Autor: Rodoljub Šabić
Pre par dana dobijem od jednog našeg mladog sugrađanina e-poruku sledeće sadržine: „Poštovani gospodine Šabiću, obraćam Vam se sa pitanjem u vezi sa jednom nedoumicom koju imam. Naime, da bih na fakultetu dobio Uverenje o diplomiranju morao sam da na račun fakulteta uplatim 2500 dinara. Na Uverenju koje sam dobio piše "Uverenje je oslobođeno plaćanja takse". Da li 2500 dinara koje sam uplatio nisu taksa, i na osnovu čega sam onda morao da ih uplatim, ili je nešto drugo u pitanju? Ovaj problem sam izložio u studentskoj službi fakulteta, ali nisam dobio zadovoljavajuće objašnjenje. Hvala Vam unapred na odgovoru. S poštovanjem, M.M. svršeni student Univerziteta u Beogradu."
U skladu sa uspostavljenom praksom pismo M.M., pošto utvrdimo da je ispunjen bar minimun formalnih pretpostavki, biće tretirano kao žalba ili eventualno kao „zahtev podnet drugom organu". U svakom slučaju shodno tome, zatražićemo izjašnjenje od njegovog fakulteta i verujem, relativno brzo znati odgovor na pitanje o (ne)postojanju pravnog akta na osnovu koga se pomenuti novac naplaćuje. Voleo bih da nije tako ali plašim se da se utilitaristička sadržina tog odgovora može pretpostaviti.
Cenim „građansku radoznalost" u svim situacijama. Naravno da je cenim i u slučaju M.M. što, razume se, ne znači da mislim da je predmet njegovog interesovanja (jedno uverenje, jedan fakultet, „samo" 2500 dinara i sl.) nešto od baš posebnog značaja. Međutim, svesno ili ne M.M. je zatražio odgovor na pitanje koje se tiče ogromnog broja građana. Pravo pitanje je zapravo - u koliko to sličnih „besplatnih" situacija građani moraju da plaćaju?
Znamo da takvih situacija ima mnogo. O jednom primeru, o idejama nekih ljudi iz lokalne samouprave da „sistematski" naplaćuju ono što u vezi sa postupanjem po zahtevima za slobodan pristup informacijama ne bi smeli i reakciji poverenika na te ideje sam relativno nedavno pisao i na ovom blogu u postu „Koje ovce šišati?"
Ali to je samo jedan primer, sličnih primera ima na sve strane. Jako mnogo, toliko da izvesno ne postoji niko ko bi nam mogao dati bar približno pouzdan odgovor. Nedopustivo često građani plaćaju za raznorazne „usluge" a da pritom, kako to reče M.M. ne dobijaju „zadovoljavajuće objašnjenje" zbog čega to moraju da čine čak i onda kad su usluge „besplatne" odnosno „oslobođene od takse". Zaista je vreme da se broj takvih „nejasnoća" počne smanjivati. A uvek je vreme za podsećanje na to da je, bar u načelu, za „usluge" koje pruža građanima, vlast unapred plaćena porezima i doprinosima građana i privrede i da stoga, na svim nivoima, treba da nastoji da se broj situacija u kojima i naknadno nešto od njih naplaćuje smanjuje, a ne povećava.