Tog leta hiljadudevetstodevedesetprve godine poceo je zavrsetak raspada Jugoslavije. Kosarkaska reprezentacija SFRJ je osvojila jos jednu zlatnu medalju. Zagrebacki Dinamo je promenio ime u HASK Gradjanski. Rezervisti su pozivani na "redovne vojne vezbe". Ivica Osim je postao trener Partizana. Izvrsen je ilegalni upad u monetarni sistem drzave. Rumuni su i dalje prodavali stvari za jednu "chrvenu". Proizvedena je poslednja dobra serija Yuga u kragujevackoj Zastavi. Granice su jos uvek bile otvorene. Sest predsednika su kao predgrupa odradjivali poslednju veliku jugoslovensku turneju Crvene Jabuke, a moja devojka i ja smo ladili noge u vrucem Dunavu i jeli riblju corbu slusajuci na radiju dogadjaje iz Moskve.
U isto vreme su tri muzicka drugara iz Sijetla, u Sjedinjenim Americkim Drzavama, zajedno sa svojim producentom, udarali poslednji glanc na jednu svoju sliku stvarnosti koja ce svima nama, u najvernijoj tradiciji vizije koja samu sebe artikulise, promeniti svet, i donekle nam omoguciti da sopstvene demone, koji su nas tih dana i konacno zauzimali, podnesemo nekako lakse. Gospodin Cobain je na nasu i srecu i nesrecu preduhitrio (u nasem konkretnom slucaju) sve te Slobe, Franje, i ostalu druzinu, uzevsi nam nevinost bukvalno u sekund do dvanaest, tj. pokazavsi nam da je nevinost samo jedna iluzija i da ako sto pre prihvatimo da zaista nista nema veze, lakse cemo podneti i svaki novi, ocekivani, razarajuci, neizbezni poraz. Koliko god da smo bili (i ostali) izgubljena generacija, iz izgubljene zemlje, izgubljenog vremena, i olako protracene mladosti, ipak se mogla tu i tamo pronaci po neka slamka spasa.
Ne zelim ovim tekstom da ulazim u muzicku analizu, niti da pokusam da shvatim i objasnim (prvo samom sebi) kako tri akorda koja se u dvanaest pesama vrte manje-vise u krug, mogu da dosegnu do srzi i licne i kolektivne i globalne svesti i podsvesti. Kako jedan album moze ne samo da definise buducnost, nego i da re-definise proslost. Kako promena tempa i ritma moze da promeni zivot. Kako bol moze da se pelcuje preko digitalnog nosaca zvuka. Kako jedna fotografija moze da objasni modernu civilizaciju bolje nego hiljadu istorijskih tomova. Kako se na kraju sve svede na to ko ima, a ko nema vatreno oruzje. I kako je, u sustini, dobra melodija jedina stvar koja nesto vredi na ovom svetu...
A da, i kako su me podilazili zmarci hodajuci te jeseni po najvecem gradu zapadne Evrope gde su iz svake ulicice, svake radnje, svakog paba, svakog kluba, dopirali uvodni taktovi pesme koja je, kako kazu, dobila naslov po nazivu jednog dezodoransa...
Jedino sto se ponekad pitam je da li su velika dela ona koja u sebi uhvate duh vremena, ili su to ona koja duh vremena, u stvari, stvaraju...