Autor: Rodoljub Šabić
Pre tačno 10 godina, 4. februara 2003. godine u Saveznoj skupštini proglašena je Ustavna povelja. Usvajanje tog dokumenta označilo je da se na međunarodnoj političkoj sceni, u svetskoj zajednici država pojavio jedan nov subjekt - Državna zajednica Srbija i Crna Gora.
Takvi događaji su po pravilu vredni pažnje i obično se dugo pamte. Ovaj put, međutim, nije bilo tako. Nimalo slučajno. Krajnje relativna vrednost navedenog „ustavnog" dokumenta i na njemu zasnovane „državne zajednice" bila je od samog početka poprilično očigledna, kako za građane Srbije i Crne Gore koji su nemo posmatrali njegovo usvajanje, tako i, koliko god se trudili da to ne pokažu, i za same aktere tog usvajanja - poslanike u Saveznoj skupštini. Tu „vrednost" će uostalom potvrditi (neverovatnom količinom problema opterećeno) „funkcionisanje" Državne zajednice i njen brzi raspad. Jer, nakon samo malo više od 3 godine, već 3. juna 2006. godine crnogorska Skupština proglasila je državnu nezavisnost Crne Gore.
Ali, ako ovaj 4. februar nije vredan sećanja kao jubilej nastanka jedne „države", jeste vredan sećanja kao datum nestanka druge. Jer, „rađanjem" državne zajednice definitivno je, i formalno prestala da postoji država koja se zvala - Jugoslavija.
Ne mislim, bar u ovoj prilici, da podsećanje na 4.februar 2003, treba da bude povod za, ko zna koje po redu suočavanje onih, ne malobrojnih koji su u toj državi videli „tamnicu" ili „grobnicu" svog naroda i ljudskih sloboda i onih drugih, mislim mnogobrojnijih koji su u njoj videli prosperitetnu zemlju u kojoj su proživeli najsrećnije trenutke svog života, čiji pasoš je omogućavao, bez problema, prelazak manje-više svih granica, a čije ime je bilo uvažavano i poštovano širom sveta. Ili između onih koji krivce za način na koji se zemlja, pre nego što je i de iure nestala, faktički raspadala, za užas, patnje i prolivenu krv vide u „međunarodnoj zaveri" i onih koji smatraju da su za to odgovorne generacije sterilnih, mediokritetskih političara među kojima su oni šovinističke i separatističke provincijencije bili najglasniji i najuticajniji. Ili između...
Mislim da podsećanje na dan kad je iz „registra" država izbrisano jedno prilično staro i lepo ime ima smisla iz razloga čiji značaj prevazilazi granice te, i bilo koje države. Reč je o podsećanju na jednu istinu. Na nimalo prijatnu istinu sadržanu u onoj, više i ne znam tačno čijoj sentenci - Nema tako velike, vredne i dobre ideje koju „sitni", bezvredni, loši ljudi nisu u stanju da upropaste.