Zanimljivo bi bilo, što kaže fašista Krstić, kada bi zdrav razum nadvladao ideologiju kod nerazumnih i pripitih iracionalnim stanovnika ove planete, da li bi se time rešilo i izraelsko-palestinsko pitanje? Danas sam naišao na neobičan životni detalj, naime, ustanovio sam da je jedna devojka, u koju sam davno (u studentsko doba u Jerusalimu) bio zaljubljen, preslatka Jevrejkica al' Pesnikinja starog boemskog kova - udata za kolonizatora i živi duboko unutar Judejske pustinje. Njihovu kuću mi je pokazao Palestinac - polu-beduin, polu-Vizantijac, Ῥωμαί. No, odakle da počnem raskaz?
Daklen, ovo na slici je manastir Svetog Save Osvećenog, vizantijski manastir u srcu Judejske pustinje. Istorijski, odlikuje ga da je, uz manastir Svete Katarine na Sinaju, najstarija trajno živeća i očuvana pravoslavnohrišćanska komuna na Planeti Zemlji. Za razliku od komune Svete Katarine, koju je zasnovala Carica Jelena u IV veku, zajednicu Svetog Save su osnovali greko-vizantijski monasi pustinožitelji jedno stoleće docnije. Vizantijski monasi su bili nadahnuti ljubavlju prema Hristu i njegovom kulturom isposništva i duhovnog podviga, dok je sam Hristos je bio nadahnut životnim delom i primerom svog neznatno starijeg teče, Jovanom Krstiteljem. Sam Đovani Baptista, Johanan Ha'Matbil, sin je Jelisavete i Zaharije. Zaharija je bio prvosveštenik judejske vere u Hramu u Jerusalimu, a Jelisaveta je rođena, mlađa sestra Hristove (Je'šua Ben Josif) bake Ane (Hane), Marijine mame. Sam Johanan je bio nadahnut pređašnjim uzorima pustinjske duhovnosti: Joakima, Marijinog oca (i samog sveštenika iz sadukejskog reda), esenske proto-monaške zajednice na Mrtvom Moru, te brojnom linijom proroka od Amosa, Miheja, preko Zaharije, do Jezekilja te i samog protoproroka Ilije.
Da se ne rasplinjujem, dakle, Sveti Sava Judejski, monah iz V veka, osnivač najstarije očuvane monaške zajednice na planeti, bio je direktno nadahnut judeosemitskim religioznim genijem, a naš Sveti Sava Nemanjić, bio je nadahnut samim Savom greko-judejskim. I Rastko je, kao i 700 godina stariji Sava, otišao u monaštvo u tinejdžerskom uzrastu, poneo je monaško ime po svom vizantijskom uzoru, a 1229. godine, nakon što je sredio odnose među posvađanom braćom, sredio odnose u državi, odstranio vatikanske pipke iz zemlje, učinio Srbiju jakom pravoslavnohrišćanskom državom i pošto je okončao svoje državo- i eklisiatvorno delo, Savuška je došao, u tada latinsko-arapsku Judeju, na nemačkoj galiji...
... Samim tim, potpuno je bizaran srpski antisemitizam prošlog stoleća, Stojadinovićeve, Nedićeve, Velimirovićeve i Ljotićeve budalaštine, svetosavski nacionalizam. "Svetosavske" babe i žabe, grenmadrz & frogz. O Vučićevom, Dačićevom, Vulinovom i Krstićevom "svetosavskom" pacifizmu neću ni trošiti reči, jer kada dođu ovde, u Zemlju Izrailjevu, i kada im se govori o judeohrišćanskoj civilizaciji, ove četir' stare komunjare zevaju, a onda se vrate kući pa lože iracionalnim pripite Srbe. Tek o prošlovekovnim nacošima ni ne vredi trošiti tastaturu.
Elem, danas, oktobra 2019. da bi se dovezlo do manastira Svetog Save u Judeji, ide se do određene tačke, iz Jerusalima na jug prema Vitlejemu, pa od Vitlejema na istok, duboko unutar Judejske pustinje. Na samom obodu pustinje se nalazi palestinsko selo Ubadiyeh, (jevrejski Ovadija), što znači sluge Alahove. O kakvim slugama je reč? Radi se o vizantijskim kažnjenicima, prestupnicima zakona, koje su vizantijski državnici dovodili, umesto smrtne kazne, da zidaju manastire. Slično je uradio i naš Sava Nemanjić, i sa sobom je doveo oko 400 kažnjenika, prilikom svog drugog, i pokazalo se i poslednjeg dolaska u Svetu Zemlju, 1235. godine. Današnji Palestinci iz sela Ubadije su neuobičajeno svetle puti, često plavih očiju i šiljastih semitskih noseva. Oni znaju za svoju vizantijsku, romejsku povest, a kažu mi da u selu postoje još dve porodice koje su proistekle venčavanjem srpskih kažnjenika i lokalnih beduinki. Od sela Ubadije morate preći u minibuseve. Od sela nadalje nema signala mobilne telefonije, nema interneta i ruta nije zabeležena na Guglovim mapama, prosto stoga što se niko iz Gugleta nije odvažio da prođe tuda. Niko, osim moje Pesnikinje iz studentskih dana, i njene porodice religioznih Ortodoksnih Jevreja.