Moj grad| Na današnji dan| Porodica

Eksperiment 1999 - poslednja vračarska ljubav

Srđan Fuchs RSS / 23.03.2015. u 22:01

Tog 24. marta uopšte nisam morao ni da budem tu, ali pošto je splet okolnosti ipak doveo do toga da budem tu, odlučio sam da to bude na mojoj rodnoj Milji, kada je Leut već mora' potonut, treba' san ka' dobri barba ostat na njemu do kraja. Da će Leut potonuti bilo je jasno od prvog trenutka: ta zastarela oprema, haubice iz perioda kada je Crvena Armija oslobađala Beograd, protiv-vazdušna strategija koja je bila slična onoj kada je moj deda, oficir R., komandovao nad protiv-vazdušnom odbranom Kraljeva i južnom odbranom Srbije, prilikom bombardovanja ranije tokom stoleća, na proleće 58 godina ranije - dakle, strategija osloni se na čulo sluha. Bilo je očigledno da će nas pregaziti Ameri, razmišljao sam, dok sam se šetkao kroz Darkvud i gledao kako Jenea gomila opremu između poslednjeg naselja na mapi Beograda, i nesrećnog kamenoloma pod Straževicom, mesta koje će gađati toliko puta da će gotovo postati fizički čujno tužno izvijanje kamena i setni jek stare Šume pod nasiljem mašina. Predveče toga dana se dogodilo nešto što tokom čitavog perioda odrastanja, ovde u Šumi, nisam doživeo. Sve je utihnulo, apsolutno cela vaseljena. Zavladao je totalni i apsolutni muk, priroda je zamukla, stvorenja, lastavice, gugutke, dživdžani, psi lutalice, zrikavci, sve je apsolutno zaćutalo, izazivajući izrazito nemirnu i teskobnu tišinu, punu iščekivanja što ne donosi ništa dobro. Nedobro koje je oličavalo tuštu neprirodnu i antihumanu narav planetarne vrhuške - apsolut zla i neljudskosti u gaženju ka ostvarenju cilja. Cilj, misteriozni target, nije bilo samo rušenje jedne od poslednjih istočnoevropskih diktatura, cilj je bio nešto drugo, potmulo, iz duboke budućnosti, nešto što totalno nije hajalo za čoveka na zemlji, a pride pritisnuti ljušturom raspomamljene komunističke totalitarnosti koja isto tako hajala nije za čoveka na zemlji, pa čak i dotle ne da je, kritike radi, bila kadra da mu puca u glavu posred uskršnjeg praznovanja svetlosti resurekcije.

Nisam morao da budem tu, ali sam odlučio tako. Nešto me je povuklo iz već donete odluke da prelazim u egzil, prethodnog leta u Tel Avivu. Davao sam neku poslednju šansu, kao čovek koji umire, da uhvatim neku poslednju slamčicu nagoveštaja da u toj zemlji, u toj datosti ipak može da se živi. No, vratio sam se zbog ljubavi. Očekivao sam neko poslednje čudo Beograda, neku poslednju šansu da mi ukaže da mu ipak jesam potreban. To je i najteža instanca odlučivanja o emigraciji - sav set unutarnjeg sveta, sve sa čime ste odrastali, što vas je činilo neraskidivim delom date sredine - to sve morate utišati da biste bili kadri emigrirati.

Taj 24. mart. naveče je počeo s vatrenom loptom iz pravca Novog Beograda. Kada je vatrena lopta plamtećeg tomahavka preletela, ne tako visoko preko naših glava, shvatio sam ono što su već i beogradske ptičice znale - da vrag jeste odneo svaku šalu. Inicijalno sam osetio sistemski nametnuti gnev, ošišao se do glave i očekivao da me pozovu u moju forestgampovsku jedinicu. No dvojica santitelija su uzeti, a mene su ostavili. Meni je pozvonio telefon, i umesto poziva na front usledio je poziv moje bivše devojke, koja mi je otvorila, iz saosećanja, ponovo vrata naše vračarske ljubavi nudeći mi sigurni zbeg od raketa haravših periferijom grada.

Tu, sa vrha vračaraskog sam posmatrao kako Beograd gori u noćima. Skoro da sam mogao da osetim svaki pokret njegovog bolnog izvijanja, pokušaja da pobegne pred ovom stravičnom mašinerijom, ali je bio samo, što bi rekla danas moja ćera mala - kao mišika, sateran u rupu. Prepoznao sam ovu emociju kod Ivane kao prijateljsku, kao saosećanje, kao kada prođu sve strasti između dvoje vrelih ljubavnika a ostane između vas nešto najkvalitetnije, najčistije, i to najčistije je obična ljubav za ljudsko biće, bližnju, što stoji pred tobom. Ali bio sam joj zahvalan na tim poslednjima zagrljajima i nežnosti. Osećao sam se usamljenije nego ikada, majku sam evakuisao još u фебруару, nekako sledeći intuiciju da njeno srce neće preživeti uništenje "socijalističke" Jugoslavije. Braća su takođe bili izvan Srbije, jedan sa Bastiljom u Banjaluci, gde su pratili nemirnu reakciju Republike Srpske, a drugi je već uveliko bio pionir porodične imigracije u Izraelu. Osećao sam da ipak moram da se suočim s tim nečime na Leutu, šta god da je to bila: smrt, iskupljenje, sloboda. Vratio sam se te noći u svoj stan.

Pao je mrkli mrak. Sirene su već odradile svoj šizofreni deo zabave. U tišini sam očekivao sledeći nalet fantoma i sledeće dejstvovanje po jadnoj šumi. Uključio sam teve da mi barem koliko-toliko odagna nespokoj iščekivanja. Na televiziji je išao film Apokalipsa danas; cinično prikladno su slobisti uređivali programe tih dana, pomislio sam. Bila je scena kada surfuju dok oko njih padaju bombe. Bio je to neki mali portabl teve, pošto sam veliki evakuisao u porodičnu kuću na Zvezdari kada sam deportovao mamu u iseljeništvo. Nenormalno mu se poboljšao zvuk za ovo vreme koliko sam bio odsutan, nasmejao sam se. Otišao sam do kuhinje, potražio neku klopu, ali nije bilo ičega pošto sam već neko vreme bio u nomadstvu, a para ni nisam imao baš više. Napravio sam kružni pokret po kući i vratio sam se u dnevnu sobu, licem okrenut prema teveu i prema prozorima koji su gledali u Darkvud, ili pre, prema prozorima kroz koje je Darkvud gledao u mene. Nenormalno jebeno dobro mu se poboljšao zvuk, nikada nije bio tako dobar zvuk na teveo, pa eksplozije su čule kao da se zapravo dešavaju. I tada je puklo! Pao sam na zemlju od iznenađenja, a onda glupavo shvatio da nemam pojma šta da radim. Povukao sam se još par koračaja i naslonio se na ulazna vrata od stana. Ona su treskala i izvijala se poda mnom, cela zgrada se izvijala, a stan je punila prašina izlomljene armature, zvuk praskanja srče. Delovalo je kao umiranje? Razmišljao sam o tome da je ovo prilična bizarna smrt, niko neće znati, prosto će se porušiti zgrada i - to je to. Neverovatno, celog života sam osećao, možda kao poet, nekakvu slavnu priču vremena oko sebe, a danas sam odlazio kao poslednji golja?! What a disappointment! Serija eksplozija se udaljila, nije više kidalo tu pored zgrade. Došao sam oprezno do terase, preko izlomljenog stakla i praha. Nasmešio sam se. Osetio sam kako život kulja kroz mene. Od danas nadalje, znao sam, više niko neće biti u prilici da manipuliše mojim životom. Tog momenta, ozaren sam bio, sam uvideo da niko, nikakve monstrum-mašine новог милитаристичког хуманизма, nikakvi jadni out-of-time, izanđali, wanna be maršal Tito, sistemi, nikakvi crnjaci ni ružne stvari, ni lupeži, banda niti glupi političari, ništa mi više neće život kvariti.

260px-%D0%9D%D0%B0%D1%82%D0%BE_%D0%B1%D0%BE%D0%BC%D0%B1%D0%B5_%D0%B8%D0%B7%D0%B0%D0%B7%D0%B8%D0%B2%D0%B0%D0%BB%D0%B5_%D0%B5%D0%BA%D0%BE%D0%BB%D0%BE%D1%88%D0%BA%D1%83_%D0%BA%D0%B0%D1%82%D0%B0%D1%81%D1%82%D1%80%D0%BE%D1%84%D1%83_%D1%83_%D0%9D%D0%BE%D0%B2%D0%BE%D0%BC_%D0%A1%D0%B0%D0%B4%D1%83.jpeg 

Odlučio sam da odem. Išao sam po Begeu i Enesu, opraštao se s ljudima, delio im ljubav i saosećanje i pio poslednju cugu s njima. Ispred sebe u ovom sistemu sam video samo mrak, dok sam u odlasku video sjaj, mogućnost da se usavršavam, dospem do ekonomske nezavisnosti, i na kraju - naučim o ovom sistemu koji nas je porobljavao umesto Miloševića.  No, jedno je postalo jasno, unutrašnju slobodu niti jedan sistem mi više oteti mogao nije.  Ispalo je idealno da je Nemanja Kojot svirao to veče, pod tepihom projektila, reziztans cert, i tako sam stejdždajvingovao po poslednji put s ekipom. Od ovog momenta nadalje počeo sam jačati kao crna zemlja, kao ličnost, u egzistencijalnom fajtu protiv crnog neba što še počelo nadnositi nad naše živote. Počele su duge godine jačanja u posve drugačijim životnim okolnostima, a znao sam - ne pitajte kako, to je tajna i misterija - da to radim zbog budućnosti, svoje dece i svoje porodice u Srbiji. Počeo je egzil.

 

~ende~



Komentari (35)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

sweet64 sweet64 08:57 24.03.2015

Scenario

Ovako se piše scenario za neki solidan film, možda ratni, protkan ljubavnom pričom ili suprotno, sa unutrašnjim impresijama. Neki narator sa dubokim glasom opisuje kako je TV nenormalno pojačao i izbistrio ton, verovatno zbog utihnuća svega ostalog. Bar se u mojoj glavi ređaju takve slike...
Черевићан Черевићан 10:28 24.03.2015

одлазак ка повратку

Fuchs . . .to radim zbog budućnosti, svoje dece i svoje porodice u Srbiji


прошишало . . . 16 ест пролећа
(мрака оног још се јавља глас)
сусретах подуго многе затечене
у одласку тада што нађоше спас
qqriq qqriq 12:15 24.03.2015

verujem da svako pamti to veče

evo uzmimo moj slučaj :)))
bila na bežanijskoj kosi kod prijatelja, ono nešto od podne, zezanje smeh i radost iz bogtepita kojih razloga, mlados je to, kad na teveu onaj brka reče šta je rekao. uplašeno sedam u kola i prilično uplašeno vozim do kuće, u stari deo beograda.
sutra s kolegama sedim u šumatovcu i jedan kaže da neće dugo, dva tri dana, čisto da nas prepadnu. budala.
to veče još i nekako, ali to vreme bombardovanja generalno pamtim kao sve teže i gore bez vode i bez struje i bez vode, a oteglo se brate mili.
jedan uman čovek, pozorišni kritičar inače, gospodin starog kova koji je upamtio i drugi svetski, rekao mi još na samom početku: spavajte, što više spavajte, nema spasa.
to smo i radili. padne noć, gasi i gledaj da sanjaš.
i jako se dobro sećam toga na zvezdari, baš nas potreslo skoro pa temeljno.
jezivo bre.
lepo si sve napisao!



pa kažeš: To je i najteža instanca odlučivanja o emigraciji - sav set unutarnjeg sveta, sve sa čime ste odrastali, što vas je činilo neraskidivim delom date sredine - to sve morate utišati da biste bili kadri emigrirati.

ja, eto, nisam mogla. mada sam mnogo putovala, uvek sam osećala ono kretensko da sam gradjanin drugog reda. e to mi išlo na sve živce. pa ostala u srbiji što mi tek ide na sve živce.
doći će mi i glave.
qqriq qqriq 12:44 24.03.2015

Re: verujem da svako pamti to veče

al kopola je genije

urbana_gerila urbana_gerila 13:39 24.03.2015

pravednik





cili život jema san svoj kompir,
svoga špara i svoju bevandu,
a sad ništo verdure,
zubaca iz leda i botilju vina
kupi san u dućan.

zar smo ih rodili,
zar smo s njima patili,
majko, moja majko,
kad nan nijednega ni.

di su naša dica mila,
majko, majko, kaži mi,
u ke su se kantune
svita razbižali.

valja reć situ se mene,
i mene i stare svoje,
pa nan šaju devize,
dolore i koju marku.

koji put dojde i pismo,
u njemu po dvi tri riči,
pitaju nas za zdravje
i je li čagod triba.

ča ćedu puste marke,
dolori i božje mane,
kad su nan oči daleko
u naše stare dane.

osušilo se lozje,
raspukla maslina,
i smokva je pošla kvragu.
jedino stari bor povrh kuće
ča je oduvik bi ovaki
za dišpet vrimenu
ka da se ruga

di su vaša dica mila,
ljudi, žene, kažite
u ke su se kantune
svita razbižali.



pričaju neki ljudi da na svetu uvek živi 12 pravednika, inače bi ga nestalo.
kažu još da im je, iako su često neshvaćeni i predmet poruge - u očima osmeh praštanja koji pruža utehu i vraća nadu...
predatortz predatortz 13:21 24.03.2015

Memoari

Što bi rekli braća komunisti, ja sam tih dana vraćen u bazu. Radio sam na pripremi eventualnog 'narodnog ustanka' u Republici Srpskoj. Za slučaj da Elis i ovi njegovi probaju da iskoriste stanje, ili da se rat prenese sa neba na zemlju.
Ih, mladosti!
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 14:12 24.03.2015

Re: Memoari

predatortz
Što bi rekli braća komunisti, ja sam tih dana vraćen u bazu. Radio sam na pripremi eventualnog 'narodnog ustanka' u Republici Srpskoj. Za slučaj da Elis i ovi njegovi probaju da iskoriste stanje, ili da se rat prenese sa neba na zemlju.
Ih, mladosti!

Ех, јесте... Лепа ли је та младос'!

Него, ухватила ме била носталгија: прођох крај Шешељевог митинга, и слушам га с оним -- Браћо Срби и сестре Српкиње... -- и све ме нека милина обузела ;-) И онда, даље, избијем на улицу Максима Горког, где се спушта према Булевару Црвене армије, на раскрсници с Маршала Толбухина улицом, и одатле, са те позиције, укаже се Авала и торањ на Авали. Он је био срушен, НАТО, а ми смо га, из те исте носталгије, изнова саградили, иако ником није требао... Не знам ни чему сад служи.

Хоћу да кажем како смо траљаво, глупо и погубно заробљени у тој прошлости, и никако да је се решимо. И из ње и даље размишљамо, пречесто.
predatortz predatortz 14:21 24.03.2015

Re: Memoari


Хоћу да кажем како смо траљаво, глупо и погубно заробљени у тој прошлости, и никако да је се решимо. И из ње и даље размишљамо, пречесто.


Što? Vidiš da prošlost polako postaje budućnost.
Zar ne vidiš da je opet '39.?
tess tess 14:52 24.03.2015

Re: Memoari

Brajović
Хоћу да кажем како смо траљаво, глупо и погубно заробљени у тој прошлости, и никако да је се решимо. И из ње и даље размишљамо, пречесто.


Da. Prosto i samo.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 00:45 25.03.2015

Re: Memoari

Ми годинама купујемо у овој радњи доле:

hajkula1 hajkula1 13:43 24.03.2015

Šizela


Ne mogu da pišem ovih dana o tim danima.

Tada sam izabrala da budem ovde, kao i mnogi. Neki moji prijatelji i poznanici su se vraćali s rečima da tako moraju. Neki su odlazili s istim rečima.



http://www.vesti-online.com/Vesti/Zanimljivosti/480678/Amerikanci-pronasli-lek-za-pravednost

49 41 49 41 14:34 24.03.2015

Poruka


Kad prođu zore,
kad zaspe kiše,
i nas odavno ne bude više,
ovo je, moj daleki sine,
poruka za tvog još daljeg sina
i za kćer najdaljih naših kćeri
kroz mnogo nadanja i godina,
za snove šarene i beskrajne,
pegave pahulje budućih zora,
za čavrljanja, kikot i tajne
i za sva pitanja bez odgovora.

Kad svenu zore,
kad zgasnu kiše,
i nas odavno ne bude više,
reci nek budući lepše sanjaju,
zamoli da čudno lepo sanjaju,
naredi da bolje od nas sanjaju,
pomozi im da tačnije sanjaju,
ako ne sanjaju - daj im da sanjaju,
viči da sanjaju,
sanjaj da sanjaju,
dok u njihovim detinjim grudima
pokojna naša srca odzvanjaju
i čuju i kuju i odjekuju
kao zvonici među ljudima.

Kaži im: onamo, blizu neba,
nim_opet nim_opet 16:14 24.03.2015

URgh....16 godina

Malo li je. Ja sam bio na vezbama iz Statistike, asistentkinja, pre pocetka, kaze "izlgeda da ce nas ipak bombardovati". Odradismo vezbe, pokupismo se kuci to popodne, i onda onako...u nadi da nece. Kod kuce sedi komsiluk za stolom, piju caj (sto caj umesto regularne kafe ne znam), i cekaju da zasvira sirena. Spakovali se lepo i cekamo da krenemo u skloniste. U koje posle te prve noci vise nikad nisam usao. U glavi konflikt najgore vrste - percipiram realnost, ali se realnost kosi sa onim sto mislim da bi realnost trebala da bude. Ideja da nas bombarduju mi se ne uklapa nikako sa idejom da ne bi trebalo...itd. Posle nekoliko dana uhvatili ritam sirena i bombardovanja - jos tu jadnu Strazevicu nisu svaki dan lupali (Cerak je vazdusnom linijom mozda dva kilometra od iste), i osim navlacenja roletni, prestali sa "pripremama itd".
larisa_bg larisa_bg 19:15 24.03.2015

Re: URgh....16 godina

Pazi ovo: koja razlika između broja čitanja i broja komentara! To najbolje svedoči koliko nam je ovaj događaj traumatičan, malo ko ima i snage i volje da bilo šta o tome piše.

nim_opet nim_opet 01:57 25.03.2015

Re: URgh....16 godina

larisa_bg
Pazi ovo: koja razlika između broja čitanja i broja komentara! To najbolje svedoči koliko nam je ovaj događaj traumatičan, malo ko ima i snage i volje da bilo šta o tome piše.



A znas sta je najgore - sto uz sve to, vidis komsije koje su 4-5 godina ranije izbegle iz Sarajeva, itd...i smuci ti se sto se traumiras jer i dalje imas sta da jedes, ne razmisljas da ce te neko ubiti snajperom na ulici, itd. I smuci ti se da se zalis.


nim_opet nim_opet 01:57 25.03.2015

Re: URgh....16 godina

larisa_bg
Pazi ovo: koja razlika između broja čitanja i broja komentara! To najbolje svedoči koliko nam je ovaj događaj traumatičan, malo ko ima i snage i volje da bilo šta o tome piše.



A znas sta je najgore - sto uz sve to, vidis komsije koje su 4-5 godina ranije izbegle iz Sarajeva, itd...i smuci ti se sto se traumiras jer i dalje imas sta da jedes, ne razmisljas da ce te neko ubiti snajperom na ulici, itd. I smuci ti se da se zalis.


hajkula1 hajkula1 22:03 26.03.2015

Re: URgh....16 godina

larisa_bg
Pazi ovo: koja razlika između broja čitanja i broja komentara! To najbolje svedoči koliko nam je ovaj događaj traumatičan, malo ko ima i snage i volje da bilo šta o tome piše.




Primetila sam.
U tom smislu sam i komentarisala. Tačnije, naterala sebe da komentarišem i zbog teme i zbog autora.
milojep milojep 21:16 24.03.2015

Пркосна песма од Добрице Ерића

Ја
кћи Божја
Србија
изјављујем драговољно
кроз ланце и жицу
пред сведоцима
Силом, Муком и Неправдом
да крива сам и да признајем кривицу!

Крива сам што сам неко
а не нико и нетко
Крива сам што у доба
општег Србобрста
идем у православну цркву
додуше, поретко
и што се крстим овако
с три прста!

Крива сам што јесам
а треба да нисам
Крива сам одавно
што стојим усправно
и гледам у небо уместо у траву
Крива сам што се дрзнух
против кривде
крива сам
што опет славим своју крсну славу!

Крива сам што пишем и читам
ћирилицом

Крива сам што певам
смејем се и псујем
(а понекад и лајем)

Крива сам, и признајем
да не знам што знам, и да знам што,
не знам

Крива сам и да завршим
с највећом кривицом
(пре него што се заценим од смеха)
Крива сам, тврдоглавка
што сам Православка
и Светосавка и што не верујем
у свети злочин и опроштај греха!
Крива сам и грешна, дакле што
постојим

и кад већ постојим и још дрско стојим
што бар не признам да не постојим!

Ако то признам
да сачувам главу
изгубићу часни крст и крсну славу
Ако не признам
црно ми се пише
цео свет ће на моју Земљу да кидише
Руље бивших људи
лопова и гоља
чопори робота и других монструма
кидисање на моје воћњаке и поља
и на моје беле куће поред друма
око којих, као најлепше одиве
цветају трешње, јабуке и шљиве,

Моја ружа слика
озарена лика
коју умножавате у вечери и јутра
то је слика ваше свести и подсвести
То нисам ја, споља
то сте ви – изнутра!
Много смо важне
Земљо моја мила
Ја и моје сестре
Истина и Правда
чим се на нас дигла оволика сила
чим су на нас зинуле кривда
и неправда.

Шта ће овде џихадије
крсташи
амери
који ми черече синове и кћери
Мора да су чуле белосветске банде
да имамо златна Срца
па их ваде
да их пресаде у сопствене груди
не би ли и они били људи …

Ја се не плашим смрти црне дуге
већ ропског живота и болести дуге
Смрт је честа појава међ нама Србима
као што су пролеће
лето
јесен
зима
И није страшнија
поготову дању
од суше
поплаве
земљотреса
мраза
кад је човек сретне на своме имању
окађене душе и светла образа,

Злонамерници
сити и манити
све ми забранисте у рођеној кући
ал не може ми нико забранити
да певам и да се смејем, умирући
А то се вама више не догађа
ни кад свадбујете
ни кад, вам се рађа!

Поштедите ме коца и конопца
и разапните ме на врху планина
као ваши праоци што су мог праоца
Исуса Христа Назарећанина.

Ја ћу да гледам
а ви зажмурите
Иначе ће вам се очи распрснути
од сјаја мог лица
Само пожурите
Што пре ме разапнете
пре ћу васкрснути!
larisa_bg larisa_bg 21:55 24.03.2015

Re: Пркосна песма од Добрице Ерића

milojep
Ја
кћи Божја
Србија
изјављујем


ne ne, nije to to bez Ivane Žigon
nim_opet nim_opet 01:58 25.03.2015

Re: Пркосна песма од Добрице Ерића

larisa_bg
milojep
Ја
кћи Божја
Србија
изјављујем


ne ne, nije to to bez Ivane Žigon

sweet64 sweet64 02:17 25.03.2015

Re: Пркосна песма од Добрице Ерића

ne ne, nije to to bez Ivane Žigon

Znam da se groziš te odurne patetike, pa se potrudih da i ja budem antipatetičan:
Крива сам што

Ne, ti sigurno nisi kriva...
sweet64 sweet64 07:49 25.03.2015

Re: Пркосна песма од Добрице Ерића

Ne, ti sigurno nisi kriva...


Izvini unapred, noćas sam bio nešto nervozan.
Ti si prava.
larisa_bg larisa_bg 13:13 25.03.2015

Re: Пркосна песма од Добрице Ерића

sweet64
Ne, ti sigurno nisi kriva...


Izvini unapred, noćas sam bio nešto nervozan.
Ti si prava.


U stvari se uopšte i ne ljutim. Neki dan sam tu s nekim raspravljala baš o toj krivici. Lično, mogu da se ne osećam krivom (nisam nikad glasale za one i bla bla), ali kad čovek zagrebe malo dublje po sebi, uvek zna da je mogao/mogla da učini više. Znaš kako kaže nauka: diskriminator nije samo onaj ko vrši aktivnu diskriminaciju, već i onaj ko je ćutljiva većina. Ista stvar, pretpostavljam, važi i za agresiju.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 13:50 25.03.2015

Re: Пркосна песма од Добрице Ерића

milojep
Ја
кћи Божја
Србија
изјављујем драговољно
кроз ланце и жицу
пред сведоцима
Силом, Муком и Неправдом
да крива сам и да признајем кривицу!

Крива сам што сам неко
а не нико и нетко
Крива сам што у доба
општег Србобрста
идем у православну цркву
додуше, поретко
и што се крстим овако
с три прста!

Крива сам што јесам
а треба да нисам
Крива сам одавно
што стојим усправно
и гледам у небо уместо у траву
Крива сам што се дрзнух
против кривде
крива сам
што опет славим своју крсну славу!

Крива сам што пишем и читам
ћирилицом

Крива сам што певам
смејем се и псујем
(а понекад и лајем)

Крива сам, и признајем
да не знам што знам, и да знам што,
не знам

Крива сам и да завршим
с највећом кривицом
(пре него што се заценим од смеха)
Крива сам, тврдоглавка
што сам Православка
и Светосавка и што не верујем
у свети злочин и опроштај греха!
Крива сам и грешна, дакле што
постојим

и кад већ постојим и још дрско стојим
што бар не признам да не постојим!

Ако то признам
да сачувам главу
изгубићу часни крст и крсну славу
Ако не признам
црно ми се пише
цео свет ће на моју Земљу да кидише
Руље бивших људи
лопова и гоља
чопори робота и других монструма
кидисање на моје воћњаке и поља
и на моје беле куће поред друма
око којих, као најлепше одиве
цветају трешње, јабуке и шљиве,

Моја ружа слика
озарена лика
коју умножавате у вечери и јутра
то је слика ваше свести и подсвести
То нисам ја, споља
то сте ви – изнутра!
Много смо важне
Земљо моја мила
Ја и моје сестре
Истина и Правда
чим се на нас дигла оволика сила
чим су на нас зинуле кривда
и неправда.

Шта ће овде џихадије
крсташи
амери
који ми черече синове и кћери
Мора да су чуле белосветске банде
да имамо златна Срца
па их ваде
да их пресаде у сопствене груди
не би ли и они били људи …

Ја се не плашим смрти црне дуге
већ ропског живота и болести дуге
Смрт је честа појава међ нама Србима
као што су пролеће
лето
јесен
зима
И није страшнија
поготову дању
од суше
поплаве
земљотреса
мраза
кад је човек сретне на своме имању
окађене душе и светла образа,

Злонамерници
сити и манити
све ми забранисте у рођеној кући
ал не може ми нико забранити
да певам и да се смејем, умирући
А то се вама више не догађа
ни кад свадбујете
ни кад, вам се рађа!

Поштедите ме коца и конопца
и разапните ме на врху планина
као ваши праоци што су мог праоца
Исуса Христа Назарећанина.

Ја ћу да гледам
а ви зажмурите
Иначе ће вам се очи распрснути
од сјаја мог лица
Само пожурите
Што пре ме разапнете
пре ћу васкрснути!


Ово је она памет која је Србију довела где је данас -- за најбеднију (или можда има и горих, треба проверити?) земљу Европе. Песма пуна митских будалаштина, страдалничких сузица, плачипичевног позивања на правду. Некакво булажњење да неко неком нешто брани, ускраћује, дугује, с идејама маније гоњења и месијанства. Лек? Да се човек прво умије.

Јебига: памет будала.
Што кажу клинци: "Get a life!"
sweet64 sweet64 16:21 25.03.2015

Re: Пркосна песма од Добрице Ерића

larisa_bg


Lično, mogu da se ne osećam krivom


Što je još gore, u tom trenutku sam mislio na još banalniju repliku, kao
"nisi ti kriv što si..."
Nadam se da je izvinjenje prošlo, poneo me glupi trenutak, ali eto, znam da izgovorim tu tešku reč.
milojep milojep 16:30 25.03.2015

Re: Пркосна песма од Добрице Ерића



Песма пуна митских будалаштина, страдалнички сузица, плачипичевног позивања на правду. Некакво булажњење да неко неком нешто брани, ускраћује, с идејама маније гоњења и месијанства.


'bem li ga! Da smo stradali jesmo, da smo trpeli nepravde jesmo, da nam je štošta branjeno jeste, da nam je uskraćivano i to jeste, da su nas gonili jesu i da se jesmo vezivali za navodne mesije jesmo. A ti opet to sve nazva mitskim budalaštinama!? Čudno
larisa_bg larisa_bg 19:40 25.03.2015

Re: Пркосна песма од Добрице Ерића

sweet64

Što je još gore, u tom trenutku sam mislio na još banalniju repliku, kao
"nisi ti kriv što si..."
Nadam se da je izvinjenje prošlo, poneo me glupi trenutak, ali eto, znam da izgovorim tu tešku reč.


Znači ima i težih slučajeva od mene kad je u pitanju primanje krivice na sebe.
vera.nolan2 vera.nolan2 08:40 25.03.2015

u egzistencijalnom fajtu...

ili si spoljni ili unutrašnji emigrant...



...spram "monstrum-mašine новог милитаристичког хуманизма"...
stefan.hauzer stefan.hauzer 13:48 25.03.2015

.

tom tom 14:23 25.03.2015

Ovih dana

dok evociramo uspomene na bombardovanje, ne mogu da se otmem utisku da ništa nismo naučili iz toga. Bombardovali su nas jer smo započeli obimnu kampanju etničkog čišćenja na Kosovu. Na žalost, u medjunarodnoj politici postoji samo nekoliko mehanizama za pritisak, a mi smo uspeli da pokrenemo onaj koji do tada nikad nije upotrebljen na takav način. Kad volimo da budemo posebni i izuzetni...
angie01 angie01 14:25 25.03.2015

Re: Ovih dana

...ne znam kako vama, a l meni bilo friki da acika cita onaj tekst ovim povodom, i jos sa vulinom kao pridrzivacem,....ono, tvajlajt zon, s cinizmom najgore vrste.
predatortz predatortz 14:32 25.03.2015

Re: Ovih dana

tom
dok evociramo uspomene na bombardovanje, ne mogu da se otmem utisku da ništa nismo naučili iz toga. Bombardovali su nas jer smo započeli obimnu kampanju etničkog čišćenja na Kosovu. Na žalost, u medjunarodnoj politici postoji samo nekoliko mehanizama za pritisak, a mi smo uspeli da pokrenemo onaj koji do tada nikad nije upotrebljen na takav način. Kad volimo da budemo posebni i izuzetni...


Eh, kako ti to jednostavno prikaza...
Veliš, kampanju etničkog čišćenja?
Onako, iz čista mira?
Niko se nije naoružavao, ubijao civile, službenike, policajce, vojnike?
Niko nije podigao ustanak? Niko palio kuće, crkve, pucao na decu?

Potom, nije li trebalo istom merom zaustaviti kampanju etničkog čišćenja, kada su proterivani Srbi, a vlast imao NATO i EU? Ili je NATO sve to prilično pasivno posmatrao?

Drugo, da li je Holbruk znao za kampanju pre nego što je i počela, pa je Albancima obećao oružje da ubijaju Srbe?Baš tim rečima, hvale se danas albanski 'komandanti'. Godinu i više pre 'kampanje'
Treba li neka reakcija na dokaze o nestalim , o onim kojima su vađeni organi? Makar sudska?
tom tom 15:58 25.03.2015

Re: Ovih dana

Nije bilo iz čista mira. Taj prostor, odnosno ljudi koji tamo žive, imaju 100-godišnju istoriju medjusobnog ubijanja i etničkog čišćenja. Ali to ne menja činjenicu da su Srbiju bombardovali zbog toga.

I znam, sad ide agrument - "a što nisu bombardovali Hrvatsku". Nisu, jer su se oni slizali sa SAD. Ali, mislim da bi za njih bilo bolje da jesu...
larisa_bg larisa_bg 19:37 25.03.2015

Re: Ovih dana

tom
Bombardovali su nas jer smo započeli obimnu kampanju etničkog čišćenja na Kosovu.


Kako bi drugačije ova tema živnula...

Jao mrzi me i da počinjem.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana