3. maj
Ovaj pas opasno liči na mene:
- Neutešan je kad ga gazdarica noću veže u kućici.
- Između hrane i otpuštanja sa lanca, uvek najpre bira slobodu.
- Vazda bi bio napolju, jurcao, zavlačio se kojekuda, da sve onjuši i proba.
- Ne pravi se hrabar po svaku cenu, nego izbegava opasnosti i lajave pse koji reže na njega.
- Pošao bi svuda i stalno je zagledan u daljine, kao da čezne za njima.
- Nepogrešivo bira duži put.
- Mora da se popne na svaki zidić, ogradu, brdo... da vidi šta je iza.
- Nekada je ćudljiv i nema šanse da pogodim šta bi tad hteo.
Mislim da nije slučajno što smo pronašli jedno drugo.
Obavezno pogledajte i video o našem 'prvomajskom uranku' (mada nije bio ni uranak, a nismo ni roštiljali).
★
7. maj
Ovo je objava za sve vas koji volite Japan i sa nestrpljenjem očekujete moj putopis o toj zemlji.
Godine 2016, putujući šest meseci od najsevernije do najjužnije tačke kopnenog Japana, često sam bila iznenađena koliko Japanaca zna ne samo gde je Srbija, nego i ponešto sasvim osobeno o nama. Recimo to da nam je službeno pismo ćirilićno. I da smo većinom pravoslavci koji se krste sa tri stisnuta prsta, završavajući zamišljeni krst na srcu. I da smo imali Nikolu Teslu, dok je naš najčuveniji sportista Novak Đoković...
A koliko znamo mi o njima?
Dok čekate moju putopisnu knjigu o Zemlji izlazećeg sunca (koja neće izaći pre jeseni), predlažem vam da zapratite stranicu Japanorama, istoimeni sajt kao i Instagram profil. Možete da pročitate i naučite puno toga zanimljivog. A obavezno zavirite i u njihovu knjižaru – možda otkrijete pravu knjigu baš za vas.
Photo: IG @Japanorama
★
11. maj
Kako vam izgleda?;
Patagonija, ili kraj sveta;
Koliba u šumi, na obali reke;
Vatrica u kolibi;
Napolju poodmakla jesen, a uskoro će i sneg;
Stvaralačka samoizolacija zbog pisanja knjige;
Potpuni mir;
Ostvarenje dečijeg sna.
(izolacija zbog Covida - ako baš i to mora da se pomene)
Selidba za 09 dana
★
19. maj
"Nakon nekoliko nedelja, Pero je počeo da sluša moju komadnu „NO!“ I ako zastane da se njuška sa nekim uličnim psom ili potrči prema čoporu, dovoljno je da mu viknem to: „NO!“ i da se brzo vrati. Uvek me pogleda očekujući moje odobravanje što je bio poslušan. Niko nije srećniji od njega kad mu potom dam neku nagradu u hrani ili ga samo pomazim po glavi. Jedino sam nemoćna kada šetamo izvan grada i Perro ugleda krave i fazane. Tada ga ništa ne može zadržati. Otme mi se i jurne na njih. Jednom je saterivao bika desetak minuta po njivama, dok ga jedva nekako nisam prizvala."
Nastavak možete pročitati u mom novom blogu. U njemu pričam najviše o Peru i o dilemi povesti ga sa sobom u novi smeštaj, a kasnije i na put, ili ne. Mnogo je razloga za, mnogo više protiv, ali još uvek nisam odlučila. Osmislila sam faze za naredni period, tokom kojih bi trebalo to da prelomim.
★
21. maj
Jednom, kad budem rešila da se smirim, kupiću mali plac izvan Beograda, obavezno sa šumom, i sagraditi drvenu kućicu. Za sada, upoznajem se sa takvim načinom života: vatrica i vino uveče, pogled iz kreveta na krošnje i jutarnja kafica dok se vatra razgoreva u peći. A okolo - tišina i spokoj.
I da, tada ću sigurno imati i nekog perra pored sebe.
Kako vi zamišljate 'penziju'?
★
26. maj
Šta god da na kraju bude sa ovim kučetom, bilo da ostane ovde u Patagoniji ili da ga povedem sa sobom, učinila sam jako važnu stvar za njega zbog koje sam srećna i ponosna sva. Naime, kad je u oktobru prošle godine došao kod Kataline (vlasnice hostela u kome sam bila smeštena), imao je polomljenu zadnju nogu. Katalina ga je odvela veterinaru, koji ga je operisao, a da bi kost bolje srasla, ugradio je pločicu. I kost je zaista lepo zarasla, a pločica je ostala, jer je veterinar zaboravio da treba da je izvadi, a Katalina nije obraćala pažnju. Perra je strano telo počelo da iritira, pa je zubima rasparao konce na rani i grebao po njoj neprekidno, ne bi li izvadio pločicu. Imao je stalno otvorenu ranu, što sam videla kada smo se zbližili, pa sam ga povela (drugom) veterinaru. Onda se utvrdilo da onaj prvi mora to da ukloni, te sam pritisla Katalinu da mu zakaže novi pregled i nisam odustajala sve dok mi na kraju nije javila da će ga povesti kod 'čika doktora'.
Na fotki, koju mi je poslala Katalina (pošto sam se ja preselila), Perro nakon operacije spava kao beba.
Srećno mu trčanje na napokon sve četiri zdrave šapice!
★
1. jun
Pošto sam prelomila da Perra neću voditi sa sobom, odlučila sam da učinim sve što mogu da mu nađem dobar novi dom. Radi toga, montirala sam video sa najlepšim trenucima našeg druženja, Ana je prevela tekst na španski i to sam okačila na lokalne FB grupe.
Mnogo ljudi šerovalo je video i odmah se javilo nekoliko njih sa željom da ga usvoje, ali kod svih je postojalo neko 'ali'. Sve dok jedna devojčica nije videla snimak. Ostala je u neverici koliko Perro liči na njenu ljubimicu, ženku border kolija. Do tada nije razmišljala o drugom psu, ali bila je toliko oduševljena da je odmah poželela da uzme Perra. Njeni roditelji su se složili, a ispostavilo se da poseduju veliku farmu pored jezera, kao i da joj je otac veterinar.
Znala sam da je to prava priča. Takoreći, filmski rasplet: nakon svega, Perro je pronašao dom u kome će imati puno ljubavi, srodnu drugaricu za igru, ogromno prostranstvo pored vode koju obožava i najbolju zdravstvenu negu.
Treba li da kažem da sam P-R-E-S-R-E-Ć-N-A!
Fotografija Perrove 'bliznakinje'
(Naravno, sve ovo nije prošlo bez nekoliko ozbiljnijih zavrzlama, jer Perro je naprosto takav karakter da nešto uvek mora da se iskomplikuje, ali o tome ću pisati u blogu koji izlazi uskoro.)
★
3. jun
"Ne možemo biti ono što nismo. S godinama, sve manje se zanosimo idejom da bismo mogli da budemo neko drugi, neka idealna verzija sebe: hrabrija, srdačnija, plemenitija osoba od one koja smo. I sve smo manje u stanju da nešto menjamo kod sebe i da se prilagođavamo drugima, koliko god da nam je do njih stalo. Postaje nam i mnogo teže da donosimo velike i važne odluke – upravo zbog toga što znamo koliko smo nesavršeni, slabi, grešni. Ali koliko god bili svesni svega toga, ponekad nam se i u zrelom dobu dogodi da se zanesemo, da nas privuče ideja koja je veća od naših stvarnih mogućnosti. Možda je reč o nadi da ipak nismo sudbinski određeni svojom prirodom, već da nas emocije mogu izbaviti od nas samih, prevodeći nas preko naših sopstvenih granica. Ali zalud. Na kraju se uvek suočavamo sa istinom. I jedino što nam tada preostaje je da ponovo prihvatimo sebe, takve kakvi smo." (Iz novog bloga "Lice ljubavi")
U najličnijem i najiskrenijem tekstu koji sam ikad napisala, priča o Perru samo je okvir za preispitivanje tema samoće, ljubavi, očekivanja, iskrenosti pred sobom.
★
8. jun
Još malo čileanske Patagonije, ili - otkrivanje okoline kad načas prestanu dosadne jesenje kiše i malo se razvedri.
★
11. jun
Romantično je imati peć na drva, sedeti zagledan u vatru, slušati njeno pucketanje i pijuckati vino dok napolju provejava sneg. Ali, tome prethodi mnogo posla: treba se snabdeti drvima za celu sezonu, ona moraju da budu suva, ili barem dovoljno suva da mogu dobro da gore, morate ih presložiti kad ih samo onako istovare ispred vaših vrata, zaštititi od padavina ako ostaju napolju, a pojedine komade valja i iscepkati sekirom, kako biste imali i drvca za potpalu.
A kada uz malo veštine i puno strpljenja napokon zapalite vatru, valja se neprestano baviti oko nje, smanjujući plamen kad se razgori, ili dodajući drva kad počne da se gasi, kako biste je održavali.
Rečju, za sve morate sami da se pobrinete, jer ništa nije jednostavno, ni lako. Ali vremena ima dovoljno da se sve uradi bez žurbe, natenane, uživajući u tome. Kao u neka stara vremena.
★
12. jun
Baraka, šuma, reka, planina, Patagonija, kraj sveta - i zimska idila :)
Prvi sneg!
★
16. jun
"Ajsen i, uopšte, Patagonija, smatraju se koliko prirodno lepom regijom, toliko zaostalom u svakom smislu te reči. Do pre nepunih sto godina, ovde su bile samo šume, beli risovi i domorodačka indijanska plemena, koja su živela u svojim šatorima i bavila se pretežno ribolovom. Početkom dvadesetog veka, kada su uspostavljene granice između Argentine i Čilea, Argentina je proterala sve čilote (čileanske radnike na farmama) iz svoje zemlje, bojeći se potencijalnih nacionalnih nemira. Oni su osnovali prvo naselje u regiji Ajsen – Balmaceda, nedaleko od mesta u kome sam smeštena. Pošto nije bilo dovoljno pašnjaka, skoro dve godine palili su šume kako bi obezbedili travu za svoju stoku.
'Stočari. Primitivci. Indijanci.'
To su samo neki od pežorativnih naziva za čileanske Patagonjane, koje sam čula otkada ovde živim.
S druge strane, svaki Čileanac će vam reći da su Patagonjani drugačiji od ostatka Čilea. Srdačniji su, otvoreniji, ali i sporiji u odnosu na svoje sunarodnike. Manje su iskvareni. Recimo, ovde se kuće i dalje ne zaključavaju. Ni danju, ni noću. Kriminala skoro da nema. Ljudi se brinu jedni o drugima i postoji šačica beskućnika.
Ako pak pitate ovdašnje stanovnike ili pratite lokalne forume, saznaćete da stanovništvo Ajsena želi da se njihova provincija otcepi. Ionako je fizički i geografski skrajnuta i za sebe."
---------------------
Novi blog je izašao, pa ako ste pretplatnik, a vi onda klik na link. :) Ako pak sad želite da počnete sa pretplatom, ona iznosi evro mesečno (740 rsd polugodišnje), a kao član imate pristup svim zaključanim blogovima. Za više infoa, najbolje je da pošaljete mejl na ciklonomad@gmail.com