Iako se sluzim kompjuterima, mejlovima, volim ponekad da isčitam ona stara pisma kojih nažalost nemam mnogo u kući. Sva ona su počinjala na isti način:
Mi smo fala bogu dobro, a kako ste vi?
Uvek smo ih dobijali od rođaka ili prijatelja i obično su nam dolazila iz inostranstva.
Nije bilo bitno kome se obraćamo, da li nekome ko živi tu negde blizu nas, a tim pismom želimo samo da mu nesto čestitamo ili ta osoba živi negde daleko, pisma su kao po nekom pravilu uvek tako započinjala. Danas toga nema. I ako ima, ja nesto slabo to viđam.
Kada dođe Miholjsko leto srećni smo sto se leto na neki nacin nije jos završilo, a tužni smo što nema snega.
Ovaj period zovu babljim letom, amerikanci kazu indijansko leto, Francuzi o njemu pevaju pesme. Meni se bas najveće, najtužnije i najsrećnije stvari dešavaju baš uovom periodu.A i ne samo meni.
Moj drug je ostavljen juče. Ostavila ga je verenica. Preko „Skajpa". Sa malo reči, bez puno drame i uz mnogo patetike, suza, znate uz onu poznatu rečenicu - "želim ti sve najlepše u životu". Umesto objašnjenja, razgovora, pravdanja, dobio je samo natpis na ekranu: disconnected. I tako je iz ljubavne idile i višemesečne štednje za crvenu kutijicu, umesto žene, potpuno neočekivano dobio korpu.
Svakako nije jedini i sigurno nije poslednji koga je devojka ostavila preko „Skajpa". Najveća dilema je verovatno oko toga šta je bizarnije: oskudna komunikacija u vezi i životu ili što su raskidi putem „Skajpa" i „Fejsbuka" postali uobičajeni? Svakodnevni. Surovo rečeno, normalni? I da li to što pod normalnim podrazumevamo potpuno nenormalne situacije, u današnjem svetu, znači da ne postoji ispravan već samo brzi način da se nastavi dalje. Naravno, kada je u pitanju osoba koja bi da prekine vezu.
I koliko god nam ovo bilo brzo i čudno, pogrešno ili možda zgodno, lepo i tužno, ostaje da se nadamo da nećemo postati disconnect. Bar ne putem „Skajpa". I ne poput mog druga koji osim prazne korpe, ima i kredit za prsten. Koji se, nažalost, preko „Skajpa" nikad ne može videti dobro.
Sve je čudno... Od nekih ljudi očekuješ mnogo, a od sasvim drugih dobijem više od svih očekivanja. Od nekog ne očekuješ nikada ništa, a ipak nešto dobiješ. Govorim da su sitnice važne, a propuštam gromade. Biram svetle i široke bulevare po kojima se jedva probijam kroz gomilu, a ne vidim uzane i skrovite kaldrmisane prečice i uske ulice, iza kojih se uvek krije nešto veliko.
Nekad očekujem malo, a nekad mnogo. Nekad biram ispravno, a nekad pogrešno. Da nije tako, iznenađenja koja mi donose radost ne bi ni postojala.
Ko zna šta nas čeka na sledećoj raskrsnici?
Alteri vivas oportet, si vis tibi vivere / Za druge treba živeti, ako hoćeš da živiš za sebe.
Ali, kad malo bolje razmislim, sve je to normalno. Život donosi razne, ponekad nepredvidive situacije i preokrete. Najvažnije je da reči budu iskrene u trenutku kada ih izgovorimo ili napišemo. I treba da se rode baš onda kada su začete stvarnim emocijama. A to što se dešava da reči posle nekog vremena izgube smisao, ne znači da smo potonuli u laži. Samo navodi na pomisao da i neke reči imaju ograničen rok trajanja. Kao da su hrana ili lek. I dobro je što u trenutku kad ih izgovorimo ili napišemo ne znamo da pored datuma proizvodnje upišemo rok važnosti. Mada svi bismo voleli da traju zauvek. A taj rok, ako je ograničen, često je kraći od trajanja emocija koje ipak bar ostavljaju svoje neizbrisive tragove na duši. Na kraju, uvek najviše bole neizgovorene i nenapisane reči.
One koje smo prećutali ili one koje smo toliko želeli da čujemo. Uvek pamtimo i one ljude sa kojima smo najmanje bili.
Sva ljubavna pisma su
Smešna.
Ne bi bila ljubavna pisma da nisu
Smešna.
I ja sam u svoje vreme pisao ljubavna pisma.
Kao i sva druga,
Smešna.
Ljubavna pisma, ako ima ljubavi,
Moraju biti
Smešna.
Ali, na kraju krajeva,
Samo su stvorenja koja nikad nisu pisala
Ljubavna pisma
Zaista
Smešna.
Šta bih dao da se vratim u ono doba
Kada sam nesvesno pisao
Ljubavna pisma
Smešna.
...
(Fernando Pesoa)