Planeta| Putovanja| Život| Životni stil

Panamerika biciklom (16)

Snezana Radojicic RSS / 01.12.2020. u 19:29
12. novembar

Dobra je pustinja.

Zaustavi te, koliko god brzo da juriš. Nije je briga za to što je do pre dva kilometra sve oko tebe bilo zeleno, reke se prelivale plaveći livade i zemlja plodno rađala. Kako uđeš u pustinju, važe druga pravila i sve počinje da se meri drugačijim aršinima. Voda postaje dragocena, zaklon od vetra dar bogova, a sugurna noć pod zvezdama kao ispunjena molitva. Pustinja te uči da budeš zahvalan.

Nije lako preći pustnju, ali toliko lepote i surovosti istovremeno budi onu iskonsku životnu snagu sadržanu u želji da se preživi i nastavi dalje.

124180503_10220940756923462_4356979530195427039_o.jpg
125084627_10220944445615677_6784163787674366895_n.jpg
125100068_10220944443935635_7548036412255768712_n.jpg
125103491_10220944445815682_8641511615319524782_n.jpg
125129705_10220944443535625_5547475159447997985_n.jpg
125131251_10220944446135690_2559935008389460906_n.jpg
125147527_10220944443255618_5435803086304619365_n.jpg
125185125_10220944442975611_1584511736995967415_n.jpg
125240226_10220944445375671_8958147056100722793_n.jpg
125286264_10220944442775606_5304288638660913410_n.jpg
125307550_10220944443735630_4805495162022620868_n.jpg

13. novembar

Vozila sam sa pogledom na vrhove Anda koji su se probijali iz magle nad jezerom Galletue, kroz araukanske šume, stepu i ozelenele livade, gurala lošim makadamskim putem preko prevoja koji prate planinske zahuktale reke, divanila na platou pored jedne od njih, braneći se od muva-monstruma koje nasrću i gadno ubadaju, izbila na 1400 m i spuštala se strmoglavim serpentinama, kroz predele koje ljudi nisu omeđili i ogradili, pa sam privremeno zaboravila da sam u Čileu, radujući se toj divljoj lepoti i slobodi oko mene. Sve je bilo nekako čudnovato, kao da nije stvarno.

124572658_10220954560508543_6273749900241004977_n.jpg
124946520_10220954561868577_6425751446280787400_n.jpg
125184037_10220954558988505_6857981556102396338_n.jpg
125192918_10220954558108483_3673696947522005165_n.jpg
125197896_10220954560948554_2192778985321031819_n.jpg
125209793_10220954561188560_5839938481264137462_n.jpg
125256346_10220954560748549_8447293045652041740_n.jpg
125282762_10220954561668572_64920044637032839_n.jpg
125283236_10220954559988530_8807553154469685607_n.jpg
125298916_10220954559228511_4517502134713501979_n.jpg
125344023_10220954559748524_6946755346735737063_n.jpg
125372727_10220954561468567_1235817526166634792_n.jpg
125373703_10220954559468517_1506979216771434623_n.jpg
125185125_10220944442975611_1584511736995967415_n.jpg
125399304_10220954560268537_167468821574167471_n.jpg

14. novembar

Izašla je nova epizoda o upravo završenom pedalanju kroz pustinju koju su zamenili nestvarno lepi predeli. Dostupna je na mom Patreonu, na linku:

https://www.patreon.com/posts/43873064

Ukoliko želite, i vi možete postati Patreon, podržavajući tako moje video-radove, u koje ulažem puno ljubavi, vremena i znanja (a koje neprestano stičem).

Kad je reč o tekstovima na blogu, njih pišem jednom nedeljno, a članarina iznosi evro mesečno. Ukoliko ste zainteresovani da ih pratite, javite se na ciklonomad@gmail.com i dobićete sva uputstva.

Hvala svim članovima bloga i Patreonima! Zahvaljujući vama, ovo putovanje je postalo samoodrživo i nastavlja se uprkos svim preprekama.

125402162_10220960655380911_3172028396921606243_o.jpg

15. novembar

Juče mi je postao jasan moj odnos prema gradu - koristoljubivost. Koristim grad i civilizacijske tekovine da kupim hranu i piće, da napunim baterije kad nema dovoljno sunca, da operem kosu i stvari, nabavim rezervne delove i opremu, ponekad i neke lekove. Zbog toga, svakih nekoliko dana uđem u neko naselje, otprilike jednom nedeljno iznajmim sobu, a sve ostalo vreme živim izvan civilizacije. A kad se samo setim kako sam se nekad ponosila time što sam urbana faca, kojoj su grad i asfalt u krvi. Ali i grad se u međuvremenu izmenio, postajući za mene najpre Šejkino metaforično đubrište, a potom i kafkijanski zamak.

Moj prijatelj davno je napisao sledeće: "Živim u gradu, a zapravo živim kad odem iz njega."

Kakav je vaš odnos prema gradu?

(Foto: mesto nedaleko od grada Lonquimay, gde pišem novi blog.)

125340547_10220970512627336_7622822364736034498_o.jpg

16. novembar

Nisam bila u dometu, ali nisam ni marila za signal, jer sam imala najbolje društvo na svetu - Lorensa, Caleba i Deboritu. Bilo je to najzabavnije postavljanje šatora ikada. Video na mom YT kanalu: https://www.youtube.com/watch?v=i3nO909yyKo

125811238_10220977142553080_3366461753704065499_n.jpg
125888113_10220977139433002_4052482420964433927_n.jpg
126007681_10220977140793036_8493070829621469532_n.jpg
126054591_10220977277036442_7041686972638955942_o.jpg

17. novembar

Uputila sam se u srce Araukanije, u oblast oko reke Biobio, koju naseljavaju mahom Mapuče. Mape nisu saglasne oko toga da li postoji ruta koju sam zamislila - jedna pokazuje da puta nema, dok mi druga ucrtava prelaz preko jednog rukavca, na desnu obalu reke, u regiju koja nosi istoimeni naziv. Svi koje sretnem tvrde da se ne može proći, jer nema mosta, ni skele, a vodostaj je visok zbog toga što se sneg otapa na planinama. Tako sam sad faktički zaglavljena u mestu Trojo. Mogu da se vratim nazad, ali put je jako loš i sa strašnim uzbrdicama, ili da nastavim, ali ne preko onog rukavca, nego niz reku, uspinjući se potom na krater vulkana Navidad. Na kraju bih, nakon dva i po dana pedalanja, izbila u mesto do kojeg sam asfaltnim putem imala dvadesetak kilometara. Preko preče, naokolo bliže - što bi rekao naš narod. Ali uskoro će jutro (seoski kučići mi ne daju da spavam), a ja ne znam na koju stranu da krenem. Čari puta.

125847769_10220983099782007_1653468630529679100_n.jpg
125959709_10220983098901985_5795985841596359282_n.jpg
125979695_10220983099542001_6791462719352705434_n.jpg
125982992_10220983103382097_6872915708987046091_n.jpg
125984019_10220983101902060_7344908519047154176_n.jpg
125997584_10220983102142066_1763332906726323000_n.jpg
126024496_10220983100622028_4723022533313005413_n.jpg
126024509_10220983104382122_5044639863538591945_n.jpg
126047344_10220983103902110_4447133496970698382_n.jpg
126053509_10220983104862134_4180478524855108876_n.jpg
126055911_10220983101182042_6726853817177868760_n.jpg
126096507_10220983103702105_4215482768943254187_n.jpg
126114131_10220983101622053_7232952579089854740_n.jpg
126142308_10220983102902085_3227305049798384678_n.jpg
126161655_10220983100222018_3881511330016220177_n.jpg

18. novembar

Malo vozila, mnogo više gurala. Dahtala od umora i uzdisala od lepote.

A ljudi, oni su osebna priča. Sviraju, mašu, pozdravljaju, zaustavljaju se i nude prevoz. Svi. Prosto se iznenadim kad neko ne uradi ništa od toga. Čile se, inače, za par dana otvara za internacionalne turiste.

126118401_10220990643810603_4149777919862951647_n.jpg
126161650_10220990640410518_5296303826980000284_n.jpg
126214051_10220990644970632_3153897257965094552_n.jpg
126226914_10220990635090385_7328885119856640698_n.jpg
126325805_10220990642010558_4178296681972592644_n.jpg

*

Jutros sam zagrizla 3 km uspona i nakon četiri i po sata izgurala sam na vrh. Gurala, nosila posebno bisage, a sebe ne znam kako. Sa 850 mnv na 1250 mnv u 3 km - pa vi računajte. Ovo mi je najteže što sam ovde prošla nakon onog prelaska argenrinsko-čileanske granice planinarskom stazom.

Sad imam oko 3 km strmoglavog spusta, kojim teško da ću voziti, a onda nekom stazom još 3 km do famoznog mosta.

(Da sam znala da je ovako... haha, mislim da bih svejedno krenula.)

125377477_10220993661246037_9065099087596513982_n.jpg
125490558_10220993660686023_5698160910455762915_n.jpg
125510159_10220993734607871_4342717886101691256_o.jpg
125859891_10220993660886028_4805299285660653362_n.jpg

19. novembar

Nekoliko fotki sa jučerašnje vožnje. Počela je idilično, zemljanim putem pored reke Biobio, koja je u ovom delu svog toka neobično spora i mirna, potom preko livada zaobilazeći preorani drum, a onda je usledio onaj višečasovni uspon tokom kojeg sam gurala, nosila i prenosila, a prešla sam i desetinu planinskih reka, bez mostova, dakako.

Sinoć sam stigla do onog "ima ga / nema ga" mosta, kojeg definitivno ima, samo je za sad nejasno kako se silazi do njega, pošto je jedini put konjska strmoglava staza. To me očekuje danas, pa vam pričam sutra...

Inače, sve sam snimala, a video će do kraja nedelje biti dostupan za moje Patreone i članove bloga, a za ostale sredinom sledeće nedelje. Ako želite da se i vi uključite kao Patreon i na taj način podržite nastavak ove avanture.

126114577_10220997962273560_648027800424856654_n.jpg
126207638_10220997989154232_5393107509990300274_o.jpg
126302706_10220997963913601_1892534051934027713_n.jpg
126306410_10220997962913576_6665147492785229054_n.jpg
126371510_10220997963433589_5251692485656228307_n.jpg
126428418_10220997962713571_5084394034297672784_n.jpg
126431571_10220997962473565_5415097042887132598_n.jpg
126481829_10220997963633594_9092846330560142418_n.jpg

20. novembar

Kažu moji FB prijatelji da ne mogu da stignu da isprate sve ove objave, tj. da sam preaktivna. Stoga, da završim priču o prelasku famoznog mosta i, napokon, izbijanju na put koji nije konjska staza, pa onda kratka pauza da se odmorim, ovde u Alto Biobio, u koji sam juče stigla. I, u međuvremenu, da napišem novi blog i montiram video o ovoj avanturi.

Staza do mosta bila je strmoglava, uzana i kamenita, ali uspela sam da se spustim do reke. Koja se ne može pregaziti, kako mi je tvrdio žandarm, čak ni za najnižeg vodostaja. Dok je sam most sasvim dobar, čelične konstrukcije, sa drvenim podom, za pešake, konje i ponekog ludog biciklistu. S druge strane čekao me je isti takav uspon, samo, srećom, nešto kraći od spusta. Nosila sam najpre bisage a potom gurala i vukla bicikl. Kad sam izbila na makadamski široki put, kao da sam se dokopala auto-puta!

Iz mesta Ralco Lepoy, u koje sam tako ušla pravo sa planine i preko staza i bogaza, ostalo mi je još 50-ak km do Alto Biobio, makadamskim putem, duž istoimene reke, odnosno akumulacionog jezera. Ceo dan mi je trebalo da ih pređem, ali na kraju sam stigla.

Ovo mesto zove se i Ralco i Alto Biobio, a naseljavaju ga skoro isključivo Pehuenče, etnička grupa starosedelačkih Indijanaca sa Anda. Njihovo ime potiče od ploda araukana - "pehuen", koji su koristili u ishrani. Rečeno mi je i da koriste vulkansko kamenje za svoje rituale, pošto se naselje nalazi u podnožju vulkana Kaljagui.

126290612_10221005646105651_5874140879387340557_n.jpg
126434176_10221005646585663_8450647876483978492_n.jpg
126443809_10221005646985673_1266391753241627282_n.jpg
126489554_10221005646785668_8622465431884927436_n.jpg
126497128_10221005645665640_630471615293645428_n.jpg
126508476_10221005646345657_2057827773761602821_n.jpg
126617274_10221005645905646_736929840156545818_n.jpg
126823678_10221005645425634_1726215019385196356_n.jpg

21. novembar

Dok sam se mučila prelazeći onu planinu, sa konstantnih 13% uspona, razmišljala sam kog đavola vučem i stvari koje mi nisu potrebne. Tačno je da na dugom putovanju nosite i neke delove opreme koji se smatraju luksuzom, jer ne možete baš provesti mesece i godine živeći spartanski, samo sa najnužnijim, ali svako prepakiravanje otkrije da imate zapravo previše stvari. Kako kod kuće, tako na putu. A pogotovu kad se iz zime ulazi u leto i u topli klimatski pojas, u kom ću voziti sigurno dve-tri godine, jer sve do Kalifornije, za mene neće biti zime.

Sve u svemu, palo je veliko spremanje (i ribanje, naravno) i Surfi je sad lakši za 6,6 kilograma, što nije zanemarljiva razlika. Još kad mi stigne mali šator iz Srbije, upola lakši od ovog, i prekrivač umesto debele zimske vreće koju imam, ima da letimo tako tvigi.

126854916_10221014719292475_2651775356429750131_o.jpg

22. novembar

Od juče sam ponovo na asfaltu. I dalje se kotrljam niz Biobio reku. Ona je čas brza, sa virovima, bučna i moćna, čas usporena i mirna zbog hidroelektrana. Inžinjer kog sam upoznala rekao mi je da ih ima tri, a planira se gradnja nove.

Na ulazu u Santa Barbara sretnem grupu lokalnih biciklista. Upravo je završen protest protiv uništavanja reka. Nažalost, samo dvadeset pet učesnika na dva točka. Inače, sve reke u Čileu su privatizovane - pisala sam često o tome.

Dugo sam tražila mesto za kamp. Vikendom, ostanem negde da napišem novi blog. Mesto treba da bude tiho i pogodno za dvodnevni ostanak. Vrtela sam se oko mostova, ispitivala plaže, ali ništa nisam našla. Na kraju, pitala sam jednog ribolovca, koji me je uputio ovde gde sam. Mesto je savršeno, pored male reke, u blizini ratarskih kuća ali dovoljno daleko od njih, mirno je, a jedino društvo su mi konji i ptice. Imam idealnu radnu atmosferu, te odoh sad da pišem.

126033345_10221022637610428_2386989763895588654_n.jpg
126987843_10221022638250444_3026077425731322685_n.jpg
127001574_10221022639410473_4039973047164121948_n.jpg
127008193_10221022640730506_8453750918519626290_n%2B%25281%2529.jpg
127011049_10221022640330496_5117494843058468550_n%2B%25281%2529.jpg
127014686_10221022639170467_2098708644789911454_n.jpg
127016197_10221022637970437_3464292444747537217_n.jpg
127065210_10221022640530501_6964248530652433857_n.jpg
127065781_10221022638490450_2227212388907975759_n.jpg
127118927_10221022638810458_3561301777101496835_n.jpg
127188639_10221022639690480_5301745467259866164_n.jpg
127274665_10221022640050489_9090867742438877835_n.jpg

23. novembar

Sinoć je trebalo da budem opljačkana - tako mi je rekla osoba koja je došla da me upozori da ne kampujem pored reke, nego da odem. Celo popodne, dve grupe lokalaca su tu roštiljale, jedna grupa na dva metra od mene, druga nešto dalje. Pošto su ovi prvi bili mnogo bučni, premestila sam šator na drugo mesto. Kasnije, upoznala sam se sa onima što su bili dalje. Sa njihovim majkama, decom, braćom. Ponudili su me pivom, pitali da mi donesu šta mi treba iz prodavnice dok sam ja sedela ispred šatora pišući novi blog, razmenlli smo kontakte na društvenim mrežama, pravili selfije, smejali se i zabavljali. S onom prvom ekipom nismo imali mnogo dodira, iako se oni poznaju međusobno, pošto su svi tu iz istog sela.

Oko devet društvo je počelo da se razilazi, ja sam se povukla u svoj šator da završim blog, kada je došla ta osoba.

"Ovde nije sigurno, muškarci planiraju da te opljačkaju, treba da ideš", ponavljala je. Koristili smo prevodilac, a moj glasnik nije hteo da se udalji dok ne bude siguran da sam razumela poruku.

"Zašto bi to želeli? Nemoguće!", pobunila sam se, ni sama ne znam protiv koga. Očito sam se opustila i poverovala da sam tu dobrodošla, i zato mi je sad bilo teško da prihvatim takvu mogućnost. A i pivo me je pomalo uhvatilo.

Ali kad se glasnik udaljio, do svesti mi je doprlo da nema nijedan razlog da me laže. Čak i ako je to neka igra, loženje strankinje, bolje da ja ispadnem naivna što sam se uplašila, nego da se ispostavi da sam bila glupa što nisam poverovala.

Mrak je već padao pa sam navrat-nanos spakovala stvari, žureći da odem odatle za dnevnog svetla. Pošto je to mesto daleko od puta, lutala sam ne mogući da nađem izlaz, kada je naišla neka žena u džipu i ponudila se da me izvede. I ona mi je rekla da mesto nije sigurno i da treba da odem u neki hotel. "A možda je i ona sa njima?" - pomislila sam na trenutak, ne znajući kome više da verujem. Pratili su nas kučići, za koje se ispostavilo da su njeni, pa je zaustavila vozilo i pokušala da ih pošalje kući. Nisu je slušali.

"Sačekajte me ovde, moram da vratim pse kući", predložila je, ostavljajući me na glavnom putu ispred skupog hotela (pitala sam za cene prethodnog dana). Tek to mi je bilo sumnjivo, pa sam zahvalila na pomoći što me je izvela na asfalt i produžila sam sama dalje, prema gradu. Žena mi je rekla gde se otprilike nalaze kabanje i hosteli, i sada sam krenula tamo.

Već je pao mrak i bližio se policijski čas, što mi je stvaralo dodatnu nervozu.

U prvom kompleksu kabanja cene su astronomske, pa pitam zaposlenog za neko jeftinije mesto. Upućuje me u neku polumračnu učicu, pored supermarketa koji je nedeljom zatvoren, pa jedva prepoznam da je to taj objekat. U pomoć mi priskače momak sa Kostarike, koji me odvodi do takodje neprepoznatljivog i naizgled zatvorenog hostela. On pomalo govori engleski, pa ga pitam o bezbednosti ovog gradića. Mladić tvrdi da je jako siguran i da u njemu vlada opuštena atmosfera. Pričam mu da sam upozorena da ću biti opljačkana, ali on me ne razume. Potvrđuje šta kažem, na onaj način na koji se ljudi učtivo slažu sa vama iako pojma nemaju šta ste zapravo rekli. Tako ne uspevam da saznam šta misli o tome, a ionako bi to bilo samo njegovo mišljenje.

Niko mi ne može sa sigurnošću reći da li je pretnja bila stvarna, ili možda neka glupa lokalna fora. Ali jedini put za ovih devet godina kada sam zaista umalo bila opljačkana, nisam slušala upozorenja. Tad, na Bajkalskom jezeru, bilo mi je takodje rečeno da mesto nije sigurno i da lokalna banda pljačka turiste, ali mene je mrzelo da se selim. A onda sam ujutru zatekla dvojicu pred šatorom u pokušaju da odnesu moj bicikl i bisage. Rasterala sam ih peper sprejom, a uz mnogo sreće, uspela sam da se sklonim na sigurno pre nego što su se vratili, razjareni. Od tada, na najmanji znak neke neprijatnosti, odmah reagujem. Selim se i usred noći ako u nešto posumnjam. Ipak, nije lako prihvatiti da se sprijateljiš sa nekim ljudima a onda oni, ili njihovi prijatelji smisle da ti naude. A opet, najveći broj prevara desio se upravo na taj način.

Tako da - hvala osobi koja me je upozorila. I mojoj srećnoj zvezdi.

127029245_10221031021100010_2845569262863463620_n.jpg
127030720_10221031021820028_343899290939863219_n.jpg
127205860_10221031021500020_7733191043903506880_n.jpg
127220417_10221031020659999_1216375974328033031_n.jpg
127220417_10221031022100035_6839530039478257287_n.jpg
126322342_10221031020860004_4556317911363894519_n.jpg


Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 03:48 02.12.2020

"laki đir" na bazi živčanoj

zahvaliti srećnoj zvezdi za sve do sad

фотке посве маестралне
а Природа маами маами,
(зов забити ..на изволте)
ал' у друштву ...а не сами
apacherosepeacock apacherosepeacock 14:46 02.12.2020

Re: "laki đir" na bazi živčanoj

A kad se samo setim kako sam se nekad ponosila time što sam urbana faca, kojoj su grad i asfalt u krvi. Ali i grad se u međuvremenu izmenio, postajući za mene najpre Šejkino metaforično đubrište, a potom i kafkijanski zamak.

Moj prijatelj davno je napisao sledeće: "Živim u gradu, a zapravo živim kad odem iz njega."

Kakav je vaš odnos prema gradu?


Moj odnos prema gradu sada je - potpis na ovo što si napisala ti i tvoj prijatelj.
amika amika 14:53 03.12.2020

Оно што никада...

Задивљен сам вашом упорношћу, добрим текстом и одличним фоткама о пределима које никада нећемо видети...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana