Boškovićeve teorije materije nisu se mogli održati u svim svojim osnovnim tvrdjenjima».
A kako Hrvatska Vikipedija piše o Boškoviću? Pa već na samom početku ističe njegovo - hrvatstvo: «Ruđer Josip Bošković, hrvatski matematičar, astronom, geodet, fizičar i filozof, isusovac...».
Medjutim, Hrvatska Vikipedija pri kraju daje ovaj zanimljivi komentar: «Svojatanja. Boškovićev uspjeh slave tri države: Hrvatska, Italija i Srbija. Većina izvora govori o njegovu hrvatstvu.... Talijani tvrde da je Boscovich (talijanski) upamćen kao Talijan.. Srbi tvrde kako je porijeklo njegove obitelji iz Crne Gore (što ga zapravo čini Crnogorcem, a ne Srbinom)...».
Ako pokušamo prevideti ovu hrvatsku svojevrsnu malicioznost oko srpstva/crnogorstva, pitam se da li ima smisla pitati se danas čiji je Rudjer Josif Bošković (Rugjer Josip Bošković, Rogerius Josephus Boscovich, Ruggero Giuseppe Boscovich, Roger Boscovich)?
Ili je najbolje ništa ne menjati: neka tog čoveka sveta/svetskog čoveka svojata svako po svom nahodjenju?