Autor: Rodoljub Šabić
Uskraćivanje informacija, pogotovo kada se one odnose na raspolaganje javnim novcem je, defintivno, informacija od prvorazrednog značaja. Po ko zna koji put, na tu istinu, koja se kod nas tako teško „prima", ovih dana su, još jednom, podsetile vesti koje su bile „hit" u većini medija.
Reč je o informacijama o poslovanju Republičkog fonda za razvoj. Informacijama o mnogo „interesantnih" stvari. Npr. o tome da je od 217 milijardi plasiranih dinara polovina praktično nenaplativa, a da je u većoj ili manjoj meri „kontaminiran" još jedan, značajan deo plasmana. I o tome da su sredstva za „razvoj" dodeljivana firmama u stečaju, likvidaciji, privatizaciji, čak i nepostojećim. Usput i tome da je povodom prijava zbog privrednih prestupa koje je podnela DRI, sud bivšoj i aktuelnoj direktorki izrekao kazne, jednoj 10 hiljada a drugoj 20 hiljada dinara. Uzgred, prilično je očigledno da je pomenute kazne teško dovesti u korelaciju sa eventaulnim nezakonitim i neodgovornim postupanjem sa više stotina miliona dinara, i prosto se nameće zaključak da se te kazne odnose na neke „računovodstvene" i slične „prestupe". Na to uostalom ukazuje i činjenica, da je šefica računovodstva Fonda kažnjena višestruko oštrije - sa „čak" 60 hiljada dinara.
Kako god bilo, i nije ideja (bar ovom prilikom) da se bavimo tačnošću podataka o bilansima poslovanja Fonda, a ni kaznama, šta god da je bio razlog za njihovo izricanje, već da se istina sa početka teksta ilustruje. A mislim da u tu svrhu može poslužiti prepiska koju je Poverenik za informacije u periodu od više godina imao upravo sa Fondom za razvoj.
Još od početka primene Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja Fond je pokušavao da „objasni" povereniku da „nije organ javne vlasti iz čl. 3 Zakona o slobodnom pristupu informacijama" odnosno da nema nikakvih obaveza po tom zakonu. Imali smo tim povodom korespondenciju i 2005. i 2007. godine. Nastojao sam da Fondu objasnim nešto sasvim očigledno - da je organ javne vlasti u smislu člana 3. Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja i pravno lice koje osniva ili finansira u celini, odnosno u pretežnom delu državni organ, kao i organizacija kojoj je povereno vršenje javnih ovlašćenja. I da je prema tome, Fond kao pravno lice osnovano zakonom koji je donela Narodna skupština, sa ovlašćenjima utvrđenim tim zakonom u pogledu odlučivanja o korišćenju sredstava za razvoj, čija sredstva, prema zakonu, su u državnoj svoijini i koji se finansira iz budžeta Republike Srbije, sasvim nesporno organ javne vlasti u smislu čl. 3 Zakona. Fond je međutim faktički istrajavao u svom stavu. Tražiocima informacije nije davao na zahtev, već isključivo posle žalbi, odnosno po nalogu poverenika.
A sredinom 2010. imali smo ponovnu korespondenciju, sa stanovišta o kome govorimo, posebno zanimljivu. Tada je Fond, obaveštavajući poverenika da je postupio po njegovom rešenju i tražiocu dostavio informacije o dodeli start-up kredita za 2009. godinu „obavestio" i da „neće koristiti svoje pravo na pokretanje upravnog spora" ali i povereniku „skrenuo pažnju" da se radi „o prevelikom broju informacija te da je ta činjenica sama po sebi dovoljna da se zahtev tražioca kvalifikuje kao zloupotreba prava".
Odgovor poverenika, valjda je jedino tako i bilo moguće, bio je u gotovo šaljivom tonu. Da je dobro što je Fond, (makar i tek nakon žalbe i konačnog rešenja Poverenika) iako je ranije osporavao da ima status organa javne vlasti, sada postupa kao organ javne vlasti. I da je takođe dobro i što Fond „neće podnositi tužbu protiv rešenja Poverenika". Tužba prvostepenog organa protiv drugostepenog organa po zakonu nije ni dopuštena, (opštepoznat stav više puta potvrđen u sudskoj praksi), pa Fond tako neće nepotrebno trošiti (traćiti) sredstva i vreme plaćeno javnim novcem.
U celoj korespondenciji, svakako je, bez konkurencije najzanimljivije „uverenje" da je zahtev tražioca za pristup informacijama o dodeli start-up kredita za 2009.g., zloupotreba prava na slobodan pristup informacijama! Zar se sa epilogom takvog „uverenja" upravo ne suočavamo? Je li tako je bilo s NIS-om, Galenikom ili ... ? Treba li da čekamo da tako bude i sa Srbijagasom, Telekomom ili ... ?
Ili je krajnje vreme da jednom za svagda zaključimo da svako ko ima „mandat" da raspolaže javnim novcem, a problem s tim da u bilo kom trenutku učini dostupnim javnosti informacije o tome, ne bi nikako ni trebao biti u prilici da tim novcem raspolaže.