Hobi| Putovanja| Sport| Život| Životni stil

MOJ PRVI BREVET (400 km), 2. deo

ulicni-muzicar RSS / 03.04.2018. u 16:25

Ovo je nastavak!

Prva polovina puta opisana je u 1. DELU TEKSTA

(nije bilo moguće da sve stane u jedan post)

IMG_20180330_044211_219.JPG

04:41 i konačno - okretnica! Café "Izy", 202 km od Elefsine.

Od prve kontrole, prešao sam 104 km za 6:01. Ukupno 202 km za 10:34.

Kafić/restoran prepun biciklista. Bilo ih je sigurno preko 40.

Nosim karton na pečatiranje, dobijam na poklon bananu (smažem je na licu mesta), kupujem 4 vodice od po pola litra (nisu imali velike flaše) i odmah skačem na bajs.

Zašto nisam napravio veću pauzu? Pa razloga ima nekoliko...

Pre svega, bio sam ok. Kako u nogama, tako i u glavi (što je još važnije, jel' te). Želeo sam da uhvatim povoljan vetar u povratku, jer može lako da se desi da sa jutrom on sasvim oslabi (pa da, more je obično najmirnije baš u jutarnjim satima). A, videvši koliko u kafeu ima biciklista koji sede, ispijaju kafe, jedu, neki i zapalili (ja nit' pijem kafu, nit' pušim, hrane sam imao dovoljno), hteo sam da iskoristim priliku i pobegnem im što više, da posle usput što kasnije počnu da me sustižu. A to opet u vezi sa onim stresom zbog nemanja pumpe, ali i pomoći na petljama, mada sam znao da će mi u povratku biti neuporedivo lakše, jer se vraćamo potpuno istim putem, nema nikakvih odstupanja.

U povratku nailazim na druge bicikliste i sad oni mene pitaju koliko još ima... Uz one koji su ostali na kontroli i ove koje srećem, obezbeđena mi je zaleđina (čitaj: pumpa). Bio sam zadovoljan što ih je toliko. Sreo sam njih oko 30, pretpostavljam. Neke čak na 7-8 km od Patre, što znači da sam im utekao za oko 15 km, a jednog čak mnogo kasnije. Jadničak, pitao me je koliko još ima (kao da nema ciklometar), a ja sam mu na brzinu odgovorio: "7-8 km", da bih odmah shvatio da sam lupio, jer sam proverio i video da sam (takođe i on) 15 km daleko od Patre, tj. kontrolne tačke. Sa tim tempom vožnje, on je u tom trenutku bio na granici završavanja/nezavršavanja breveta u zadatom vremenskom roku (27 sati) i veliko je pitanje da li je na kraju ipak uspeo (od oko 165 startera, 154 biciklista uspešno je završilo brevet, 12 nije).

Plan mi je bio da na polovini puta pojedem nešto jače, tako da sam stao i na brzaka pojeo 200 gr suvog mesa i malo kačkavalja ('leba bez). Stavio sam u torbicu nešto za usput i nastavio, srećan što me za tih 5-6 minuta niko nije prestigao.

Polako sviće, vetar je povoljan, iako ne toliko jak kao tokom noći, a ja sam konačno bio malo smireniji, spokojniji. Ovu deonicu (104 km) od Patre do sledeće kontrole (a to je ista ona koja je bila i prva) najlakše sam izvozio. Sunce je izašlo (konačno nešto i da se vidi), počeo sam napokon malo i da uživam, pa sam (tokom vožnje, paz' da ne stanem) napravio telefonom i 2 kratka selfi videa.

Na sebi sam i dalje imao šuškavac i pantalone za kišu, ali nisam hteo da ih skidam, iako je spoljna temperatura postepeno rasla. Jesam bio mokar, oznojen, ali ta unutrašnja vlaga pomagala mi je da se ne znojim dalje, hladila me je, a šuškavac i pantalone štitile su me od "vetra" koji sam proizvodio svojim kretanjem. Tako da sam bio ok. Ni toplo, ni hladno. Taman kako treba. Znao sam da ću kad-tad morati da stanem i presvučem se [u torbama sam imao i drugi skijaški veš komplet (majica i gaće sa dugačkim rukavima/nogavicama)], ali sam taj trenutak stalno odlagao (mrzelo me je).

Sustigla me je i prestigla ona trojka sa početka. Viču mi "bravo" (iako ne znaju da vozim svoj prvi brevet u životu). Valjda zbog bicikla i zato što vučem torbe, šta ja znam... Međutim, nisam im dao da mi umaknu, prilepio sam im se, a na jednom usponu sam ih i prestigao (jedan od njih usporavao je celu trojku). Odmakao sam im, ali sam nedugo zatim zastao na minut-dva (wc i klopa), pa su me oni ponovo prošli. Pitali su me, u prolazu, da li je sve ok, a ja sam se samo potapšao po trbuhu (znak da jedem), jer su mi usta bila puna... Posle desetak minuta, pošto su na jednom parkingu stali da bi se presvukli, ponovo sam ja njih prestigao. I nisam ih više video do cilja.

dyMFOfTyiQWt.jpg

300 km (više od 100 do kraja): Nova briga! Mišić na zadnjem delu butine... Nije da me je (za)boleo, ali dao je nekako znak da postoji, javio se. Uplašio sam da ne počne jače da me žiga, pa da nakon svega taj drljavi mišić bude razlog zbog kog neću uspeti da završim brevet. Tako da sam odlučio da desnu nogu štedim. Da gazim levom, koja mi je i jača noga (odraz je na njoj, iako nisam levak), a desnom lagano...

[i bilo je sve ok do kraja, jedino me je levo koleno, par dana posle breveta, malkice bolelo dok hodam]

IMG_20180330_044224_349.JPG

09:40. Treća kontrola, ponovo (kao i prva) u mestu Ksilokastro. 306 km, još 98 km do cilja.

Ovaj treći deo puta od 104 km, savladao sam za 5 sati, tačnije za 4:59. I niko me za to vreme nije prestigao. U odlasku, zbog vetra u lice, za istu tu deonicu bilo mi je potrebno 6:01.

Pečat, poklon banana (odmah je pojedem), voda...

Hteo sam da kupim i neko pecivo, neku pitu, ali nisu imali (rasprodali). A na špagete sa sirom nisam imao nameru da gubim vreme. Ponudili su da mi naprave sendvič, ali ja sam pitao da li mogu da kupim samo vekne, pošto u torbi imam meso i kačkavalj (ostalo još malo). Moglo je i kupio sam dve.

Dakle, 2 veknice za sendviče i 2 puta po 1,5 litar vode. Trebalo mi je oko 2 litra da se natankujem (1 litar za flašu napred i 1 litar za 2 flašice od po ½ l pozadi), ali sam uzeo više, za svaki slučaj, pošto je dan i toplije je. Kao, popiću prvo taj višak, pa mi onda ostaju ona standardna 2 l do kraja. Taj višak me je i spasio, ispostaviće se kasnije...

Napravio sam u litarskoj flaši (koja mi je pri ruci tokom vožnje) energetski napitak od onih tableta koje su nam poklonili na prvoj kontroli, ubacio sam unutra 2 komada. A već ranije, nakon Patre, napravio sam jednom/dvaput po pola litra sa po 1 tabletom. Tu sam već prebacio dnevni limit od 3 tablete, ali ja tada o tome nisam ni razmišljao, nego sam i kasnije (k'o lud) nastavio da pravim te energetske napitke. A tek kad sam stigao kući, palo mi je na pamet da proverim na kutijici koliki je maksimum tableta koji se preporučuje za jedan dan (a on je 3, rekoh već).

Dakle, 2-3 minuta pauze na kontroli: pakujem hranu, presipam vodu u svoje flašice, pravim taj napitak i odmah nastavljam dalje.

U tom café-u ("Bistrot") ostalo je iza mene bar 20 biciklista (piju kafe, jedu itd.). Sad već nisam brinuo oko toga da li ću ili neću da završim na poslednjem mestu (na pumpu sam već i zaboravio), sad mi je cilj bio da ne prebacim previše 20 sati...

9 sati i 40 minuta je trenutno, dvadeset sati vožnje ističe u 14:07 (pošto sam prethodnog dana krenuo u 18:07), a ostalo je do cilja još 98 km. Samo da nije onih uspona na kraju...

Niko me ne sustiže, ja retko koga prestižem (od Patre samo onu "trojku" i kasnije još jednog solistu). Računam da sam negde u zlatnoj sredini.

Negde ispred Korintosa (btw, Korintski kanal nisam video ni u odlasku, ni u povratku, nisam ga primetio kad sam prolazio mostom preko njega), sustižem jednog "rokera" (tako sam ga nazvao, pripovedajući koji dan kasnije ovu avanturu svojoj ženi i sinu) [bio je "kosijaner", kao i ja]. On je vozio kao da mu je sedište previsoko. Ili mu je takav stil, šta ja znam... Uglavnom, "mešao" je dupetom k'o kafanska pevaljka... Popričali smo malo. Da li ćemo uspeti da stignemo pre 14:00, tj. za manje od 20 sati, ovo-ono... On reče da verovatno nećemo, za malo. "Da", složih se ja, imamo one uspone na kraju... Njegov drug vozio je par stotina metara ispred nas. Rešio sam da nastavim sa njima, da ne bih pogrešio neko uključivanje/isključivanje na petlji kod Korintosa. "Roker" reče da nema problema, njegov prijatelj odlično poznaje put.

Ali problem mi je bio to što nisam imao ništa za klopu u torbici na volanu, a već je bilo vreme da se nešto pojede. Morao bih da stanem, da napravim sendvič (koji bih kasnije jeo vozeći) i da u torbicu stavim nešto za grickanje. Rocker & friend gazili su dobrim tempom, pa bi mi pobegli dok bih ja sve to obavio. Kazao sam rokeru da ću ja malo da požurim, da se odlepim od njega, da bih mogao negde da zastanem i napravim sendvič, te da mu se ponovo pridružim kad me bude sustigao. "Ok", reče on, i ja pojačah gas. Odvojio sam se od njega 20-30 metara, ali nikako nisam uspevao da povećam to odstojanje (vidim ga u retrovizoru). Nisam imao snage. I posle nekoliko minuta pokušavanja, sačekao sam ga i rekao mu da ne mogu da se odlepim, gladan sam i moram da stanem da jedem....

I, iako sam stvarno na brzinu pojeo nešto mesa i kačkavalja bez hleba (njega ubacio u džep za usput), napravio još energetskih napitaka i stavio u torbicu na volanu orahe (sećam se da nisam imao snage u rukama da otvorim kesicu, pa sam morao da uzmem ključ od kombija i najpre je probušim), moji "vodiči", roker i njegov prijatelj, već su mi bili pobegli... Imali su dobre bajseve i vozili su prilično brzo. Bili su i odmorniji, jer su na poslednjoj kontroli verovatno napravili dužu pauzu. To znam jer se kasnije ispostavilo (našli smo se na fb, u grčkoj brevetaškoj grupi) da je rokerov prijatelj bio taj koji mi je pomogao 5-6 km ispred Patre da ne nastavim u centar grada (oni su već bili u povratku). Što znači da su mi u tom trenutku bežali oko 10-12 km. I ako sam ih kasnije sustigao, to će reći da su oni usput napravili ili jednu veću pauzu (u Ksilokastru) ili više kratkih.

Uglavnom, odmakli su mi i nastavio sam sAm. Šta je, tu je.

Probao sam tokom vožnje da jedem onu veknu iz džepa, ali nije mi nekako išlo. Ali su zato orasi legli neviđeno dobro. Praktično su me oni i izvukli iz krize. Jednom rukom upravljam, drugu zavučem u kesicu, napunim šaku... I posle lagano žvakanje. Jer nije lako voziti, disati, žvakati i gutati, sve u isto vreme. Može čovek da se zagrcne...

U svakom slučaju, vratila mi se snaga.

Na jednom nadvožnjaku, vidim neke bicikliste (mislio sam da su jedno muško i jedno žensko) kako mi mašu i pokazuju mi da skrenem levo. Doduše, postojao je i putokaz na kome lepo piše "⬅Atina", ne bih promašio put sigurno. Ja sam već zaboravio na onu dvojicu od malopre i mislio sam, kao što rekoh, da su to neki drugi biciklisti. Ali počeo sam da ih pristižem i ukapirao sam da su to roker i frend. Na sledećem skretanju, ponovo su mi rukama davali znakove, ali sada to već i nije bilo potrebno, jer sam ih dobro video, bili su samo oko 200-250 metara ispred mene, pa nije bilo teško pratiti ih. Polako sam ih i sustizao, pa sam im se uskoro i pridružio. I vozili smo tako zajedno neko vreme. A rokerov drug je ipak pogrešio na jednoj petlji, pa smo na jednoj deonici (100-200 metara) vozili u kontra smeru, da se ne bismo vraćali na mesto na kom smo pogrešno skrenuli. Na uzbrdicama i delimično po ravnom, uspevao sam da držim njihov tempo, mada teškom mukom, priznajem (ali motivacija je čudo!), ali bi mi na deonicama gde se postižu veće brzine bežali. I na kraju su mi skroz pobegli sa tim svojim drumašima... I nisam ih više video do kraja.

U društvu je bilo lakše da se drži brži tempo vožnje, tako da, kada sam ponovo ostao sAm, malo sam usporio.

Polako sam se približavao cilju, samo još oko 50-60 km. "Samo", da. Još malo km, al' još malo i vode. Počeo sam da stavljam po nekoliko onih energetskih tableta u flašice od po ½ litra. Muka mi je već bilo i od mesa, i od kačkavalja, i od raznih keksića, slatkih, slanih... Ništa mi se nije jelo, pa su mi ostali samo ti napici da mi daju snagu...

I, na oko 30 km pre Elefsine, stigoše i oni usponi. Ja ih u odlasku nisam toliko ni osetio. Bio sam odmoran, to je bilo na samom početku, a bio sam i presrećan zbog rešenog onog problema sa prednjim točkom, tako da sam samo projurio preko njih. Ali sada, posle 18 sati motanja i pređenih oko 370 km, ti usponi izgledali su mi kao najstrašnije planine.

Nešto pre uspona, prestigao sam četvoro bicklista koji su pravili pauzu, ali oni su mi ubrzo uzvratili. Prođoše me k'o brzi voz. Među njima je bila i jedna devojka: ispod 30 godina, čak malo i buckasta (da ne kažem debeljuckasta).

"E moj Mićo, biciklisto" - rekoh sam sebi - "pobedi te ženska..."

Jedina kao uteha bila mi je to što je i ona vozila drumski bajs...

Malo usponi, pa malo spustovi... Ma ništa posebno, ali bio sam već umoran i pospan. Sunce piči, počinjem i da se znojim. Gledam zalihe, vidim ostalo mi je jedva pola litra vode, a nema naselja u blizini. Da se ne bih bezveze znojio, pa da mi posle zafali H2O, reših da stanem i konačno sa sebe skinem šuškavac i nepromočive pantalone. A to što sam ispod njih mokar, a posle uspona sledi spust (i veće brzine, tj. vetar u grudi)... ma nema veze. Daj ja da završim brevet, pa posle nek se i razbolim, baš me briga...

Tu, na toj pauzi za skidanje, napravio sam konačno i jednu fotku. Jedinu sa breveta.

IMG_20180304_130824.jpg

Ubacio sam u polupraznu litarsku flašu poslednje 4 tablete (hej, da, 4 tablete na pola litra!!!).

Nedelja jutro je, dosta biciklista rekreativaca (verovatno Atinjani) pentra se po tim usponima, a bilo ih je dosta i na ostalim deonicama, dalje prema Korintosu. Javljamo se jedni drugima u prolazu, takav je običaj, takav je red...

Prošao sam nekako te uspone. Do Elefsine još oko 20 km, još jedan sat vožnje i kraj!

Kad sam ušao u Elefsinu, malo me drmnula i emocija. Čoveče, uspeo sam, evo tu sam pred ciljem. Ne mogu da verujem! Ali, ALOOO, nećemo sad valjda i da plačemo...

IMG_20180330_044633_154.JPG

IMG_20180304_143024.jpg

Elefsina start 18:07, Elefsina cilj 14:25. Znači 404 km za 20 sati i 18 minuta (u odlasku 10:34, u povratku 9:44). Od toga, pauze su mi uzele možda ukupno oko 45 minuta, što znači da sam pedale motao oko 19½ sati. A poslednju deonicu od 98 km, izvezo sam tek za 4:45 (u odlasku 4:33, uz vetar i one početne probleme).

Elem, stižem na cilj, nalazim u kafiću stol za kojim sede kontrolori, dva muškarca i jedna žena. Oni su iz biciklističkog kluba P.E.P.A. koji je bio organizator ovog breveta. Dajem im karton i kažem "Nikad više! Nikad više 400 km, možda 200 i 300."

I rekoh im kako mi je to bio prvi brevet u životu. Ona žena kontrolorka se kao iznenadi: "Prvi, pa odmah 400”. A ja dodah: "I to u 52. godini...".

Upisaše mi vreme u karton, potpisah se na njemu i oni ga odložiše u kutiju sa ostalim kartonima. Pitao sam ih da li mogu da mi ga daju. Oni rekoše da ne može. Ali moći ću da ga uzmem drugi put, kad budem vozio neki drugi brevet kod njih... Pošto nisu velike šanse za to ove godine, dogovorismo se da im se javim na e-mail, pa da mi ga oni kasnije nekako pošalju. Ali su mi, normalno, dozvolili da ga fotografišem.

IMG_20180304_142949.jpg

I, na kraju, pita me jedan kontrolor da li hoću da uzmem i medalju. Ja, naravno, rekoh da hoću... (a žena dobaci: "Normalno, prvi ti je brevet").

"10€" - reče kontrolor.

Ja skoknuh do bicikla i donesoh mu pare, pa ga upitah kako ćemo sad, da li treba da im ostavim adresu na koju će mi je poslati...

A on mi dade medalju u ruke.................

I tu me je načisto ubio u pojam!!!!!!!!!!

Odmah mi je na pamet pala moja ćerkica. Ja sam joj pre puta obećavao kako ću obavezno da pobedim i kako ću da dobijem i medalju, ali ne odmah, nju će mi kao kasnije poslati poštom. Tako sam pričao, jer sam video u fb grupi koliko ljudima iz Srbije kasne te medalje, pa sam mislio da to tako treba.

Međutim, kad mi je čovek uvalio u ruke tu medalju u zaštitnoj plastičnoj kesici, ja sam već u glavi gledao film: Tata se vraća sa trke, pobedio je, donosi i medalju. Ok, i sinu će biti drago, iako on već ima 13,5 godina i zna o kakvoj "trci" se radi (hvaliće se i on drugarima). Ali ćerkica nema ni 5 godina (uskoro ih puni, istog dana kad i ja 52) i za nju je tata heroj, najjači na svetu, najbrži na biciklu...

Rekoh onoj ženi kontrolorki kako će moja ćerkica, kad joj donesem medalju, stvarno misliti da sam ja pobednik trke, a ona mi odgovori da i jesam pobednik...

Našalismo se tu malo i na račun imena njihovog biciklističkog kluba: PEPA, kao fazon Pepa prase i to...

IMG_20180304_144853.jpg

I ništa, strpam ja medalju u džep (nisam je ni pogledao u narednih 2 sata), pa brzo do kombija. Stužnilo mi se. Skidam prednji točak, praznim torbe, ubacujem bicikl u kombi. I sve to radim sa suzama u očima. Nabio sam glavu u zemlju, povremeno kao duvam nos, brišem ga, kao nešto trljam oči, krijem lice od drugih biciklista koji se pakuju tu u blizini (preko puta je bila i Bus stanica)...

A ide mi se u WC, 'oće bešika da pukne...

Plan je bio da tu na parkingu odspavam nekoliko sati, pa posle da vozim kući, ali adrenalin radi, emocije drmaju, koje sad crno spavanje...

Uskačem u kombi i krećem. A kreću i suze... Sad bar mogu slobodno da plačem, ne moram više da se suzdržavam, niko me ne vidi. Vozim i cmizdrim... (na izlazu iz Elefsine, pokušavam malo da se sredim, otvorim prozor da pitam na semaforu nekog vozača za put... Ko zna da li je primetio nešto čudno na mom licu)

I, bogami, potrajalo je to dobrih sat vremena, ta erupcija emocija.

Vozim i razmišljam o svemu, vraćam film unazad: Vožnja bez pumpe, točak koji zajebava, stresiranje da ne promašim put, noć, vetar, kiša, auto koji me celog ušljiska prljavom vodom sa druma, mišić na butini koji preti, forsiranje (a glad me muči) da bih održao ritam sa rokerom i njegovim frendom, pred kraj usponi (a ostalo mi malo vode), ipak stižem na cilj, i na kraju UDARAC - ta medalja koju mi daju i koju nosim kao pobednički trefej sinu i ćerkici koja je bolesna, ima temperaturu i neće u ponedeljak u školicu...

I kako biti miran i obuzdati emocije?

Bilo mi je potebno preko sat vremena da se smirim...

Stigao me je umor, a i pospanost. Pao šećer, pritisak, šta li je već bilo, stao sam da jedem (trebalo je odmah nakon cilja da pojedem nešto ljudski, ali ko je u tom trenutku razmišljao o hrani...), odspavao sam nekoliko sati.

Nije mi baš bilo dobro (stomak, proliv, ovo-ono), i morao sam da napravim tu pauzu. Možda su razlog bile i one energetske tablete, pojma nemam. Propisani maksimum je 3 dnevno, znači 1 na 8 sati, a ja sam zbrisao svih 20 za 10-ak sati.

Uglavnom, sve se dobro završilo, vratio sam se kući živ, zdrav i sa medaljom...

IMG_20180305_140729.jpg

Šta je bilo posle?

Ćerkica je medalju prokomentarisala sa: "Nisu ti dali neku veću?"

I još: "A jesi doneo tortu?"

A mislila je da ću i pehar da dobijem...

IMG_20180305_164908.jpg

- Tortu sam kupio, pa smo dostojno proslavili moju "pobedu".

- Medalju sam nekoliko dana stalno nosio u džepu i pokazivao je svima, i onima koje to interesuje, i onima koje to ne interesuje.

- Ženi i sinu isključio sam uveče TV, postavio ih na trosed i pričao im 2 sata sve ovo...

Šta dalje?

Prvi dan nakon breveta, mislio sam: "Dosta od mene. Eto, probao sam i to, uspeo sam da završim, ali neću više..."

Kao, glupo je. Šta da se mučim po tim brevetima, kad bajs može da se vozi i bez stresova, sa uživanjem. Pariz-Brest-Pariz? Ma, idi begaj...

No, kako je vreme prolazilo, sve više mi se vraćala volja. Najpre sam mislio da ubuduće vozim samo 200 i 300 km brevete, ali sad već ne postavljam sebi nikakva ograničenja (pa ni taj PBP). Šta više, ne mislim da propustim nijedan brevet koji bude startovao u mojoj blizini. I jedva čekam sledeći...

Ali ubuduće ću gledati maksimalno da uživam u vožnjama. Samo ću da se potrudim da ih završavam u zadatom roku, neću da jurim vreme... I nadam se da ću se zaista i držati ovog obećanja... (mada ne bi bilo loše da 200-ke završavam u roku od 10 sati, a 300-ke u roku od 15 sati, he,he...)

Evo dole i zvaničnih rezultata breveta. Ja sam, kao najnoviji član grčkog udruženja (imam najveći lični broj), sasvim dole na kraju. Ako sam dobro izračunao, od 154 biciklista, njih 65 završilo je brevet pre mene, znači ja sam na "izvanrednom" 66. mestu. Dok je posle mene na cilj stiglo ostalih 88.

[sigurno je da bi najmanje polovina od tih 88 brevet završilo pre mene, samo da su hteli, tj. da su jurili vreme kao što sam radio ja]

Samo da podsetim još jednom da brevet NIJE trka i zapravo ne bi trebalo da se objavljuju ova vremena (već samo da piše "završio" ili "nije završio"), ali takve su direktive iz centrale u Parizu...

Nego, nešto sam razmišljao... U nečemu sam ipak bio prvi. Imao sam najteži bicikl i najviše tereta od svih, što znači da sam potrošio najviše snage, najviše VATI, od svih učesnika tokom tih 404 km vožnje.

U svakom slučaju, da zaključim... jeste kondicija, ovo-ono, ali je ipak (skoro) sve u glavi!

Screenshot_2018-03-09-06-14-42.png

Screenshot_2018-03-09-06-15-04.png

Screenshot_2018-03-09-06-15-32.png

 



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nsprof nsprof 07:57 05.04.2018

Svaka čast

Divna priča!
Moje najdalje putovanje je bilo 30km od grada, i sada, čitajući tvoje i druge biciklističke priče, pomišljam da bih mogao to makar da ponovim.
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 08:16 05.04.2018

Re: Svaka čast

nsprof
Divna priča!
Moje najdalje putovanje je bilo 30km od grada, i sada, čitajući tvoje i druge biciklističke priče, pomišljam da bih mogao to makar da ponovim.


30 od grada, znači ukupno 60?
Ako ne voziš dugo, možeš do 60 da dođeš za 7-8 dana.
Prvi dan 20, drugi 30, pa pauza, pa opet 30, pa 40, pa 50, pa pauza, pa 60.



Kao što sam napisao u poslednjoj rečenici, sve je u glavi. Motivacija je opasna stvar.

Ja, kad idem na svoje noćne vožnjice, 100 km mi je sasvim dovoljno. Taman i da uživam i da se umorim. Ali, eto, uz jaku motivaciju može se i 4X više u cugu.
nsprof nsprof 13:12 05.04.2018

Re: Svaka čast

ulicni-muzicar
nsprof
Divna priča!
Moje najdalje putovanje je bilo 30km od grada, i sada, čitajući tvoje i druge biciklističke priče, pomišljam da bih mogao to makar da ponovim.


30 od grada, znači ukupno 60?
Ako ne voziš dugo, možeš do 60 da dođeš za 7-8 dana.
Prvi dan 20, drugi 30, pa pauza, pa opet 30, pa 40, pa 50, pa pauza, pa 60.



Kao što sam napisao u poslednjoj rečenici, sve je u glavi. Motivacija je opasna stvar.

Ja, kad idem na svoje noćne vožnjice, 100 km mi je sasvim dovoljno. Taman i da uživam i da se umorim. Ali, eto, uz jaku motivaciju može se i 4X više u cugu.

Da, tako je, ukupno 60km za jedan dan, sa podužom pauzom (roštilj)
Apropo sledeće vožnje: što kažu slepci - videćemo...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana