25. novembar
Kola idu pravo prema mom šatoru. Primirila sam se, skoro i ne dišem, kao da bi to moglo pomoći da me vlasnik ovog imanja, koji je u njima, ne primeti. Samo kad bi okrenuo auto tako da me ne osvetli prednjim svetlima! Molim se za to čudo, iako bi najveće čudo bilo da me do sad nije opazio.
Kola staju, a iz njih izlazi muškarac sa šipkom od pola metra u ruci. Vidim samo konturu stamenog, onižeg čoveka, čiji pokreti ne deluju miroljubivo. Ostavio je uključena svetla, uperena pravo u moj šator. Ja sam neki uljez na njegovoj njivi, već je mrak i on je ljut i nespokojan, a možda i uplašen.
"Hello!", procvrkućem, otvarajući vrata šatora. Do sad sam virila kroz mali otvor, ne usuđujući se da promolim nos.
Čovek nešto priča, verovatno da je to privatno imanje i da ne smem da budem tu.
"Ne razumem, ne govorim španski, samo malo", odgovaram najumiljatijim glasom.
Ostala sam da klečim ispred šatora, ne ustajući, jer sam procenila da sam dosta viša od njega. Ovako, delujem bezopasnije.
Čovek tad pokuša da sve to ponovi na lošem engleskom. A ja potvrđujem da razumem, i da se slažem.
"Da li bih mogla da ostanem ovde ove noći? Sutra idem dalje," pitam na mešavini engleskog i krnjeg španskog.
Muškarac uzdahne. Ona napola podignuta šipka, koju je grčevito stiskao, sad se spustila prema tlu, postajući višak u njegovoj ruci. Oni dugi farovi mi smetaju, ali i po konturi vidim da više nije u borbenom stavu.
"Odakle si?", hoće da zna. Ton mu je još uvek neprijatan.
"Srbija, Jugislavija", uvek tako odgovorim. Dosta starijih Čileanaca pamti Jugu, a ovaj čovek je u četrdesetim.
Ne znam da li me je locirao na mapi sveta, jer ništa ne kaže, a i ja nastavljam. Objašnjavam mu da sam krenula od Ognjene zemlje prema Aljasci, da me virus zaustavio šest meseci u Kojaikeu, a od septembra vozim ponovo, idući na sever. Krenula sam ovim putem, ali sam morala da se vratim pošto je jako loš i sutra ću se priključiti na rutu 5 - glavni put koji vodi na sever. U Čileu su putevi veliki problem, nema ih dovoljno, a samo glavni su asfaltirani. Nema ni kampova duž ovog puta. Pitala sma dole u restoranu, ali rekli su mi da ih nema. Problem je i što su sva imanja ograđena, pa nigde ne može da se skrene sa puta. Ova njegova parcela bila je jedina bez ograde i kapije. Samo malo granja na prilazu, da se naznači privatno imanje.
"Nije problem to, već kad nemate dozvolu od vlasnika", otprilike tako razumem muškarčev odgovor.
Njegov engleski, a moj španski, nedovoljno su dobri da bih mu protivurečila. Jer kako da tražim dozvolu vlasnika kada su imanja ogromna, od po nekoliko hektara, kuće su obično u dnu tih poseda, najdalje od puta, a kapije zaključane, bez zvona. Ne može se prići. Umesto objašnjenja, slegnem ramenima.
"Želite da odem?", pitam skrušeno.
Opet uzdah. Dobro je, lomi se.
"Jeste sami?"
Potvrđujem.
"Nema nikog u šatoru?", pita, iako vidi da je ispred samo jedan bicikl. "Nemate pratioca?"
"Ne, putujem sama."
I treći put duboki uzdah.
"U redu, ali samo jednu noć. Sutra morate da idete."
"Naravno. Hvala vam!"
Čivek ulazi u kola, obara svetla, pali motor i odlazi.
Sačekam nekoliko minuta, pa izađem ispred i, ne paleći čeonu lampu, učvrstim kočiće šatora. Potom se uvučem unutra. Jedva čekam da zaspim. Dva sata provela sam pritajena, dok je vlasnik kosio travu u drugom delu imanja. Došao je nakon što sam se smestila, parkirao se na ulazu i krenuo da radi. Trebalo je da odmah odem i prijavim mu da sam tu, pitajući za dozvolu da ostanem. Ali najpre nisam shvatila da je on vlasnik. Prošlo je neko vreme dok sam zvuk i njegove pokrete povezala sa radom kosilice. Posle sam se ponadala da me možda neće videti od širpažja i drveća, koji odvajaju ovaj deo placa. Zbog događaja od pre nekoliko dana, želela sam da ostanem skrivena. Od svih. Ali naravno da me je primetio. Srećom, umilostivila sam ga, jer bi mi bio veliki problem da se selim po mraku. I gde da odem? Te ograde su zaista veliki problem za kampere.
Ležim razmišljajući o onoj šipki u muškarčevoj ruci, kad, opet zvuk motora i kola koja se parkiraju ispred. Samo sad bez onih užasnih svetala.
"Ali samo jednu noć!" kaže vlasnik izlazeći iz njih.
"Da, naravno. Sutra idem dalje, već oko osam-dvet nastavljam."
"Idete na sever, na vodopad?"
"Da, tamo, pa onda na Talco, prema Santjagu."
"U redu."
Zahvalim još jednom. I dodam da je dobar čovek. I da ću sutra napisati priču o njemu. Kažem mu da me prati puno ljudi iz Srbije i bivše Jugoslavije. Inače sam pisac.
"Imate telefon? Whats up?"
Razmenjujemo kontakte. Tedi, kako se muškarac predstavio, ima tri ćerke. Na avataru drži fotografiju porodice. Pita me za moju porodicu, pa i ja njemu pokazujem neke fotografije.
"Okej, moram da idem, izujedali su me komarci. Ako vam bude trebala bilo kakva pomoć, pozovite me slobodno, ja živim na petnaest minuta odavde", kaže u odlasku.
"Hvala veliko!"
...
Pola sata kasnije, stiže mi poruka na Whats up.
"Kako se zove vaša knjiga? Pitaju me moje devojke."
Šaljem link za Amazon, kao i linkove za moj blog i profile na društvenim mrežama. Tedi otvara blog o Ikalma jezeru, na kom je i sam bio kao bekpeker, kako mi piše. Na to mu šaljem rutu kojom sam do sad vozila u Čileu, hvaleći njegovu zemlju. Slažemo se da je prelepa.
Još malo se dopisujemo, a onda mi Tedi poželi srećan put i da se čuvam. Zahvalim mu i ponovo mu napišem da je dobar čovek. I poželim sve najbolje njemu i njegovoj porodici.
★
26. novembar
Jedna mirna noć u zvaničnom kampu, ali pod posebnim uslovima, pošto je ovo mesto u 2. fazi kad je reč o kovidu, a to znači da su kampovi zvanično zatvoreni. Morala sam da čekam mrak da podignem šator, kako me slučajno ne bi video neki posetilac i fotografisao 'dokaz' o kršenju mera tokom vanrednog stanja. U međuvremenu, obišla sam dva vodopada i uživala na reci.
★
27. novembar
PANAM - PanAmerika, oznaka za najdužu rutu na svetu, koja povezuje Ognjenu zemlju i Aljasku. Ja sam otprilike na 3.500-om kilometru, ili osmini puta (a sa odstupanjima - ko zna).
Dalji plan - pošto me mnogi pitaju za to - jeste da ubrzam ka severu, da bih do marta stigla u Peru. Pri čemu treba da izbegnem kišnu sezonu u januaru i februaru. A u decembru paklene vrućine. Ne znam još kako ću to da izvedem, ali naći ću već neki način.
Čile otvara granice. Dolaziće turisti. Ljudi će putovati, družiti se, kontakti će biti intezivni. A onda će krajem leta (mart) i ovde ponovo da proglase vanredno stanje. Nema nijednog razloga da se ne dogodi isto kao u Evropi.
A ja ne nameravam da još jednu izolaciju provedem u Čileu. Ovde sam od februara i dok stignem do severne granice, zaokružiće se puna godina. Ukratko, plan je da se do kraja leta izmestim u Peru.
★
29. novembar
Sinoć me je ugostio Nada Pablo, i sam svetski cikloputnik. Kad je pedalao kroz Srbiju 2016, neko mu je rekao za mene i od tada me prati. Naravno, član je i Warmshower liste. Ugostio me je u kući svojih roditelja, zauzela sam njegovu dečačku sobu, i par dana odmaraću se ovde i družiti se sa njim, njegovom porodicom i prijateljima. Najzad prilika da izbliza upoznam Čileance, da pitam sve što me zanima, da naučim puno toga, a i dobijem pomoć.
Sinoć po dolasku, čim sam spustila bisage u sobu, Pablov tata - Huan, gurnuo mi je u ruku limenku piva za dobrodošlicu. A onda smo nastavili kao na snimku: https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=10221078917057379&id=1077011844
★
1. decembar
Ovih dana bavim se čileanskim ićem i pićem, uglavnom. I evo šta sam probala, saznala, naučila (objašnjenja su i uz svaku sliku).
Mote con huesillo (pšenica sa breskvom)
- čileansko nacionalno bezalkoholno piće.
Suva breskva (huesillo) kuva se u šećeru, cimetu i vodi. Nakon što se nektar ohladi, pomeša se sa sveže kuvanom očišćenom pšenicom (mote).
Pije se leti u neograničenim količinama.
Churros - čileanska poslastica. Testo u obliku dugačke spirale prži se u ulju (fried) dok ne porumeni, a onda se iseče na štapiće dužine 20-ak cm i pospe šećerom u prahu.
Preslatko za moj ukus.
Porotos con reindas - čileanski beli pasulj sa rezancima.
Completo - čileanski hot-dog. Kobasica sa roštilja u hlebu, sa dodatkom paradajza, majoneza, avokada, kupusa, salsa americana, aji pepper i zelenog sosa. Može biti duplo veći od hot doga.
Merkén ili merquén - najpoznatija i najljuća papričica na svetu. Začin se pravi od dimljene ljute papričice (na španskom ají) kojoj se dodaju i drugi sastojci.
★
3. decembar
Prvo kampovanje nakon one dve neprijatnosti.
Kod Pabla sam ostala četiri dana i osim što sam saznala puno toga o Čileu, Čileancima, običajima, istoriji, društvenim problemima, puno smo pričali i o našim iskustvima sa cikloputovanja. Da vas podsetim, Pablo je putovao tri godine oko sveta, a putovanje je završio prošlog decembra.
Jedna od tema bili su i neprijatni događaji, poput pljački, uznemiravanja i tome slično. Nada Pablo mi je ispiričao kako je bio opljačkan, tako što su ga neki momci pozvali na piće a zatim mu ukrali novac i dokumenta dok je on bio u wc-u. Klasična fora iz filmova.
Pričali smo o prevazilaženju straha nakon neprijatnih događaja i Pablo je otprilile rekao sledeće, sa čim sam se potpuno složila:
"I onda sam razmišljao kako da se odnosim nadalje prema toj činjenici da ima loših ljudi koji žele da te iskoriste. Mogao sam da postanem sumnjičav, da se zatvorim i prestanem da verujem bilo kome. Ali ne bi imalo smisla tako putovati. Tako sam shvatio da moram i želim da nastavim kao i pre."
I ja želim da nastavim da kampujem i ne strahujem više, naravno, uz oprez. Ipak, uvek nakon takvih neprijatnosti prođe izvesno vreme dok se ne vratim na stari kolosek. Sinoć je bila prva noć tog povratka. Izabrala sam mesto za kampovanje po svim svojim sigurnosnim pravilima i provela mirnu noć. I sad vam želim dobro jutro odavde.
★
4. decembar
Ako razmišljate o božićnim i novogodišnjim poklonima, preporučujem vam moju knjigu Planeta Japan(aca). Svi čitaoci do sada ocenili su je najvišom ocenom na Goodreads:
shorturl.at/lEU18
---
"...Dosta znam o tvojim putovanjima i doživljajima, imam sve tvoje knjige ali ova knjiga je zaista remek delo! Pored divnih opisa Japana, utisaka o znamenitostima, gradovima, predelima... i Jasna i ja se slažemo da je možda krucijalno i najvažnije tvoje pisanje o Japancima, o ljudima koje si sretala, koji su ti pomagali, zvali te kod sebe, tebe koju vide prvi put u životu. To je nemerljivo iskustvo! Zato ti mnogo hvala."
Jasna i Mikele (Miško) Petrović
---
"Great book! Instead of going to sleep or work, I keep reading it. Great style, I was laughing on some parts. Great humour. Well done!"
Gordana Medunić
---
"Kakav je utisak ostavila knjiga na mene,najbolje govori to što sam već počela da skupljam pare da posetim Japan.
U pravom smislu reči knjiga za uživanje!"
Jelena Krstić
---
"Sviđa mi se. Iako sam nedavno pročitala i sve vlogove, knjiga je poseban doživljaj i do samog kraja je jednako zanimljiva."
Ljulja Balotić-Janjušević
---
"Odličan putopis o Japanu. Upoznaćete mentalitet Japanaca i lepotu, čuda i surovost prirode njihove zemlje. Čućete smeh, tišinu... Pravo štivo za putnike i one koji to ne mogu da priušte."
Uscebrka Suzana
---
Knjigu možete naručiti preko mejla ciklonomad@gmail.com
★
5. decembar
Nakon odlaska iz Talke, krenula sam prema obali Pacifika, sporednim putevima, kako mi je i Pablo preporučio. Ti putevi su asfaltirani, vode kroz mala mesta, ali je teren strahovito strm. Kada kažem 'strahovito', mislim na uspone od 400 m nadmorske visine u nepuna 3 kilometra. Pišem Pablu da mi to nije rekao, a on se smeje. Ipak je lepo, zar ne? - pita me.
Slažem se da jeste. Priroda je ovde drugačija nego u podnožju Anda. Pitomija je, a linije pejsaža su zaobljene, mekane. I lakše je naći mesto za kamp, pošto nije sve ograđeno kao što je bilo tamo.
Za dan-dva izbiću na more, na obalu Pacifika. Ova regija je inače jako trusna i svaki čas su zemljotresi. Ipak, nadam se da će me zaobići, tj. da ću uteći i njima i cunamijima koji obično dođu za njima.
Juče i danas pre podne odmarala sam se na obali jezera Vičuken, čiji naziv potiče iz Mapuče jezika, a ima neke veze sa vešticama i predanjima o njima. Tu sam pisala novi tekst, a skockala sam i video o vremenu provedenom u Talki. Mnogo volim kad nađem dobro mesto za rad, jer uživam da pišem priče, naširoko vam pričajući o svemu što mi se desilo prethodne nedelje, o tome šta sam videla, saznala, naučila, o svojim osećanjima. Kad imam lepo okruženje kao ovo u kome sam sad, i nadahnuće je veće.
(Ako je neko propustio, za članstvo na blogu od 1€ mesečno potrebano je da pošaljete mejl na ciklonomad@gmail.com i u odgovoru ćete dobiti sva uputstva. Ako pak želite da postanete patreon ove avanture i da uvek prvi imate pristup svim video-snimcima, kao i mnoge druge privilegije, i to za samo 2$ mesečno, možete to uraditi preko linka patreon.com/snezanaradojicic)
★
6. decembar
Ja na Pacifik, kad ono mali zalutali pingvin - donela ga struja ovde, jako daleko od bilo koje kolonije pingvina. Ovaj čovek je čuvar plaže i pozvao je nadležne, koji su mu rekli da čuva pingvina dok oni ne dođu. U međuvremenu, posetioci se tiskaju oko njega i fotografišu ga. Pingvin je u stresu, drhti sve vreme, ali kad shvati da neće biti povređen, malo se smiri i čak uspe da se uspravi.
I tu ja uletim da se fotografišem.
★
7. decembar
Juče najpre upoznam Anu, onu devojku koja živi i radi u Čileu već šest godina, koja prati moje putovanje od Japana i koja mi je nemerljivo puno pomogla tokom izolacije u Kojaikeu. Pošto neću proći kroz njen grad, vozila je oko 300 km, došavši u mestašce Bukalemu, na obali Pacifika, da se upoznamo i malo družimo.
Zatim su struje izbacile na obalu pingvina. U Patagoniji sam propustila da ih vidim, a o tome sam opet pričala sa Anom, pošto na severu postoji mogućnost da ih napokon posetim u njihovoj koloniji. Kad ono - mališa takođe došao do Bukalemua da se upoznamo.
Treća radost desila se pri kraju dana, kada su Ana i njena čileanska prijateljica Klaudija, sa kojom je došla, kretale nazad. Pre polaska, raspitivale su se kod lokalaca gde bi bilo sigurno da kampujem i ovi su nam preporučili jedan jeftin hostel, ili državni kamp, za koji nisam ni znala da postoji.
Utom se u naš razgovor (koji smo sve vreme vodile na engleskom da bi i Klaudija učestvovala), ubacila neka prolaznica sa druge strane ograde parkinga.
"Ne bih vam nikako preporučila da ostanete tamo, nema čuvara, a praznicima tamo dolaze iz okolnih mesta da se napijaju. Nije sigurno" rekla je na odličnom engleskom. "Ali možete da kampujete u mom dvorištu, ja imam kuću nedaleko odavde, a inače živim u Santjagu i juče sam došla da nešto sredim."
Tek tako - još jedno čudo Puta!
Ali pošto je prilično hladno, moja domaćica po imenu Jessica Soledad Ordenes nije mi dopustila da spavam napolju, već mi je dala sobu.
Kakav dan, a?
(Cela priča o svim ovim događajima ići će u narednom blogu koji izlazi za vikend, uz video koji je prati.)
★
8. decembar
Prvobitni plan je bio da se sa Anom sretnem u Pičilemu, gradiću koji je 50-ak km udaljen od Bukulemua, a veći je i zanimljiviji, budući da je poznato surfersko mesto. To bi onda značilo da u njemu treba i da prenoćim, pa je na grupi Vicloturismo Chile Ana pitala da li neki kamp radi. I dobila je dve preporuke, ali javio se i Genaro Vasquez koji je ponudio smeštaj u kući njegovog deke. Deka je u Santjagu, Genaro je pak došao na nekoliko dana u Pičilemu da sredi nešto u dvorištu i baš bi voleo d aupozna svetskog cikloputnika. On do sad nije putovao biciklom, ali se sprema da u jajuarunoedala Carratera Austalom u Patagoniji i zato se dodatno raduje da upozna i ugosti nekog ko je vozio tom rutom.
I tako stigoh kod Genara. A onda mi je pokazao grad, u kom zaista ima puno toga da se vidi, a ispričao mi je i neke priče o njegovoj istoriji. Mesto je prafo surfersko, sa onom prepoznatljivom opušenom atmosferom koju imaju svi surferski gradovi, čak i sad, kad je skoro prazan. Baš mi se dopao. Jedino što je bilo tmurno i prohladno.
Posle je Genaro razvlačio testo za picu...
Mogla bih se navići na ovakav način putovanja, da me svaki dan neko ugošćava i brine se o meni.
★
9. decembar
Zbog 'svete privatne imovine', koja je pažljivo ograđena, više od sat i po tražila sam bilo kakvo pogodno mesto za kamp. Ali ništa nisam uspela da nađem, a već sam stigla na 3 km od grada.
Tad ugledam odvajanje, zemljani put koji ne znam gde vodi. Duž njega, neke neograđene parcele zarasle u travuljinu, ali i neke sa kućama ili štalama. Ispred jedne nedovršene kuće, na čijem ulazu leprša Mapuče zastava, sedi devojka i nešto kuca na telefonu. Zastanem u nedoumici da li da nastavim putem ili da je pitam za pomoć. Utom devojka ustane i krene prema meni, iako nas deli pedesetak metara i mogla je da me naprosto ignoriše. Ali jasno joj je da mi treba pomoć.
Prilazi i ja vidim da ima retko otvoreno i iskreno lice. Pitam je gde bih mogla da kampujem, a da nije privatno imanje. Ona malo razmisli, pa kaže da ne zna. Ali mogla bih kod njih u dvorištu, samo da pita oca. I uđe u kuću.
Ubrzo, izlazi starija žena, njena majka. Priča li priča, a ja razumem samo da imam blagoslov da se smestim iza njihove ograde. Radujem se i već vadim šator, kad izlazi i otac. Pokazuje mi da nema nikakvih problema da tu ostanem, pesnicom se udari u grudi u predelu srca, pa raširi ruke. Znak da sam dobrodošla.
U dvorište ulazi taksi i posmatram dirljivu scenu opraštanja roditelja od ćerke, one devojke, koja je tu došla u posetu sa bebom. Molim ih da se fotografišemo pre nego što uđu u kola.
Kad taksi zamakne putem, žena se vraća do mene. Priča li priča (opet), ali uspevam da razumem da me poziva u kuću. Imaju jednu sobu slobodnu, jer ćerka je upravo otišla. I ne mogu da dopuste da spavam napolju.
Kasnije ću saznati da tu kuću grade već četiri godine, otkriću da još uvek nema prozore ni vrata, da je wc napolju, a kupa se polivačom iz kofe. Ali uvek ugoste nepoznate, jer kažu - to su anđeli poslati u njihov dom!
Orlando, Yolanda, Millaray i Ian - tako se zovu ovi prostodušni ljudi sa sela, koji su sinoć bili moji dobri anđeli. Zaista sam presrećna što sam ih upoznala.
----
Celu priču moći ćete da pročitate ovog vikenda na mom blogu. Reportaže objavljujem jednom nedeljno, a pretplata iznosi samo 1€ mesečno. Za sve info: ciklonomad@gmail.com
★
10. decembar
Opet se igramo mačke i miša, ovdašnji Krizni štab i ja. Već sam pisala o tome da ovde postoji pet faza za gradove i regije, a shodno stanju sa Covid19. Faze se menjaju nekad i na dnevnom nivou, te se priglašava pooštravanje mera ili njihovo popuštanje od narednog dana, mada se uglavnom najavi nekoliko dana ranije. Tako su sad najavili da se Santjago, glavni grad, vraća iz faze 4, koja znači da mera skoro i nema (osim obaveznih maski na ulicama i unutra, te policijskog časa od 00 h do 04 h), u fazu 2, koja podrazumeva sanitarne koridore na ulazima u grad i potpuni karantin vikendom.
Moj plan je bio da odem u Santjago, gde me čeka moj mali šator i letnja vreća, nove majice od Merino world kao i poklončići od Fanatic bicycle shop & service A i trebalo je da napokon kupim novi laptop tamo. Međutim, sad opet moram da menjam planove i da se dovijam kako da dođem do tih stvari.
A dovijam se i kako dalje. Najviše još oko 1000 km ima smisla voziti na sever i severoistok, a nakon toga je pustinja. Moj plan je bio da pređem Atakamu, ali sad počinje leto a ja ipak nisam toliko luda da prelazim pustinju usred leta. Na istok pak ne može, jer su tamo Andi, a nema više povezanih puteva, već tek ponekimkrak prema tom masivu (planiram da stignem do Doline Akonkagve i onda nemam kud nego nazad).
Tu je i pitanje kuda i kako dalje. U januaru kreće kišna sezona u Peruu i pre marta nema svrhe prelaziti tamo. Dotle će možda i otvoriti kopnene granice, pošto sad može da se uđe samo vazdušnim putem. Čile je nedavno produžio vanredno stanje na jiš 90 dana, a to znači do sredine marta, što će biti puna godina od njegovog uvođenja. Dakle, pre toga granice se neće otvoriti. A šta ja da radim još dva-tri meseca ovde?
U Boliviju ne može, sve je zatvoreno.
Može u Brazil, pa razmišljam i o toj mogućnosti, pošto moram da unapred mislim i na eventualni drugi talas korone, iako se ovde, čini se, ponašaju mnogo odgovornije nego u Evropi, pokušavajući da izbegnu evropski scenario. Moram da razmišljam unapred, ako se granice opet budu zatvorile, da se ne nađem u zemlji koja izbacuje strance bez boravišne vize. To je u martu uradila Bolivija, Argentina, a delom i Peru. Čile i Brazil prave se blesavi, kao da ne postojimo i samo nam obračunavaju penale zbog prekoračenja dozvoljejog boravka.
U Latinskoj se još može u Ekvador, ali meni se za sad ne pomera toliko na sever. Mislim da može i u Kolumbiju, no ni to me za sad ne zanima. Argentina istrajno ne otvara granice, tako da i ona otpada.
Može se desiti da ostanem negde mesec-dva i volontiram (u zamenu za besplatni smeštaj i hranu), što bi bilo takođe zanimljivo, ukoliko nađem nešto što bih mogla da radim.
Sve u svemu, ovde jeste sunce, ali stalno se namiču neki oblaci.
Na fotki je trenutno izvodljiva ruta do Aconcagua valley.
#woolona #fanatic