Dan danas ostavljam neki delić vere da se to zaista i dogodilo. Ne verujem baš mnogo, ali u istinitost te priče verujem više nego, recimo, da Bog postoji. Što, takođe, ne isključujem u potpunosti. Štaviše, reč vera mi nekako više leži uz priču o Belom, nego povodom postojanja Boga. I, naravno, bilo bi mi mnogo važnije da je Beli svirao sa njima, nego da Bog postoji.
Iskreno, ne znam ni da li Beli uopšte postoji, a kamo li kako svira. Legendu o Belom pričao je Debeli Limun, najbolji svirač gitare iz ovog grada kog sam ikada čuo. A on je o Belom pričao kao o svom učitelju i velikom magu – veličina Belog se tako i na njega prelivala. Jedno vreme sam i sam tako mislio o Debelom, čak i kada sam, da bih zaradio za more, u gimnaziji za njega prodavao švercovanu bižuteriju na kartonskim kutijama u Knez Mihajlovoj. Jer, Debeli je svojevoljno napustio gimnaziju u drugom razredu, kada je pročitao Ničea – tačnije, zato što je pročitao Ničea. Govorio je da nema i da nikad nije imao ličnu kartu ni pasoš (mada je dosta putovao, pa mi se to čini malo verovatnim, ali, opet, ne baš sasvim nemogućim), a krajem sedamdesetih počeo je da muva ribe po Hvaru i Korčuli na žvaku o astrologiji. Tada je to bila pomalo tabu tema. Posle je postao čuveni astrolog, objavio sijaset učenih knjiga o astrologiji i mistici i živeo od kocke. Viđali smo se samo slučajno, tu i tamo u gradu. Umro je od raka pre oko godinu dana, ne napunivši 50. Nemam pojma da li bi mi rekao da je Beli još uvek živ, ako je ikada i postojao.