Istorija| Literatura| Planeta| Putovanja| Život

Priča o kreolskim konjima (1. deo)

Snezana Radojicic RSS / 05.07.2020. u 01:22

UVOD

Godine 2020, tokom svetske pošasti novog, nepoznatog virusa nazvanog Covid-19, pisac ovih redova zatekao se u južnoameričkoj provinciji Ajsen, na severu čileanske Patagonije. U nekoj od svojih šetnji, uputio se malo dalje izvan grada, te radoznalo zašao na privatno imanje iza jedne otvorene kapije, za koje će se ispostaviti da je lokalna uzgajivačnica konja. Zastajući da bi snimio plemenite životinje, sa iznenađenjem je otkrio da su konji pred njim, u najmanju ruku, neobičnog izgleda. Prilično niski – procenio je da nisu viši od metar i po – ali ne kao Poniji koje je viđao u Španiji i Portugaliji, skoro kudrave dlake, te izuzetno guste grive i repova, najpre su mu se učinili ružnima u odnosu na elegante, dugonoge rase koje je navikao da gleda u Evropi. Ali oko mu se brzo priviklo na njih i, što ih je duže posmatrao, to je bivao sve udivljeniji njihovom očitom snagom i osobenom lepotom koja kao da proizilazi iz te, naizgled, neskladne građe.

Kasnije, po povratku u svoju šumsku kolibu u kojoj je provodio dane u izolaciji, pripovedač se zainteresovao za poreklo i istoriju tih konja, započinjući obimno istraživanje o njima. Priča koja se nalazi pred vama predstavlja sažetak najzanimljivijih saznanja do kojih je došao.

 

 1. 

Istorija nam ne daje nikakve podatke o prirodi odnosa Maria de Mendoze i njenog rođaka Pedra de Mendoze. Možemo samo da nagađamo da je to dvoje pripadnika jedne od najmoćnijih kastilijanskih porodica srednjovekovne Španije povezivala ljubavna afera. Ta pretpostavka mogla bi da objasni zašto je Maria založila za njega svoj ugled i uticaj na dvoru Karla V, na koji je dospela kao direktni potomak grofova Rivadavije, iako sa majčine strane. Bilo kako bilo, zahvaljujući njoj, leta Gospodnjeg 1533. prihvaćena je Pedrova ideja o uspostavljanju novih kolonija u Južnoj Americi.

405px-Buenos_Aires_-_San_Telmo_-_Parque_Lezama_-_20071215c.jpg 

Taj proslavljeni granadski plemić u visokoj dvorskoj službi, koji je imenovan vitezom od Alkantare, ponudio je španskom dvoru da o sopstvenom trošku krene u osvajačku ekspediciju. Ponuda se činila dovoljno privlačnom gramzivom kralju, da bi, uz snažno zagovaranje Maria de Mendoze, proglasio Pedra de Mendozu guvernerom, kapetan-generalom i vrhovnim sudijom Nove Andaluzije. Teritorija na kojoj mu je odobrio zastupništvo prostirala se na površini od dvesta lingota, odnosno sati hoda, južno od Novog Toleda i nekadašnjeg carstva Inka. Podrazumevalo se da se novoimenovani 'adelantado' - zvanje, kojem bi najviše odgovarao opis 'kolonijalni pionir' - neće zadržati na zapadnoj obali, već da njegova ovlašćenja uključuju istraživanje, pacifikaciju i naseljavanje oblasti oko reke Rio de la Plata na Atlantiku. Uslovi su bili da u roku od dve godine Mendoza doveze 1000 kolonista, izgradi puteve u unutrašnjosti i najmanje tri utvrđenja. Polovina blaga ubijenih poglavica urođeničkih plemena morala je da pripadne dvoru, zajedno sa devet desetina otkupnine. Zauzvrat, kralj je ekspediciju pomogao sa 2.000 ljudi i 13 brodova.

Ne ulazeći u razmatranje konkvistadorskih zločina, držaćemo se samo činjenica koje su bitne za našu priču. A ona u ovom času uvodi na scenu svoje glavne junake.

Pedro de Mendoza poveo je sa sobom i sto čistokrvnih andaluzijskih konja poreklom iz Kadiza. Njihov španski naziv 'pura raza española', ustaljen u skraćenici 'PRE', već sam po sebi svedoči o ugledu koji je ta rasa uživala među plemstvom. Iako je zbog svoje veštine u bojevima nosila epitet ratnih konja, ne sme se zanemariti ni njen elegantni izgled, snažna građa sa širokim prsima, dugim vratom, gustom grivom i repom, kao ni poslušni karakter u sprezi sa visokom inteligencijom i osetljivošću.

 criollo-2.jpg

Nemamo podatak o tome koliko je naših junaka pristalo u Rio de la Plata nakon skoro dve godine plovidbe. Ostalo je zabeleženo da je strašna oluja najpre zaustavila ekspediciju kod brazilske obale, što nam daje osnova da verujemo da su neki brodovi bili izgubljeni i da je na njima moglo da bude i nekoliko dragocenih grla. Nesumnljivo veliki gubitak, ne u odnosu na konkvistadore koji su se razbili u talasima, već s obzirom na veličanstvenu misiju za koju su PRE-živeli bili sudbinski predodređeni.

Ne znamo, dakle, ništa o broju pristiglih, ali, na ovom mestu, naša priča mora da ih na kratko ostavi po strani, kako bismo se pozabavili njihovim jahačima.

Godina je 1536, drugi ili treći dan meseca februara. Pedro de Mendoza, uveliko načet sifilisom, oslabljenog tela i volje (za potonje, zaslugu svakako ima i omamljujuće lišće koke koje ublažava bolove), proglašava osnivanje Santa María del Buen Ayre, nazvavši grad nadimkom Svete Marije Dobrih Vetrova, kako su je prekrstili sardinisjki mornari, dok je sam predlog potekao od Mendozinog brodskog kapelana. Naselje na desnoj obali reke utvrđeno je zidom debljine jednog metra, predostrožnosti radi, mada se oko tri hiljade pripadnika domorodačkog plemena Kurandi pokazalo kao miroljubivo, štaviše, gostoljubivo, donoseći belim ljudima hranu u zamenu za čudotvorna svetlucava stakalca. Pomoću njih, mogla se upaliti vatra ako se vešto uhvati sunčev zrak, ili se mogao videti duh ratnika kao na mirnoj površini vode. Prijateljski odnosi, tokom kojih su Kurandi delili svoje oskudne ulove ribe sa osvajačima, trajali su tačno četrnaest dana – koliko je Špancima trebalo da požele sve zalihe Indijanaca samo za sebe. Iznenadićemo se što je i toliko potrajalo, osim ako tu dvonedeljnu neborbenost konkvistadora ne pripišemo onoj Mednozinoj boljci, zbog koje je više vremena provodio u krevetu, nego što se bavio poslovima zbog kojih je tu bio poslat.

Buenos_Aires_shortly_after_its_foundation_1536.png

 

U svojem daljem toku, priča pak dobija neočekivani preokret. Pedro de Mendoza šalje vojsku u domorodačko naselje, ali umesto njenog pobedonosnog povratka u utvrđenje, sa opljačkanim zalihama i otetim ženama i dečacima, vojnici nailaze na neočekivani otpor oko četiri hiljade Kurandija, čiji se broj uvećao nakon što su prizvali svoje saplemenike raštrkane po stepama Rio de la Plata. Ne samo što brane svoju teritoriju, nanoseći osvajačima gubitak od trideset vojnika i šest plemića, među kojima je i sam zapovednik, Mendozin brat, i, nažalost, nekoliko konja, nego kreću na utvrđenje Španaca koji se zatvaraju u nejake zidine od nabijene zemlje.

Pod opsadom, grad nije imao nikakve šanse. Nakon svake kiše, zid bi se delimično otopio, a Kurandiji su iznova i iznova upadali u utvrđenje, paleći sve do temelja. Ipak, najveći problem bila je glad i, vrlo brzo potrošivši sve zalihe, vojnici su počeli da love pacove, miševe, zmije, guštere, a najbedniji među njima gulili su kožu sa svojih čizama, dok su prokletnici pribegli kanibalizmu, jedući tela svojih umrlih saboraca.

1024px-Houghton_US_2257.154_-_Buenas_Aeres.jpg

Godine 1541, u trenutku kada već umirući Pedro de Mendoza predaje zapovedništvo Huanu de Jaloasu, koji će preostalu vojsku spasti, izvodeći je rekom Paranom do teritorije Guaraníja i budućeg grada Asunción, u tom odsudnom trenutku za našu priču, preživela grla andaluzijskih konja puštena su na slobodu. Istorija kaže da ih je moglo biti između 12 i 45.

Neveliko krdo galopira u slobodu, u široku stepu kojoj se kraj ne nazire, u taj pampas u kojem se sudaraju vetrovi sa dva okeana, jedni duvajući sa juga, drugi sa severa, no u oba slučaja nemilostivo, ali krdo ipak hita u tu pustinju bez zaklona, u kojoj se temperature penju iznad četrdeset stepeni Celzijusa i padaju ispod deset, često u istom danu. Njegov Alfa vođa, najčistorkvniji od čistokrvne španske rase andaluzijskih konja, nosi u svojim genima zapis o preživljavanju vrste kao svoj jedini zadatak, kao najsnažniji nagon koji sledi, kao najjaču svrhu kojoj se povinuje celokupni život na planeti. Hoće li uspeti u toj misiji?

Odgovor na to pitanje oslanja se na podatak o skoro 12.000 grla koliko je proisteklo od PRE-sa nakon četrdeset godina života u divljini. Greške u toj proceni idu na dušu konkvistadora koji su se 1580. vratili na Rio de la Plato i tom prilikom uspešno osnovali Buenos Ajres.

106237742_10219868670601974_5410582639076816233_o.jpg?_nc_cat=105&_nc_sid=8024bb&_nc_ohc=-SuD2b8XjLkAX8vWY1K&_nc_ht=scontent.fscl1-1.fna&oh=beaf13f50eb15fa4586e17731d50337d&oe=5F26F544 

U međuvremenu, rasa je počela da se menja. Budući da su se velikim delom razmnožavali u divljini, 'pura raza española' razvila se u izuzetno izdržljivog konja koji je naučio da se odbrani od opasnosti kao što su pume, risovi i drugi grabežljivci i koji je u stanju da preživi ekstremne vrućine i hladnoće, te da izdrži sa malo vode, nalazeći sebi hranu uprkos pretežno suvoj travi tog područja.

Potomci tih prvih konja naseljenih iz Starog sveta nazvani su kreolskom rasom.
 
(Nastaviće se.)


Komentari (18)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nikvet pn nikvet pn 09:13 05.07.2020

...

Аух, какав напитак за лепо летње недељно јутро... Свака част Снежана.

Код насељавања нове врсте у нови простор (важи и за нас) колико год повољни услови били увек се на крају испостави проблем генетике, дође до парења у сродству. То је затворен круг, ћорсокак са тенденцијом опадања и изумирања. Еволуција је оставила два начина за опстанак (од извора два путића): интерно - мутације, и екстерно свежа крв, унос нових јединки.

Онтолошка старост коња као врсте је врло, врло велика. На овој планети присутни су двадесетак милиона година, стара џомба, ми са пар стотина хиљада стажа смо за њега гуштери зелембаћи. За тако дугога времена колико ли је само популација коња остало изоловано ледом, вулканом, нивоом мора... И неке су претекле. Успеле су да преброде генетски затвор и коњ као врста је стекао способност отпорности на парење у сродству. Не апсолутну наравно али у односу на нас и остале домаће сисаре апсолутни је победник. Зато је тако мала популација од пар десетина грла успела да се одржи и успешно размножи.

Иначе на америчком континенту нађено је фосила предака коња али ново доба нису дочекали. Или су их натпасли успешнији биљоједи (бизони?), или су их изели успешнији месоједи; можда оба, ко ће га знати. Но уз малу помоћ конквистадора ето њих поново, дакле повратак џедаја.

Дивна прича, хвала Снежана, нестрпљиво очекујемо наставак.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 16:59 05.07.2020

Re: ...

nikvet pn
Аух, какав напитак за лепо летње недељно јутро... Свака част Снежана.


Hvala!
nikvet pn


Онтолошка старост коња као врсте је врло, врло велика. На овој планети присутни су двадесетак милиона година, стара џомба, ми са пар стотина хиљада стажа смо за њега гуштери зелембаћи. За тако дугога времена колико ли је само популација коња остало изоловано ледом, вулканом, нивоом мора... И неке су претекле. Успеле су да преброде генетски затвор и коњ као врста је стекао способност отпорности на парење у сродству. Не апсолутну наравно али у односу на нас и остале домаће сисаре апсолутни је победник. Зато је тако мала популација од пар десетина грла успела да се одржи и успешно размножи.

Иначе на америчком континенту нађено је фосила предака коња али ново доба нису дочекали. Или су их натпасли успешнији биљоједи (бизони?), или су их изели успешнији месоједи; можда оба, ко ће га знати. Но уз малу помоћ конквистадора ето њих поново, дакле повратак џедаја.



Hvala na objašnjenju. Nisam to znala kad sam počela da čeprkam po podacima, jer me je zainteresovalo koja je ovo rasa. Izgledaju manji od naših konja a veći od ponija koje sam viđala u Španiji, pa sam krenula da iščitavam i onda sam shvatila upravo to što pričaš. Naime, verovala sam (kao mnogi) da je latinoamerički kontinent bio prepun konja u vreme dolaska konkvistadora. valjda zbog povezivanja Indijanci + konji. Međutim, nigde se ne pominje ukršanje ovih andaluzijskih konja sa nekim postojećim argentinskim vrstama, što mi je bilo nejasno dok nisam skapirala da su morali isključivo između sebe da se pare i razmnožavaju a menjali su se da bi preživeli, dakako. Ovo tvoje objašnjenje je posebno zanimljivo, možda ga ubacim u priču
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 20:38 05.07.2020

Re: ...

nikvet pn

Иначе на америчком континенту нађено је фосила предака коња али ново доба нису дочекали. Или су их натпасли успешнији биљоједи (бизони?), или су их изели успешнији месоједи; можда оба, ко ће га знати. Но уз малу помоћ конквистадора ето њих поново, дакле повратак џедаја.


Baš nađoh jedna zanimljiv članak o tome, posebno su mi zanimljive ove neobične vrsta konja, recimo, sa kovrčavom grivom(!): TEKST
nikvet pn nikvet pn 11:26 06.07.2020

Re: ...

zanimljiv članak o tome


Хипотеза јесте занимљива али докази више звече него звуче. Но свеједно и да се то темељно докаже шта с тим? Какав су то тачно културолошки напредак Први народи остварили уз помоћ коња?

If there were horses in North America before Columbus, what role did they play in Native cultures? We’re they domesticated? We’re they tame? Were they ridden? Did they pull carts? Did they help indigenous people with their work? Were they hunted like bison for food?

Дарвинистичким наочарима гледано свака прича о освајањима је крајње проста - јачи тлачи. Још пре Индијанаца исто тако је и неке тамо Србе турска сила притисла али се издржало па преокренуло. Но по Америкама културолошка, технолошка и војна надмоћ освајача спрам освојених била је баш превелика.




apacherosepeacock apacherosepeacock 11:38 07.07.2020

Re: ...

Baš nađoh jedna zanimljiv članak o tome,


Za konje (koji datiraju mnogo pre HS) je dobro pitanje s obzirom na datum pronađenih fosila ali ovaj deo -

In a recent interview, Collin gave greater insight into the political and cultural nature of science. In April 2017, mastodon bones with designs carved by human hands were dated in San Diego showing human presence in the area as long as 130,000 years ago. This scientific dating is drastically different than the dates previously given by Western academia regarding how long Indigenous Peoples have existed in the Americas. Such dates only went as far back as 10,000 to 15,000 years at most, explained Collin.


“What they are trying to do is shorten the length of time that we were here to make us not as critical to this place. They say, ‘Native people came over the land bridge.’ Why? Why are they making us as having been from somewhere else? Why couldn’t we have been here?


Poslednje odvajanje kontinenata od Pangee je bilo pre 200 milona godina, homo sapiens datira (plus minus) 180.000 godina.

Migracije HS iz rodne Afrike mogu datirati od pre 130.000 godina po njenoj, Collin, teoriji ali su vremenski malo nategnute.

Po slikama iz nekih ruskih predela i danas obitavaju plemena koja fizički liče na indijansku populaciju Severne Amerike. što govori u prilog teoriji da su se iz tih predela današnje Rusije prešavsi preko Beringovog (danas moreuza) prelaza na tom delu - tada sastavljenih - kontinenata Azije i Severne Amerike, tamo naseljavali najverovatnije u jako dugom periodu.

Prvi prelasci na američki kontinent i populacija koja je prešla put preko Severne i Centralne Amerike, i dolazila do Južne Amerike, a poslednje migracije su se završile na severnoameričkom kontinentu...

što će reći, plemena indijanska u S. Americi su poslednji naseljenici te teritorije, otud pretpostavka o tih 10.000 do 15.000 godina, pre oficijelnog otkrića Amerike od strane Kolumba u 15. veku (pre-Kolumbovski period).

Utoliko nisam sigurna da Collin tvrdnja o 130.000 godina nativ prisustva na toj teritoriji može da drži vodu.

I koliko je to uopšte bitno za njihov istorijat, sa 10.000 do 15.000 godina njihovog prisustva na severnoameričkom kontinentu oni su tu starosedeoci kako god okreneš.

Kao što je i centralna/i južnoamerička, starosedelačka, populacija koja još duže datira na tom kontinentu.




bene_geserit bene_geserit 05:35 08.07.2020

Re: ...

iz tih predela današnje Rusije prešavsi preko Beringovog (danas moreuza) prelaza na tom delu - tada sastavljenih - kontinenata Azije i Severne Amerike, tamo naseljavali najverovatnije u jako dugom periodu

Čekaj bre ovo deca uče u školi, makar ovde.
Azije i Severna Amerika su "sastavljene" ledom (tj. Beringov moreuz prekriven) u toku ledenih doba. Al džaba što je moglo da se pređe kad su neki glečeri blokirali put sve do pre nekih 15-tak hiljada godina (makar kad je ovo poslednje ledeno doba u pitanju). Nema baš neke dileme kad se naseljavanje Amerike desilo.

Taj Cerutti Mastodon site i povezivanje sa HS (ili nekim drugim "rođacima" ) je samo špekulacija koju naučnici ne uzimaju za ozbiljno. I za koju nema nikakvih dokaza.
Mada bi bilo cool i da su neki pra ljudi zaključili da je super da se živi u San Diegu.

oni su tu starosedeoci kako god okreneš

Starosedeoci == oni kojima su poslednjima jbli mater oni koji su trenutno glavni na nekoj teritoriji.
Ne znam kako se zovu oni kojima su trenutni starosedeoci jbli mater pre nego su oni postali glavni.

Ne znam zbog čega se ove stvari politizuju, deluje potpuno besmisleno.
Srbi makar žive na prometnom mestu. Koliko puta je neko iskrljao starosedeoce i uzeo tu teritoriju za sebe ko zna.
Za tih 15K ili koliko već godina koliko je Amerika naseljena razna Indijanska plemena su se krljala i otimala teritoriju jedni drugima ko zna koliko puta.
apacherosepeacock apacherosepeacock 11:06 08.07.2020

Re: ...

bene_geserit


Pa o tome i ja pričam, da vreme označeno kao naseljavanje kontinenta odgovara manje više zvaničnih 10.000 do 15.000 godina, preko Beringa.

A migracije su išle od Afrike preko današnjeg Irana i Rusije via Bering pa duž Severne do Južne Amerike.. drugog puta do tamo nema. (mada vidim pominju, neki istoricari i drugi moguci put via Polinezija i Mikronezija)

I trajale su, migracije u tom pravcu, oko 50.000 godina.

Smatra se da su u 3 navrata veće skupine migrirale na kontinent.

Poslednjom većom se smatra naseljavanje srednjeg i zapadnog dela Severne Amerike.

Ako na mene misliš da politizujem, ne, ja samo komentarišem priloženi tekst, jedan njegov deo o dužini postojanja Indijanaca, raznih plemena na toj teritoriji, koju iznosi Collin - o 130.000 godina prisustva.

Pa starosedeoci, u smislu indijanskih plemena - naravno da su ratovali između sebe i ko zna ko je koga sve za vreme njihovog postojanja na kontinentu poistrebljivao i pokoravao i asimilovao u tom pre-Kolumbovskom periodu.

Ne znam ko se spori s tim?

(Ceo komentar ti je potvrda onog mog inicijalnog komentara...)


bene_geserit bene_geserit 23:39 08.07.2020

Re: ...

Ako na mene misliš da politizujem, ne, ja samo komentarišem priloženi tekst, jedan njegov deo o dužini postojanja Indijanaca, raznih plemena na toj teritoriji, koju iznosi Collin - o 130.000 godina prisustva

Ma bre, ne kažem da si ti politizovala-o, nego sam slušao neke morone od Indijanskih poglavica kako to rade (čuj, osećaš se nesigurno jer si eto odnekle došao pre 15K godina pa ako si došao pre 130K godina onda je to potpuno drugačije i nema problema, Bože budala).

A to što su našli te kosti mamuta:
1. nije dokaz da su u to vreme tu bili primati
2. a ako jesu kojim slučajem opet nije dokaz da su u pitanju ljudi u svim oblicima
3. a ako jesu kojim slučajem opet nije dokaz da su u pitanju homo-sapijensi
4. a ako jesu kojim slučajem opet nemaju nikakve veze sa Indijanskim plemenima koja su se doselila 100-nak i malo više hiljada godina kasnije
Черевићан Черевићан 10:57 05.07.2020

њееее

o ugledu koji je uživaо

ето присет уз Пуцка одрастох
(по Селу нам соду развозио),
ја на њемо .......к'о каубој јах'о
почесто га сновима сам снио,

у времену кад међ' живим ....више ние био
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 17:01 05.07.2020

Re: њееее

Черевићан
o ugledu koji je uživaо

ето присет уз Пуцка одрастох
(по Селу нам соду развозио),
ја на њемо .......к'о каубој јах'о
почесто га сновима сам снио,

у времену кад међ' живим ....више ние био


To su divne uspomene, blago vama
Moj pokojni teča imao je kobilu Sarajku, potpuno belu.
Jednom me je popeo na nju i sećam se kako mi je ceo svet odjednom izgledao majušan sa njenih leđa. I pričao mi je kako je Sarajkina griva umršena jer vile noću dolaze i pletu joj grivu
mariopan mariopan 12:29 05.07.2020

Uživala sam :)))



Divna priča, čekam nastavak.

Konje inače obožavam i divim se skladu i lepoti svake rase, od onih robusnih i snažnih do vitkih i gracioznih lepotana.

Pozdrav i hvala Snežo.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 17:04 05.07.2020

Re: Uživala sam :)))

mariopan


Divna priča, čekam nastavak.


Hvala

mariopan

Konje inače obožavam i divim se skladu i lepoti svake rase, od onih robusnih i snažnih do vitkih i gracioznih lepotana.



Isto. I mnogo mi je žao što zbog moje diskus hrenije ne smem da jašem, jer ovde bi to imalo smisla, kao i u Kirgiziji gde isto može da se putuje konjem...
amika amika 21:21 05.07.2020

Одлично

Одличан текст Снежана!
Сличне сам видео само у "Америчким боговима" Нила Гејмена у вези са колонизацијом Северне Америке. Основна шема је увек иста: насељавање - покушај освајања - пораз, пренос болести из Европе и тек други или трећи талас насељавања успева.



Snezana Radojicic Snezana Radojicic 03:22 06.07.2020

Re: Одлично

amika
Одличан текст Снежана!




Hvala! Reko' da se prisetim kako je napisati pravu priču - doajdili malo putopisi i, uopšte, ti hibridni žarnovi ;-)
angie01 angie01 13:41 06.07.2020

Re: Одлично

kakve divne zivotinje, ujedno otmene a smekeri.
zaharaga zaharaga 22:25 08.07.2020

a govedina?

Nedavno cuh pricicu o jedenju govedine u Argentini, pa pitam najstrucniju osobu ovde je li tacna.

Navodno, meso se u Argentini pece na zaru, i to na dva nacina: na resetki (resetci, reseci, Taso?) polozenoj iznad cumura, i razapeto na gvozdeni krst koji stoji uspravno nad cumurom.

A ovaj drugi nacin je u cast nekog spanca koji je, doplovivsi iz Spanije po prvi put i tek bacivsi sidro, na obali video indiose. Mahne on njima, mahnu oni njemu. On uprti neko golemo gvozdeno raspece te izadje na obalu da im propoveda Jevandjelja. Indiosi u tu cast zaloze vatru, i za veceru pojedu tog spanca, pecenog u odrescima okacenim na taj gvozdeni krst, na ocigled posade broda. Da l misljahu da je gvozdena figurica na raspecu bila uputstvo za upotrebu, ko zna?

Meni lici da je zafrkancija. Je li?
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:29 10.07.2020

Re: a govedina?

zaharaga
Nedavno cuh pricicu o jedenju govedine u Argentini, pa pitam najstrucniju osobu ovde je li tacna.

Navodno, meso se u Argentini pece na zaru, i to na dva nacina: na resetki (resetci, reseci, Taso?) polozenoj iznad cumura, i razapeto na gvozdeni krst koji stoji uspravno nad cumurom.

A ovaj drugi nacin je u cast nekog spanca koji je, doplovivsi iz Spanije po prvi put i tek bacivsi sidro, na obali video indiose. Mahne on njima, mahnu oni njemu. On uprti neko golemo gvozdeno raspece te izadje na obalu da im propoveda Jevandjelja. Indiosi u tu cast zaloze vatru, i za veceru pojedu tog spanca, pecenog u odrescima okacenim na taj gvozdeni krst, na ocigled posade broda. Da l misljahu da je gvozdena figurica na raspecu bila uputstvo za upotrebu, ko zna?

Meni lici da je zafrkancija. Je li?


Ja sam jela njihovu jagnjetinu spremljenu na tradicionalni način, što znači oko 5+ sati na žaru, u Ušuaji u Argentini. Rekli su mi da je to tradicionalni način pripremanja, odstojalo je na metalnoj rešetki sve to vreme iznad blage vatre i to je to. Nikad čula za to što pominješ.

EDIT. mada, sad kad bolje zagledam fotku, ovo zaista liči na krst

zaharaga zaharaga 06:26 10.07.2020

Re: a govedina?

Snezana Radojicic


Ja sam jela njihovu jagnjetinu spremljenu na tradicionalni način, što znači oko 5+ sati na žaru, u Ušuaji u Argentini. Rekli su mi da je to tradicionalni način pripremanja, odstojalo je na metalnoj rešetki sve to vreme iznad blage vatre i to je to. Nikad čula za to što pominješ.

EDIT. mada, sad kad bolje zagledam fotku, ovo zaista liči na krst



Fakat, krst!

Nisam ja sumnjao u upotrebu krsta, kazu cak da je takvo meso zdravije jesti, jer su isparenja sa cumura kancerogena.

Meni je malo nemoguce da su pojeli spanca, i da zato sada spremaju meso na krstu.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana