UVOD
Godine 2020, tokom svetske pošasti novog, nepoznatog virusa nazvanog Covid-19, pisac ovih redova zatekao se u južnoameričkoj provinciji Ajsen, na severu čileanske Patagonije. U nekoj od svojih šetnji, uputio se malo dalje izvan grada, te radoznalo zašao na privatno imanje iza jedne otvorene kapije, za koje će se ispostaviti da je lokalna uzgajivačnica konja. Zastajući da bi snimio plemenite životinje, sa iznenađenjem je otkrio da su konji pred njim, u najmanju ruku, neobičnog izgleda. Prilično niski – procenio je da nisu viši od metar i po – ali ne kao Poniji koje je viđao u Španiji i Portugaliji, skoro kudrave dlake, te izuzetno guste grive i repova, najpre su mu se učinili ružnima u odnosu na elegante, dugonoge rase koje je navikao da gleda u Evropi. Ali oko mu se brzo priviklo na njih i, što ih je duže posmatrao, to je bivao sve udivljeniji njihovom očitom snagom i osobenom lepotom koja kao da proizilazi iz te, naizgled, neskladne građe.
Kasnije, po povratku u svoju šumsku kolibu u kojoj je provodio dane u izolaciji, pripovedač se zainteresovao za poreklo i istoriju tih konja, započinjući obimno istraživanje o njima. Priča koja se nalazi pred vama predstavlja sažetak najzanimljivijih saznanja do kojih je došao.
1.
Istorija nam ne daje nikakve podatke o prirodi odnosa Maria de Mendoze i njenog rođaka Pedra de Mendoze. Možemo samo da nagađamo da je to dvoje pripadnika jedne od najmoćnijih kastilijanskih porodica srednjovekovne Španije povezivala ljubavna afera. Ta pretpostavka mogla bi da objasni zašto je Maria založila za njega svoj ugled i uticaj na dvoru Karla V, na koji je dospela kao direktni potomak grofova Rivadavije, iako sa majčine strane. Bilo kako bilo, zahvaljujući njoj, leta Gospodnjeg 1533. prihvaćena je Pedrova ideja o uspostavljanju novih kolonija u Južnoj Americi.
Taj proslavljeni granadski plemić u visokoj dvorskoj službi, koji je imenovan vitezom od Alkantare, ponudio je španskom dvoru da o sopstvenom trošku krene u osvajačku ekspediciju. Ponuda se činila dovoljno privlačnom gramzivom kralju, da bi, uz snažno zagovaranje Maria de Mendoze, proglasio Pedra de Mendozu guvernerom, kapetan-generalom i vrhovnim sudijom Nove Andaluzije. Teritorija na kojoj mu je odobrio zastupništvo prostirala se na površini od dvesta lingota, odnosno sati hoda, južno od Novog Toleda i nekadašnjeg carstva Inka. Podrazumevalo se da se novoimenovani 'adelantado' - zvanje, kojem bi najviše odgovarao opis 'kolonijalni pionir' - neće zadržati na zapadnoj obali, već da njegova ovlašćenja uključuju istraživanje, pacifikaciju i naseljavanje oblasti oko reke Rio de la Plata na Atlantiku. Uslovi su bili da u roku od dve godine Mendoza doveze 1000 kolonista, izgradi puteve u unutrašnjosti i najmanje tri utvrđenja. Polovina blaga ubijenih poglavica urođeničkih plemena morala je da pripadne dvoru, zajedno sa devet desetina otkupnine. Zauzvrat, kralj je ekspediciju pomogao sa 2.000 ljudi i 13 brodova.
Ne ulazeći u razmatranje konkvistadorskih zločina, držaćemo se samo činjenica koje su bitne za našu priču. A ona u ovom času uvodi na scenu svoje glavne junake.
Pedro de Mendoza poveo je sa sobom i sto čistokrvnih andaluzijskih konja poreklom iz Kadiza. Njihov španski naziv 'pura raza española', ustaljen u skraćenici 'PRE', već sam po sebi svedoči o ugledu koji je ta rasa uživala među plemstvom. Iako je zbog svoje veštine u bojevima nosila epitet ratnih konja, ne sme se zanemariti ni njen elegantni izgled, snažna građa sa širokim prsima, dugim vratom, gustom grivom i repom, kao ni poslušni karakter u sprezi sa visokom inteligencijom i osetljivošću.
Nemamo podatak o tome koliko je naših junaka pristalo u Rio de la Plata nakon skoro dve godine plovidbe. Ostalo je zabeleženo da je strašna oluja najpre zaustavila ekspediciju kod brazilske obale, što nam daje osnova da verujemo da su neki brodovi bili izgubljeni i da je na njima moglo da bude i nekoliko dragocenih grla. Nesumnljivo veliki gubitak, ne u odnosu na konkvistadore koji su se razbili u talasima, već s obzirom na veličanstvenu misiju za koju su PRE-živeli bili sudbinski predodređeni.
Ne znamo, dakle, ništa o broju pristiglih, ali, na ovom mestu, naša priča mora da ih na kratko ostavi po strani, kako bismo se pozabavili njihovim jahačima.
Godina je 1536, drugi ili treći dan meseca februara. Pedro de Mendoza, uveliko načet sifilisom, oslabljenog tela i volje (za potonje, zaslugu svakako ima i omamljujuće lišće koke koje ublažava bolove), proglašava osnivanje Santa María del Buen Ayre, nazvavši grad nadimkom Svete Marije Dobrih Vetrova, kako su je prekrstili sardinisjki mornari, dok je sam predlog potekao od Mendozinog brodskog kapelana. Naselje na desnoj obali reke utvrđeno je zidom debljine jednog metra, predostrožnosti radi, mada se oko tri hiljade pripadnika domorodačkog plemena Kurandi pokazalo kao miroljubivo, štaviše, gostoljubivo, donoseći belim ljudima hranu u zamenu za čudotvorna svetlucava stakalca. Pomoću njih, mogla se upaliti vatra ako se vešto uhvati sunčev zrak, ili se mogao videti duh ratnika kao na mirnoj površini vode. Prijateljski odnosi, tokom kojih su Kurandi delili svoje oskudne ulove ribe sa osvajačima, trajali su tačno četrnaest dana – koliko je Špancima trebalo da požele sve zalihe Indijanaca samo za sebe. Iznenadićemo se što je i toliko potrajalo, osim ako tu dvonedeljnu neborbenost konkvistadora ne pripišemo onoj Mednozinoj boljci, zbog koje je više vremena provodio u krevetu, nego što se bavio poslovima zbog kojih je tu bio poslat.
U svojem daljem toku, priča pak dobija neočekivani preokret. Pedro de Mendoza šalje vojsku u domorodačko naselje, ali umesto njenog pobedonosnog povratka u utvrđenje, sa opljačkanim zalihama i otetim ženama i dečacima, vojnici nailaze na neočekivani otpor oko četiri hiljade Kurandija, čiji se broj uvećao nakon što su prizvali svoje saplemenike raštrkane po stepama Rio de la Plata. Ne samo što brane svoju teritoriju, nanoseći osvajačima gubitak od trideset vojnika i šest plemića, među kojima je i sam zapovednik, Mendozin brat, i, nažalost, nekoliko konja, nego kreću na utvrđenje Španaca koji se zatvaraju u nejake zidine od nabijene zemlje.
Pod opsadom, grad nije imao nikakve šanse. Nakon svake kiše, zid bi se delimično otopio, a Kurandiji su iznova i iznova upadali u utvrđenje, paleći sve do temelja. Ipak, najveći problem bila je glad i, vrlo brzo potrošivši sve zalihe, vojnici su počeli da love pacove, miševe, zmije, guštere, a najbedniji među njima gulili su kožu sa svojih čizama, dok su prokletnici pribegli kanibalizmu, jedući tela svojih umrlih saboraca.
Godine 1541, u trenutku kada već umirući Pedro de Mendoza predaje zapovedništvo Huanu de Jaloasu, koji će preostalu vojsku spasti, izvodeći je rekom Paranom do teritorije Guaraníja i budućeg grada Asunción, u tom odsudnom trenutku za našu priču, preživela grla andaluzijskih konja puštena su na slobodu. Istorija kaže da ih je moglo biti između 12 i 45.
Neveliko krdo galopira u slobodu, u široku stepu kojoj se kraj ne nazire, u taj pampas u kojem se sudaraju vetrovi sa dva okeana, jedni duvajući sa juga, drugi sa severa, no u oba slučaja nemilostivo, ali krdo ipak hita u tu pustinju bez zaklona, u kojoj se temperature penju iznad četrdeset stepeni Celzijusa i padaju ispod deset, često u istom danu. Njegov Alfa vođa, najčistorkvniji od čistokrvne španske rase andaluzijskih konja, nosi u svojim genima zapis o preživljavanju vrste kao svoj jedini zadatak, kao najsnažniji nagon koji sledi, kao najjaču svrhu kojoj se povinuje celokupni život na planeti. Hoće li uspeti u toj misiji?
Odgovor na to pitanje oslanja se na podatak o skoro 12.000 grla koliko je proisteklo od PRE-sa nakon četrdeset godina života u divljini. Greške u toj proceni idu na dušu konkvistadora koji su se 1580. vratili na Rio de la Plato i tom prilikom uspešno osnovali Buenos Ajres.