To gledam još od osamdesetih. Klinci se skupe, dobri su, pa su nešto kao alternativa, imaju svoju publiku sastavljenu za početak od drugara, rođaka, komšiluka i zainteresovanih suprotnopolskih primeraka; onda prođe vreme a oni su sve manje klinci a sve ozbiljniji što znači da opstanu (ili pak ne, al' o takvima ovo nije) i znači da im ime sve veća i veća vatra prati. Oni to tada još ne znaju, ponekad im se učini da je to to ali se uplaše da tako ne može biti pošto izgleda kao nešto što nikad neće doći a kad dođe onda ćemo sigurno primetiti, ali zato znaju svi ostali: publika, organizatori koncerata, poluistrošene starije kolege i oni manipulativni likovi svih vrsta koji se lepe na slavu, novac i prosto na epicentar dešavanja. To je nešto što je moj kolega iz srednjoškolske klupe, Car, onomad još polu-nesvesno a polu-od-sprdnje definisao kao naš konj više nije karikatura.
Čistim posmatranjem sam došao do zaključka da između dva ciklusa ovih pojava mora da prođe bar deset do petnaest godina. Biće da nemamo kapacitete za više ili češće. Pojedince koji kvare ovaj ritam tu ne računam, ako ispadnu iz ciklusa ionako ne znamo gde da ih ubrojimo.
Uživajte u onome što je došlo, na način kako to od spolja vidi prestareli amater. A moju zaboravnost i/ili neobaveštenost slobodno ispravljajte i dopunite ako treba - a znam da treba.