Ponovo moramo da zastanemo i vratimo se korak unazad, na sam početak godine 1540. Prebacujemo se u drugu koloniju, severozapadno od Mendozine Nove Andaluzije – u Novi Toledo, u kome se nekoliko meseci ranije okončao građanski rat između vojski Diega del Almagra, slavnog osnivača narečene kolonije, i Franciska Pizzara, njegovog nekadašnjeg vernog prijatelja i saveznika u otkrivanju i osvajanju južnih teritorija i pljačkanju blaga careva Inka.
U vojsci potonjeg, pronalazimo Pedra de Valdivu, Kastilijanca iz plemićke porodice sa dugom vojničkom tradicijom, koga je u Novi Svet dovela vizija obećanog El Dorada. Otkako je pre šest godina, kao član ekspedicije Jerónimoa de Ortala, pristao na ostrvo Kubagua u Karibima, njegov život dobio je ubrzanje kakvo je moguće samo kada nezajažljiva ambicija, udružena sa dovoljno pameti, otkrije i čvrsto prigrabi svoju priliku u smutnom vremenu, mada ne treba zanemariti ni malo neophodne sreće u svakom, pa i ovom životnom scenariju.
Godine 1535. Pedro de Valdivo učestvovao je u otkrivanju i osvajanju Nove Andaluzije, a onda se sa nekoliko pobunjenika odmetnuo od Ortala u potrazi za drugim, obećavajućim horizontima. Nakon bekstva u Provinciju Venecuelu, suđenja za dezeterstvo i sužanjstva, te oslobađanja, izvesno vreme provodi u kolumbijskom Korou, gde uspostavlja čvrsto prijateljstvo sa Franciscom Martínezom Vegasom, svojim budućim saveznikom u osvajanju Čilea.
Nije razjašnjeno kako je potom dospeo u Novi Toledo, gde se pridružio Francisku Pizzaru kao njegov pešadijski zapovednik, izabravši tako pobedničku stranu u građanskom ratu. Kao posledica te odluke i njegovih nesumnjivih vojnih zasluga, usledila je bogata nagrada u vidu vlasništva nad rudnicima srebra u Potosi, kao i zemljišnih poseda u Čarkasu. Dodajemo i začin, nebitan za našu priču, ali zanimljiv u svakoj storiji, o njegovoj strastvenoj vezi sa vojnom udovicom po imenu Inez de Suarez, sa čijim posedima se graničilo njegovo imanje, premda ga je u Španiji uzalud čekala venčana supruga.
Nemirne prirode i vazda željan novih izazova, a ponajviše slave i moći, Valdivia odlučuje da krene u osvajanje teritorija južno od prestonice Kusko. Poduhvat je odmah proglašen nemogućim, i to sa osnovom, pošto su se ekspedicije Del Almagra i, njegovog tadašnjeg saveznika, Pizzara vratile praznih ruku sa negostoljubivog terena u kome se smenjuju pustinje, visoke snežne planine i pampas, uz česte zasede ratobornih indijanskih plemena. Za guvernera Perua, pak, Valdivijin predlog imao je izvesne prednosti i nije podrazumevao nikakve troškove, jer je bilo uobičajeno da konkvistadori sami finansiraju svoje pohode.
Kao opšte mesto u svim prošlim, sadašnjim i budućim traženjima finansijera, preskačemo mučnu i napornu priču o prikupljanju sredstava za ekspediciju, i samo pominjemo presudnu pomoć Francisca Martíneza Vegasa, ako se tako može nazvati njegova ponuda. Taj nadasve zanimljiv karatker, koji je nadmudrio nemačke bankare iz Korua, uspevši da im utaji 110 kilograma zlata (čemu je prethodila pogibija većine njegovih vojnika, njegovo ropstvo među Indijancima, ženidba ćerkom plemenskog poglavice, ali tek pošto je postao odvažan i cenjen ratnik nakon skoro tri godine ropstva), obećao je Valdiviji svoju lojalnost u predstojećoj ekspediciji, uz odredbu o partnerstvu, koje uključuje pravo na polovinu od svih osvojenih teritorija i blaga. Ovaj je, naravno, pristao.
Najzad stižemo na početak tog kratkog leta godine 1540, koje na južnoj zemljinoj hemisferi traje od januara do sredine marta. Pedro de Valdivija ulazi u ogromnu, suvu i zastrašujuću pustinju Atakama. Sa sobom vodi 105 konja od kojih je 75 andaluzijskih. S vremena na vreme, nailaze na posmrtne ostatke ljudi i životinja, od kojih većina pripada prethodnim ekspedicijama koje je vodio Almagro. Pustinja danju gori, sa temperaturama koje se penju i do 45°C, a noću se ledi na -5°C, čak i na -10°C, dok su vetrovi tako oštri i hladni, da većina tela koja se smrznu ostaju kao mumificirana godinama, zbog čega izgledaju kao živa. Ekspedicija broji i oko hiljadu Indijanaca koji nose zalihe hrane i vode, pa se sporo kreće, prelazeći dnevno tek desetinu kilometara. Poručnik Alonso de Monroj zadužen je za brigu o konjima, kao nezvanični veterinar ekspedicije, ali neki ipak umiru od iznurenosti, a jedan broj njih uspeva da odbegne u divljinu. Skoro dva meseca traje prelaženje hiljadu kilometara dugačke pustinje, a taj uspeh, ovenčan osvajanjem Santjaga nekoliko meseci kasnije, pomeriće konkvistadorsko poimanje granica mogućeg, posebno kad je reč o izdržljivosti njihovih konja.
Nepune tri godine kasnije, na scenu opet stupa Valdivijin poručnik Alonso de Monroj, koji se u međuvremenu vratio u Kusk, odakle sada brodom šalje 70 novih konja u čileansku luku Valparaíso. Reč je o nekoliko rasa koje su upravo pristigle iz Španije, među kojima su berberski konji iz Afrike, kao i takozvane radne vrste, mali konji nazvani 'jacas' ili 'rocines', a koje bismo mogli objediniti zajedničkim imenom poniji. U narednih sedam godina mešanja i ukrštanja sa onim herojskim Andaluzijcima, krdo će narasti na više od pet stotina grla. Njihov dalji opstanak i razvoj obezbeđen je uspostavljanjem prve uzgajivačnice u Južnoj Americi, u vlasništvu sveštenika Rodriga Gonzáleza Marmolejoa, kao i zaslugom četrdeset dvojice odabranih uzgajivača, o kojima se, nažalost, ništa ne zna.
Marmolejo je video odličnu priliku u tome da se posveti uzgajanju životinja koje su sebi mogle da priušte samo aristorkate, zbog čega su i u Novom Svetu konji smatrani simbolom prestiža. Verovatno je dodatni motiv našao u ličnoj ambiciji, budući da ga je Valdivija imenovao sveštenikom i prvim vikarom crkve u Santjago de Čile, a možda je podlegao i nedozvoljenim strastima, pošto je ostalo zabeleženo da je upravo on podučavao Inez de Suarez čitanju i pisanju, iz čega se da zaključiti da je održavao prisan kontakt sa poznatom udovicom. Posredni dokazi o njegovom promišljenom vođenju karijere i novčanih poslova leže u činjenici da je, nakon njegove smrti, nađena zaostavština od 50.000 američkih dolara, koja se u to vreme smatrala priličnim bogatstvom.
Što se samog Vadivija tiče, narednih godina osnovao je desetine novih gradova, postajući prvi kraljevski guverner Čilea. Međutim, zlato koje ga je i podstaklo da preplovi okean, na kraju mu je došlo glave. Pojavile su se glasine o blagu u rudnicima Marga Marga u blizini Valparaisoa, a pohlepom zasenjeni doseljenici počeli su da prisiljavaju domoroce da u njima rade bez odmora, skoro bez hrane i vode, ostavljajući ih da umiru od iznurenosti pod zemljom i ne dozvoljavajući saplemenicima da ih prema običajima spale. Stoga ne čudi da su ubrzo izbili žestoki sukobi, koji su prerasli u veliki rat. Španci će na kraju iz njega izaći kao pobednici, ali bez svog vođe, kome će se Mapuče surovo osvetiti za njegove zločine.
Kad je reč o konjima, iz andaluzijske rase će mutacijama tokom narednih stoleća biti stvorena nova vrsta -- čileanski Koralelo. Ta vrsta niža je od svojih predaka, pokretljivija je i brža, a njena dlaka i griva menjaju se shodno godišnjim dobima, pa tako zimi imaju dugu i gustu grivu i rep, koji se leti znatno stanjuju. Zahvaljujući tome što su uspešno održali svoje prvobitne odlike, mutirajući tek koliko je bilo neophodno sa genetskog stanovišta održanja vrste, Koralerosi su postali uzor svim ostalim rasama konja na teritoriji Južne Amerike, uključujući i njihove argentinske susede Kreolce.
(Nastaviće se.)
