... mogla biti vesela odskočna daska u prostor slično nejasnog moralnog anti-realizma, da nije mračnih primera kao što je, npr, američka politika na Bliskom Istoku, ili teških primera kao što je kultura kao neprijatelj, nakit od metalne kugle zakačene lancem za nogu, represivni kult koji nas sramoti, degradira i sputava, ili, možda, da nije lakih primera šlajfovanja nad klizavim a dosadnim terenom koji sporo promiče, ...
... kažu neki, ili kažem ja.
Pa je u moralni anti-realizam lakše ući na ziheraški način, prosto priznati da smo se zamorili ili da nas mrzi da bilo šta dokazujemo, da smo nestrpljivi ili da nas gura napred neka nepoznata sila, da nas baš briga što smo halapljivi dok je oko nas obilje, ili da ne marimo da budemo zombiji svojih sudbina dok nam unutrašni mir jedino remeti povetarac iz budućnosti na dohvat ruke dok nam preko dlačica na koži odlazi u prošlost.
Svaki oštar potez četkicom ume da bude nabijen fenomenalnim tako što definiše most ka nejasnom, neko može da tvrdi da je to uvek slučaj, da svaki potez četkicom ume da spoji bar neka dva nemušna života koja se do tog trenutka nisu razumela, u sad dva nemušna života koja se razumeju, i idu dalje zajedno.
Oštri potezi četkicom umeju da budu kao tanke niti istopljenog zlata što cure niz neki nepravilni kamen, dok ne očvrsnu, pa tako donekle zalepe nejasnu spoljašnjost na nejasnu unutrašnjost.
Pre nekoliko dana smo prijatelj i ja u sećanju na tuđu nesreću ponovo otkrili koliko je nama, u stvari, sve potaman, nego samo hoćemo više, ne da bi bili srećniji kad to dobijemo, nego da bi bili manje srećni dok to želimo, da bih ja sad za vikend ponovo otkrio lepotu nekoliko prostih stvari koje odavno nisam radio, i ponovo se setio lepote mnogih prostih stvari koje možda nikad više neću raditi.
Pa sam se setio prokletstva koje nas tera da se sve ređe počastimo veličanstvom prvog malog uspeha u nečemu novom.
Al od sutra, od sutra sam ja novi-stari Milan, misteriozno me susreće isti eho koji sam baš predavno ostavio i zaboravio negde iza sebe :-)