Izvodi iz intervjua koji je za portal Znaš ti zašto vodio novinar Igor Mihaljević
Hajde malo da pričam i sa građaninom, a ne umetničkim direktorom ili kustosom Milenkovićem ― zašto si pre mesec dana bio skeptičan u vezi sa protestima Stop diktaturi?
Ne znam da sam bio skeptičan, tebi je tako delovalo. Izlazio sam na proteste jer sam to smatrao svojom obavezom, potrebom, zadovoljstvom, kako god. Ali činjenica je da iako protesti nisu bili adekvatno artikulisani ― oni svakako jesu bili korisni za društvo. U tom kontekstu bi možda morali ući i u domen ne dnevne, nego nevidljive politike.
Šta je nevidljiva politika?
Pa ona koja se ne vidi. Problem našeg društva i politike u njemu, jeste u činjenici da politika kao prostor kreiranja ideja ili strateških vizija ovde ne postoji. Postoje samo parapolitičke organizacije koje se lažno predstavljaju kao političke stranke, i kojima su važnije pare nego politika.
Zar politiku ne čine i interesi?
Tek na kraju. Pre interesa valjda dolaze ideje. Ako nema ideja i ideala već samo interesa ― to onda nije politika nego pijaca na kojoj ne vlada red, već opšti grabež. Kada bih te, recimo, pitao da li u ovom društvu postoji neka institucija koja tebi kao građaninu uliva poverenje…?
Morao bih debelo da razmislim.
Vidiš, to i jeste problem.
Ako kao građani nemamo poverenje u institucije, ako nemamo poverenje ni u politiku ― i ako nam se, pri tom, osporava čak i naše pravo da budemo u manjini i imamo različito mišljenje od zvaničnog, tada je pitanje i da li smo mi još uopšte društvo?
Hajde, pošteno je reći da su moje poverenje radom zaradili lanjski larueati nagrade Dobar primer novog optmimizma, bivši zaštitnik građana Saša Janković i poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić. Mada, to su više lične figure i napori, a manje institucije.
Tu nema spora. Ali kaži mi kakvo je to društvo u kom građani, umesto u institucije, imaju poverenja samo u dva čoveka koji moraju da ih štite upravo od institucija koje bi trebale da budu u službi građana? Pri tom su i Šabić i Janković, zato što su dobro radili svoj posao, odnosno štitili građane, prošli kroz toplog medijskog zeca ― jer se na njih dvojicu obrušilo živo medijsko i političko blato koje je ovde već progutalo gotovo sve vrednosti. Glavni poslodavac u ovoj zemlji trebala bi biti njena Narodna skupština. Kaži mi, molim te, kome osim poslanicima koji tamo sede pa imaju poverenje da će dobiti platu, ta institucija danas uliva bilo kakvo poverenje? Osim što po automatizmu donosi neke zakone i što jedan broj ljudi u njoj prima platu, Skupština Srbije danas ne predstavlja nikog. Ponajmanje građane čiji bi predstavnici trebali tamo da sede.
Pa ko onda sedi tamo?
Deputati interesno-poslovno-poluideoloških-parapolitičkih grupacija koje se lažno predstavljaju kao partije.
Hoćeš da kažeš da to nisu partije?
Moderne partije produkuje ideje, imaju programe, podstiču debate, mišljenja… Ovde su programi većine stranaka isti, pri tom nikoga ni na šta ne obavezuju. U tim organizacijama ne da nije poželjno drugačije mišljenje, već je problem i samo mišljenje kao takvo. Kaži mi jednu partiju, na vlasti ili opoziciji, u kojoj postoje frakcije, sukobi mišljenja, makar dva mišljenja? Ne, imate samo deputate ― podizače ruku i armade onih koje čekaju na zaposlenje. Kaži mi da li poznaješ nekoga ko se ovde zaposlio preko biroa rada a ne preko stranke? Stranka nije biro za zapošljavanje. Kada bi neko sproveo anketu mislim da bi svi tamo rekli da predstavljaju ovu ili onu stranku ― ali niko ne bi rekao da predstavlja građane. Ako nemaju poverenje u Skupštinu, da li građani možda imaju poverenja u sudove, kao nezavisne institucije u koje će, u skladu sa zakonom i propisanim rokovima, doneti pravedne presude?
U redu, ali zar crkva i vojska ne uživaju poverenje građna? Nekada više, nekada manje.
Poverenje za šta? Da li mi gradimo društvo koje želi da uđe u EU, bude faktor stabilnosti u regionu, povezuje se i miri ono što smo zavadili, ili društvo koje ima poverenje u vojsku? Kako ili čime vojska može da potvrdi i opravda to poverenje, da ne bude uzaludno? Uloga crkve, čak i u demokratskim društvima, je potrebna. Mesto na kom se uči božijim zapovestima, moralu, i ličnom i institucionalnom, jeste potrebno. Međutim, da li moral danas stanuje u našoj crkvi?
Znam, opet retorički.
Može li crkva da se zakune na Bibliju u svoje vladike? Da li je moguće da vladike budu optužene za ozbiljna narušavanja ljudskih, dečijih prava, a da im se odbrana zasniva na ćutanju i čekanju da tužbe za seksualno zlostavljanje zastare?!? Kako crkva može da nema stav o optužbama koje su toliko destruktivne po njen autoritet u društvu? Da li je crkva, iz koje stižu vesti da hramovi dobijaju podno grejanje, uopšte svesna toga kako žive njeni vernici? Ako se složimo da su ljudi goli i bosi, pa mogu da svrate do crkve da ugreju noge, onda dobro ― ali mislim da u modernism društvima uloga crkve nije ta da bude svratište. Mislim da ni veliki broj vernika nema poverenje u svoju crkvu, što je jako loše. Istovremeno, na sceni imamo političare koji veruju da su bogovi i iznad društva koje treba da vode. Mislim tu i na aktuelnog premijera i izabranog predsednika i na njegovu nepostojeću opoziciju. Političar ne sme da plaši društvo. Boris Tadić je izgubio izbore, što mi je bilo drago, zato što je njegova jedina politička ponuda bila ta da „ako ja ne pobedim doći će radikali, ratovi…“, kao što je Aleksandar Vučić sada izvukao bivši DOS koji će da izazove ne znam kakve ratove, a pola DOS-a sedi u njegovoj Vladi.
Drago mi je da si ovo pomenuo, zašto nas „Blic“, „Večernje Novosti“ i tabloidi barem jednom nedeljno spremaju za novi rat? Čemu naslovnice sa vojnim vežbama, nepobedivim vojnicima, skupim, nepotrebnim oružjem uvek boljim od susednih?
Ja mislim da će oni u jednom trenutku uspeti da naprave neki novi rat ― ali da im na njega niko neće doći. Čak ni partijski statisti. Rat će propasti jer niko neće hteti da učestvuje u njemu. Ne znam kakav rat, sa kime i ko će im na njega doći?
Ali atmosfera straha se ipak stvara?
Atmosfera jeste zabrinjavajuća i protivna javnom, političkom, medijskom i svakom drugom moralu. Kao što se svako malo “prave” državni udari ― tako i ratovi, ali ja to vidim na mnogo banalnijoj razini. Na nivou šibicarenja: dok te svuda potkradaju, kažu „Vidiš, biće rat“, pa kad do njega ne dođe, onda kažu: “Eto, sprečili smo rat!” Kada u društvu nema ideja onda za političke i medijske šibicare ima puno posla. Pa mi ovde svaki dan slušamo kako napredujemo ― a taj napredak ne oseća niko osim MMF-a, Nebojše Krstića i Dragan Vučićevića,…
Ne osećaju ni radnici Goše, ni bračni par penzionera koji su skočili sa novosadske zgrade…
Upravo tako ― društvo u čiji napredak veruju svi osim njegovih građana jeste novo Potemkinovo. Problem je u gubitku legitimiteta i legaliteta onih koji se predstavljaju kao političke elite.
Ima li na protestima mesta za političare sa kakvim-takvim kredibilitetom?
Moraš mi prvo reći ko su ti političari sa kakvim-takvim kredibilitetom.
Tuše! Ima li mesta za bilo kog političara?
Osnovni problem ovog društva je taj što ono nema političare. Ja ih ne vidim. Mogu da kažem da Saša Janković ima ozbiljne potencijale da to postane, ali ni on to još uvek nije. Umesto političara, mi ovde imamo samo vlasnike stranaka. Nema nijedne moderne zemlje u kojoj postoji predsednik stranke koji je deset puta izgubio izbore i da ga niko u stranci ne pita kako je i dalje predsednik. Kako možeš 30 godina da budeš neuspešan i da i dalje traješ? Kakvi su to članovi koji su tobom zadovoljni?
Zašto su splasnuli protesti, zbog neartikulisanih zahteva i cilja, ili?
Jesu splasnuli ali povodi zbog kojih su izbili nisu nestali, niti su ti ljudi, kojih nije malo, počeli naprasno da budu zadovoljni životom i shvatili da razloga za proteste više nema. Problem je u nedostatku političke artikulacije, a ne u građanima koji na ulicama, jer nemaju gde drugo, izražavaju svoje nezadovoljstvo i besperspektivnost. Sada su utihnuli, ali lako mogu opet da se probude pošto razlozi za njihovo izbijanje i dalje postoje.
Ko mora da ih povede?
O tome se radi. Kao što nemamo institucije, nemamo ni politički sistem koji ima sluha i empatije za interese društva. Kako očekivati da probleme rešavaju oni koji su ih napravili? Video si koliko se predsednica Skupštine Maja Gojković borila da građani čija je Skupština u nju ne uđu. I izborila se! Racionalno političko ponašanje, koje je nedostajalo Tadiću, danas nedostaje Vučiću, a sutra će nekom trećem… Zato ni vlast ni opozicija ne smeju da se grebu o proteste ― političarima nije mesto na protestima jer su upravo oni neposredni razlog za proteste. To bi bio protivprirodni blud!
Kažeš stranke su prevaziđene. Da te sada čovek koji prodaje krompir na pijaci pita šta da radimo, šta bi mu rekao, kako dalje bez stranaka?
Zašto bih ja imao više odgovora od čoveka koji prodaje krompir, možda bi baš njega trebali da pitamo.
Uloga umetnosti u Srbiji danas?
U svakom društvu potrebno je da neko govori o nadi. Najveći problem srpskog društva je što o nadi, osim par pojedinaca, ovde ne govori niko. Ako to ne čine političari ili crkva ― a ne čine, ne čini ni vojska ― jer to i nije njena uloga, onda bi morala književnost, filozofija umetnici, mediji… Ako o nadi ne govori niko ― onda je i to društvo na putu vlastitog sunovrata. Umetnici i umetnost takođe su žrtve stanja stalne i opšte krize i plašim se da i oni gube iluziju da ovde nešto može da se promeni.
Misliš li da može?
Ne postoji ništa što ne može da se promeni. Da bi bilo koja revolucija mogla da uspe mora prvo jedan čovek da prestane da se plaši, pa da tih ljudi bude sve više. Umesto uloge aktivnih građanina ― ljudi su pristali na opštu anesteziranost, neki se leče na Fejsbuku gde se u krugu istomišljenika osećaju jačim, neki gledaju rijaliti programe, neki idu u unutrašnji a neki u bukvalni, spoljni egzil ― ali činjenica je da nam svima treba lek govori da smo ozbiljno bolesno društvo koje, ukoliko se uskoro ne probudi, s obzirom da odlaze i lekari uskoro neće imati ko da leči.
Predlog za kraj?
Potrebno je potpuno resetovanje političke scene. Da dođu neki ljudi koje uopšte ne poznajemo. Kada je Demokratska stranka birala novog lidera, ja sam predlagao da izađu ispred centrale u Krunskoj, sačekaju jedno pola sata i kad naiđe prvi pristojan, obrazovan i pošten čovek da ga lepo zamole da im vodi stranku. To bi mnogo bolje bilo nego ovo. Kao što posle Đinđića niko nije verovao da Tadić može biti lider bilo čega, tako ni danas niko ne veruje da to može da bude Dragan Šutanovac…
Što je najveći štos, takav performans bi dopro do izvornih glasača DS-a.
Ne samo DS, mislim da sve stranke, ukoliko pretenduju na to da im bilo ko poveruje, mogu da izađu ispred svojih centrala i već danas počnu da vrbuju prvog pristojnog, obrazovanog čoveka od ranije nepoznatog policiji koji bi uopšte pristao da razgovara o ovoj ideji. Eto, to je jedna od mojih utopističkih vizija načina na koji bi stvari mogle da se promene.
Karikatura: Hugo Nemet
Integralna verzija dostupna na: http://www.znastizasto.com/milenkovic-o-nadi-ne-govori-niko/