3. Zanemeli i srećni
*
Noćni mraz, ali zato jutro sunčano i vedro. Još pre svitanja, Maks je zauzeo mesto iza svog stativa, čekajući izlazak Sunca. Strast fotografa.
*
Sveto jezero Kul-Suu pred našim očima. Nestvarno plava boja, nasuprot sivih stena. Mekoća namreškanih talasa, naspram oštrih kamenih vrhova. Kontrasti, i neobičan sklad iz njih.
Hladno je, i prsti ruku mrznu mi i u rukavicama. Ali mi se ne odlazi odatle. Nikome se od nas ne ide. Neka drugi odu, da ostanemo sami. Neka se predstava neba i vode odigra samo za naše oči.
I želja nam biva uslišena.
*
Komadić prozračnog neba daleko u pozadini slike. Sunce kroz oblake, koje ih postepeno rasejava. Prizor otrguutog delića raja koji nam se ponovo ukazuje milošću tengrističkih* bogova.
Prolaze sati dok sedimo nepomični, zagledani, zanemeli. Ali na kraju se ipak mora krenuti.
Iznenadni krik kao upozorenje na život ili smrt. Prodoran i visok, sa vrha planina. Mramoti, prestrašeni baš kao i ljudi pred silnim zlom koje se približava.
A onda, iznad naših glava - orlovi. Dva orla u niskom letu. Love, obrušujući se ka tlu.
Siroti mali mrmoti. Udzamo se u njihovu brzinu: valjda su svi stigli na vreme do svojih podzemnih skloništa. Vrebamo ptičurine kroz sočiva naših moćnih kamera. Odahnemo uverivši se da u kljunovima ne nose nikakav plen.
Scena iz Opstanka, uživo. I mi kao svedoci nemilosrdne borbe u lancu ishrane.
*
Idemo nazad. Oklevamo, produžavajući svaki trenutak, usporavajući svaku sliku.
Mnogo osvrtanja za poslednje 'zbogom'. Kako spakovati toliku lepotu u premalene rančeve. Sačuvati je u očima. Pohraniti u duši i zadržati zauvek u sećanju.