Dobra je pustinja.
Zaustavi te, koliko god brzo da juriš. Nije je briga za to što je do pre dva kilometra sve oko tebe bilo zeleno, reke se prelivale plaveći livade i zemlja plodno rađala. Kako uđeš u pustinju, važe druga pravila i sve počinje da se meri drugačijim aršinima. Voda postaje dragocena, zaklon od vetra dar bogova, a sugurna noć pod zvezdama kao ispunjena molitva. Pustinja te uči da budeš zahvalan.
Nije lako preći pustnju, ali toliko lepote i surovosti istovremeno budi onu iskonsku životnu snagu sadržanu u želji da se preživi i nastavi dalje.
★
13. novembar
Vozila sam sa pogledom na vrhove Anda koji su se probijali iz magle nad jezerom Galletue, kroz araukanske šume, stepu i ozelenele livade, gurala lošim makadamskim putem preko prevoja koji prate planinske zahuktale reke, divanila na platou pored jedne od njih, braneći se od muva-monstruma koje nasrću i gadno ubadaju, izbila na 1400 m i spuštala se strmoglavim serpentinama, kroz predele koje ljudi nisu omeđili i ogradili, pa sam privremeno zaboravila da sam u Čileu, radujući se toj divljoj lepoti i slobodi oko mene. Sve je bilo nekako čudnovato, kao da nije stvarno.
★
14. novembar
Izašla je nova epizoda o upravo završenom pedalanju kroz pustinju koju su zamenili nestvarno lepi predeli. Dostupna je na mom Patreonu, na linku:
https://www.patreon.com/posts/43873064
Ukoliko želite, i vi možete postati Patreon, podržavajući tako moje video-radove, u koje ulažem puno ljubavi, vremena i znanja (a koje neprestano stičem).
Kad je reč o tekstovima na blogu, njih pišem jednom nedeljno, a članarina iznosi evro mesečno. Ukoliko ste zainteresovani da ih pratite, javite se na ciklonomad@gmail.com i dobićete sva uputstva.
Hvala svim članovima bloga i Patreonima! Zahvaljujući vama, ovo putovanje je postalo samoodrživo i nastavlja se uprkos svim preprekama.
★
15. novembar
Juče mi je postao jasan moj odnos prema gradu - koristoljubivost. Koristim grad i civilizacijske tekovine da kupim hranu i piće, da napunim baterije kad nema dovoljno sunca, da operem kosu i stvari, nabavim rezervne delove i opremu, ponekad i neke lekove. Zbog toga, svakih nekoliko dana uđem u neko naselje, otprilike jednom nedeljno iznajmim sobu, a sve ostalo vreme živim izvan civilizacije. A kad se samo setim kako sam se nekad ponosila time što sam urbana faca, kojoj su grad i asfalt u krvi. Ali i grad se u međuvremenu izmenio, postajući za mene najpre Šejkino metaforično đubrište, a potom i kafkijanski zamak.
Moj prijatelj davno je napisao sledeće: "Živim u gradu, a zapravo živim kad odem iz njega."
Kakav je vaš odnos prema gradu?
(Foto: mesto nedaleko od grada Lonquimay, gde pišem novi blog.)
★
16. novembar
Nisam bila u dometu, ali nisam ni marila za signal, jer sam imala najbolje društvo na svetu - Lorensa, Caleba i Deboritu. Bilo je to najzabavnije postavljanje šatora ikada. Video na mom YT kanalu: https://www.youtube.com/watch?v=i3nO909yyKo
★
17. novembar
Uputila sam se u srce Araukanije, u oblast oko reke Biobio, koju naseljavaju mahom Mapuče. Mape nisu saglasne oko toga da li postoji ruta koju sam zamislila - jedna pokazuje da puta nema, dok mi druga ucrtava prelaz preko jednog rukavca, na desnu obalu reke, u regiju koja nosi istoimeni naziv. Svi koje sretnem tvrde da se ne može proći, jer nema mosta, ni skele, a vodostaj je visok zbog toga što se sneg otapa na planinama. Tako sam sad faktički zaglavljena u mestu Trojo. Mogu da se vratim nazad, ali put je jako loš i sa strašnim uzbrdicama, ili da nastavim, ali ne preko onog rukavca, nego niz reku, uspinjući se potom na krater vulkana Navidad. Na kraju bih, nakon dva i po dana pedalanja, izbila u mesto do kojeg sam asfaltnim putem imala dvadesetak kilometara. Preko preče, naokolo bliže - što bi rekao naš narod. Ali uskoro će jutro (seoski kučići mi ne daju da spavam), a ja ne znam na koju stranu da krenem. Čari puta.
★
18. novembar
Malo vozila, mnogo više gurala. Dahtala od umora i uzdisala od lepote.
A ljudi, oni su osebna priča. Sviraju, mašu, pozdravljaju, zaustavljaju se i nude prevoz. Svi. Prosto se iznenadim kad neko ne uradi ništa od toga. Čile se, inače, za par dana otvara za internacionalne turiste.
*
Jutros sam zagrizla 3 km uspona i nakon četiri i po sata izgurala sam na vrh. Gurala, nosila posebno bisage, a sebe ne znam kako. Sa 850 mnv na 1250 mnv u 3 km - pa vi računajte. Ovo mi je najteže što sam ovde prošla nakon onog prelaska argenrinsko-čileanske granice planinarskom stazom.
Sad imam oko 3 km strmoglavog spusta, kojim teško da ću voziti, a onda nekom stazom još 3 km do famoznog mosta.
(Da sam znala da je ovako... haha, mislim da bih svejedno krenula.)
★
19. novembar
Nekoliko fotki sa jučerašnje vožnje. Počela je idilično, zemljanim putem pored reke Biobio, koja je u ovom delu svog toka neobično spora i mirna, potom preko livada zaobilazeći preorani drum, a onda je usledio onaj višečasovni uspon tokom kojeg sam gurala, nosila i prenosila, a prešla sam i desetinu planinskih reka, bez mostova, dakako.
Sinoć sam stigla do onog "ima ga / nema ga" mosta, kojeg definitivno ima, samo je za sad nejasno kako se silazi do njega, pošto je jedini put konjska strmoglava staza. To me očekuje danas, pa vam pričam sutra...
Inače, sve sam snimala, a video će do kraja nedelje biti dostupan za moje Patreone i članove bloga, a za ostale sredinom sledeće nedelje. Ako želite da se i vi uključite kao Patreon i na taj način podržite nastavak ove avanture.
★
20. novembar
Kažu moji FB prijatelji da ne mogu da stignu da isprate sve ove objave, tj. da sam preaktivna. Stoga, da završim priču o prelasku famoznog mosta i, napokon, izbijanju na put koji nije konjska staza, pa onda kratka pauza da se odmorim, ovde u Alto Biobio, u koji sam juče stigla. I, u međuvremenu, da napišem novi blog i montiram video o ovoj avanturi.
Staza do mosta bila je strmoglava, uzana i kamenita, ali uspela sam da se spustim do reke. Koja se ne može pregaziti, kako mi je tvrdio žandarm, čak ni za najnižeg vodostaja. Dok je sam most sasvim dobar, čelične konstrukcije, sa drvenim podom, za pešake, konje i ponekog ludog biciklistu. S druge strane čekao me je isti takav uspon, samo, srećom, nešto kraći od spusta. Nosila sam najpre bisage a potom gurala i vukla bicikl. Kad sam izbila na makadamski široki put, kao da sam se dokopala auto-puta!
Iz mesta Ralco Lepoy, u koje sam tako ušla pravo sa planine i preko staza i bogaza, ostalo mi je još 50-ak km do Alto Biobio, makadamskim putem, duž istoimene reke, odnosno akumulacionog jezera. Ceo dan mi je trebalo da ih pređem, ali na kraju sam stigla.
Ovo mesto zove se i Ralco i Alto Biobio, a naseljavaju ga skoro isključivo Pehuenče, etnička grupa starosedelačkih Indijanaca sa Anda. Njihovo ime potiče od ploda araukana - "pehuen", koji su koristili u ishrani. Rečeno mi je i da koriste vulkansko kamenje za svoje rituale, pošto se naselje nalazi u podnožju vulkana Kaljagui.
★
21. novembar
Dok sam se mučila prelazeći onu planinu, sa konstantnih 13% uspona, razmišljala sam kog đavola vučem i stvari koje mi nisu potrebne. Tačno je da na dugom putovanju nosite i neke delove opreme koji se smatraju luksuzom, jer ne možete baš provesti mesece i godine živeći spartanski, samo sa najnužnijim, ali svako prepakiravanje otkrije da imate zapravo previše stvari. Kako kod kuće, tako na putu. A pogotovu kad se iz zime ulazi u leto i u topli klimatski pojas, u kom ću voziti sigurno dve-tri godine, jer sve do Kalifornije, za mene neće biti zime.
Sve u svemu, palo je veliko spremanje (i ribanje, naravno) i Surfi je sad lakši za 6,6 kilograma, što nije zanemarljiva razlika. Još kad mi stigne mali šator iz Srbije, upola lakši od ovog, i prekrivač umesto debele zimske vreće koju imam, ima da letimo tako tvigi.
★
22. novembar
Od juče sam ponovo na asfaltu. I dalje se kotrljam niz Biobio reku. Ona je čas brza, sa virovima, bučna i moćna, čas usporena i mirna zbog hidroelektrana. Inžinjer kog sam upoznala rekao mi je da ih ima tri, a planira se gradnja nove.
Na ulazu u Santa Barbara sretnem grupu lokalnih biciklista. Upravo je završen protest protiv uništavanja reka. Nažalost, samo dvadeset pet učesnika na dva točka. Inače, sve reke u Čileu su privatizovane - pisala sam često o tome.
Dugo sam tražila mesto za kamp. Vikendom, ostanem negde da napišem novi blog. Mesto treba da bude tiho i pogodno za dvodnevni ostanak. Vrtela sam se oko mostova, ispitivala plaže, ali ništa nisam našla. Na kraju, pitala sam jednog ribolovca, koji me je uputio ovde gde sam. Mesto je savršeno, pored male reke, u blizini ratarskih kuća ali dovoljno daleko od njih, mirno je, a jedino društvo su mi konji i ptice. Imam idealnu radnu atmosferu, te odoh sad da pišem.
★
23. novembar
Sinoć je trebalo da budem opljačkana - tako mi je rekla osoba koja je došla da me upozori da ne kampujem pored reke, nego da odem. Celo popodne, dve grupe lokalaca su tu roštiljale, jedna grupa na dva metra od mene, druga nešto dalje. Pošto su ovi prvi bili mnogo bučni, premestila sam šator na drugo mesto. Kasnije, upoznala sam se sa onima što su bili dalje. Sa njihovim majkama, decom, braćom. Ponudili su me pivom, pitali da mi donesu šta mi treba iz prodavnice dok sam ja sedela ispred šatora pišući novi blog, razmenlli smo kontakte na društvenim mrežama, pravili selfije, smejali se i zabavljali. S onom prvom ekipom nismo imali mnogo dodira, iako se oni poznaju međusobno, pošto su svi tu iz istog sela.
Oko devet društvo je počelo da se razilazi, ja sam se povukla u svoj šator da završim blog, kada je došla ta osoba.
"Ovde nije sigurno, muškarci planiraju da te opljačkaju, treba da ideš", ponavljala je. Koristili smo prevodilac, a moj glasnik nije hteo da se udalji dok ne bude siguran da sam razumela poruku.
"Zašto bi to želeli? Nemoguće!", pobunila sam se, ni sama ne znam protiv koga. Očito sam se opustila i poverovala da sam tu dobrodošla, i zato mi je sad bilo teško da prihvatim takvu mogućnost. A i pivo me je pomalo uhvatilo.
Ali kad se glasnik udaljio, do svesti mi je doprlo da nema nijedan razlog da me laže. Čak i ako je to neka igra, loženje strankinje, bolje da ja ispadnem naivna što sam se uplašila, nego da se ispostavi da sam bila glupa što nisam poverovala.
Mrak je već padao pa sam navrat-nanos spakovala stvari, žureći da odem odatle za dnevnog svetla. Pošto je to mesto daleko od puta, lutala sam ne mogući da nađem izlaz, kada je naišla neka žena u džipu i ponudila se da me izvede. I ona mi je rekla da mesto nije sigurno i da treba da odem u neki hotel. "A možda je i ona sa njima?" - pomislila sam na trenutak, ne znajući kome više da verujem. Pratili su nas kučići, za koje se ispostavilo da su njeni, pa je zaustavila vozilo i pokušala da ih pošalje kući. Nisu je slušali.
"Sačekajte me ovde, moram da vratim pse kući", predložila je, ostavljajući me na glavnom putu ispred skupog hotela (pitala sam za cene prethodnog dana). Tek to mi je bilo sumnjivo, pa sam zahvalila na pomoći što me je izvela na asfalt i produžila sam sama dalje, prema gradu. Žena mi je rekla gde se otprilike nalaze kabanje i hosteli, i sada sam krenula tamo.
Već je pao mrak i bližio se policijski čas, što mi je stvaralo dodatnu nervozu.
U prvom kompleksu kabanja cene su astronomske, pa pitam zaposlenog za neko jeftinije mesto. Upućuje me u neku polumračnu učicu, pored supermarketa koji je nedeljom zatvoren, pa jedva prepoznam da je to taj objekat. U pomoć mi priskače momak sa Kostarike, koji me odvodi do takodje neprepoznatljivog i naizgled zatvorenog hostela. On pomalo govori engleski, pa ga pitam o bezbednosti ovog gradića. Mladić tvrdi da je jako siguran i da u njemu vlada opuštena atmosfera. Pričam mu da sam upozorena da ću biti opljačkana, ali on me ne razume. Potvrđuje šta kažem, na onaj način na koji se ljudi učtivo slažu sa vama iako pojma nemaju šta ste zapravo rekli. Tako ne uspevam da saznam šta misli o tome, a ionako bi to bilo samo njegovo mišljenje.
Niko mi ne može sa sigurnošću reći da li je pretnja bila stvarna, ili možda neka glupa lokalna fora. Ali jedini put za ovih devet godina kada sam zaista umalo bila opljačkana, nisam slušala upozorenja. Tad, na Bajkalskom jezeru, bilo mi je takodje rečeno da mesto nije sigurno i da lokalna banda pljačka turiste, ali mene je mrzelo da se selim. A onda sam ujutru zatekla dvojicu pred šatorom u pokušaju da odnesu moj bicikl i bisage. Rasterala sam ih peper sprejom, a uz mnogo sreće, uspela sam da se sklonim na sigurno pre nego što su se vratili, razjareni. Od tada, na najmanji znak neke neprijatnosti, odmah reagujem. Selim se i usred noći ako u nešto posumnjam. Ipak, nije lako prihvatiti da se sprijateljiš sa nekim ljudima a onda oni, ili njihovi prijatelji smisle da ti naude. A opet, najveći broj prevara desio se upravo na taj način.
Tako da - hvala osobi koja me je upozorila. I mojoj srećnoj zvezdi.