Iako junska ostrvska izborna desavanja (koja nisu cak ni pobeda) ne mogu da se porede sa onim radosnim majskim desavanjima na vozdovackom krovu i subsekventnim duplim krunisanjem, ipak nam je tek kolektivna epifanija (i dvosatni neprekidni singalong sa 90,000 ljudi do promuklosti) u ovo vrelo, subotnje, londonsko vece pokazala da je najlepsa potvrda koliko je zaista tanka linija izmedju agonije i ekstaze ona kada vam se odbacena nada neocekivano, gotovo podlo, prisunja i ne ubije vas, nego vam dozvoli da docekate jos jedno jutro u iluziji da cete jednog dana moci organski da je podnesete...
Svi smo mi, na kraju, samo kamenje...