Zelim sa vama da podelim nesto sto mi se povremeno desava vec dugo godina ali nikada nisam umeo da definisem i prepoznam. Sada mi je to nekako poslo za rukom. Naime, svakom se povremeno desava "déjà vu" a kod mene je suprotno. Kod mene je izrazen taj osecaj u kome mogu da vidim kompletan dogadjaj onako kako ja zelim da izgleda u buducnosti. Jedini "neprirodni" element u ovom procesu je muzika koja dolazi iz zvucnika.
Negde u Avgustu sprema se jedna zurka sa nekim ljudima koje nisam video godinama (10 i vise). Na put nosim samo kofer sa gitarom (gace i carape cu zavuci kroz onu rupu na gitari). Rekli su mi da bi voleli da ja pustam muziku. Ok. Mesto desavanja je specificno, pored reke. Jako se radujem dogadjaju ali tu postoji veliki problem. Ja sam ga vec doziveo. U autu, svako jutro i posle posla na povratku kuci. Slusajuci muziku ja imam slike (bolje reci scene) onoga sto ce se desavati. U mom "snu" ja vidim starog ortaka koji me udara po ramenu tacno u trenutku dok ide ova stvar LINK, mesec u vodi i sebe sa gitarom na obali ... Ceo film je toliko lep i bajkovito emotivan da ce ga nadolazeca realnost srusiti kao kulu od peska. Jednostavno, uvek sagorim kao meteor pre udara u zemlju.
I molim vas da me niko ne uverava da nece biti tako i da preterujem. Znate vi dobro o cemu ja pricam.