Ovu rečenicu čuo sam nedavno na televiziji u prilogu o kadaveričnoj transplantaciji organa. Izgovorila ju je mlada osoba* kojoj je transplantiran organ sa osobe koja je doživela moždanu smrt. To „imao sam sreće" posle kraće pauze dobilo je nastavak: „... što je postojala podudarnost tkiva s donorom".
I to „imao-la sam sreće" (dakle nečija nesreća je sreća nekog drugog, već nesrećnog) je nešto što mi je odavno glavni kamen spoticanja kada razmišljam o transplantaciji s ljudi čiji je organizam živ, izuzev mozga. Pa i u slučaju da su „kompletno mrtvi". Ova moralno diskutabilna situacija mogla se videti bar još pre desetak godina u jednoj od „bolničkih serija" - „ER" ili „Čikago bolnica", zaboravio sam. Samo što tamo nije bilo nikakvog otklona od tako prikazanog razmišljanja - nade i iščekivanja da će osoba dobiti adekvatnog donora i bez razrade šta takva nada znači - ona znači da je nada obolelog smrt nekoga ko može biti donor. Da ne ulazimo sada u to kakva smrt dolazi u obzir za doniranje.
Da preko ove dileme (koju nikome nikada ne želim i potpuno razumem one koji je nemaju i koji je pozitivno reše) i pređemo prostom „humanom matematikom" - ako se jedan život već završio ili se neumitno bliži kraju, zašto, kad je već moguće, organi osobe koja više ne može da živi ne bi pomogli nekome kome su za produženje (ili drastično poboljšanje kvaliteta) života neophodni, pitanje koje se sledeće otvara je: možemo li biti sigurni da nema i neće biti zloupotreba - od preskakanja mesta na listi čekanja, na primer, do, ne daj Bože, drugačijeg tretmana registrovanih donatora? Da li nam je neko negde objasnio ko će imati informaciju o tome da li je neki pacijent koji dođe povređen u neku zdravstvenu ustanovu potencijalni donor? Da li će to pisati u budućim elektronskim zdravstvenim knjižicama koje će se valjda očitavati pri svakom prijemu? Ko će garantovati maksimalni tretman takvim ljudima? Nije ova skepsa podstaknuta samo gledanjem filmova tipa „Ostrvo" ili, znatno starijeg, „Koma", ako dobro pamtim. Da li nas zakoni štite od mogućih zloupotreba u ovoj oblasti? Da li je dovoljno samo uljuljkano misliti da takve zloupotrebe nikome neće pasti na pamet? Da li smo tako mislili i kada je se radilo o lečenju, na primer, onkoloških bolesnika, pa se otkrila ona teška afera? Moram ovde da pomenem neke (za sada poluproverene) nagoveštaje da se u nekim našim bolnicama krv iz pupčanika (izvor matičnih ćelija) uzima i pri porođaju žena koje to nisu platile, niti se pak saglasile da se taj „materijal" uzme u svrhe medicinskog istraživanja. Moj izvor tvrdi da je ovo čuo od osobe visoko pozicionirane u našem zdravstvu. Ah, da, i da osoblje za ovo dobija po 100 evra!? Dakle, još jednom, da li se i na koji način potencijalnim donorima garantuje bezbednost u bolnicama (a i inače)?
Ovo su samo neka od pitanja koja se nameću, a o kojima nisam čuo da je iko progovorio ijednu reč tokom kampanje za povećanje broja potencijalnih donora. Jer, kao i u svakoj kampanji, ni u ovoj nema mesta za bilo kakvu sumnju, za bilo kakvo preispitivanje, za bilo kakvo čačkanje. A država nam duguje odgovore na ta pitanja. I regulativu koja bi sprečila svaku zloupotrebu! U okviru koje, naravno, apsolutnu tajnost podataka o vlasnicima donorske kartice - evo šta je poverenik za dostupnost informacija od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti Rodoljub Šabić letos napisao:
NERVOZA ILI NEŠTO OZBILJNIJE?
* Ovim tekstom ni u pomisli ni sa primisli ne osuđujem ljude koji su (bili) na listama čekanja za transplantaciju (kamo sreće da nisu u toj situaciji!) niti se a priori protivim transplantacijama.