Hobi| Putovanja| Sport| Život| Životni stil

MOJ PRVI BREVET (400 km), 1. deo

ulicni-muzicar RSS / 01.04.2018. u 15:42

Nedavno sam vozio svoj prvi brevet (biciklistički maraton) i bilo je to stvarno nezaboravno iskustvo. Svašta se izdešavalo. Bilo je jakog vetra, kiše, umora, snalaženja u "prirodi", pa i malo suza na kraju (nešto u vezi s mojom decom i ovom medaljom sa slike). Ali idemo redom...

IMG_20180328_175043_246.JPG

Najpre da pojasnim pojam "brevet". To je biciklistički maraton, ali nije trka. Nema pobednika, tj. pobednici su svi koji brevet završe u zadatom vremenu. Opširnije o svemu - u posebnom tekstu.

Ovaj moj brevet bio je dugačak 400 km (tačnije 404), a vremenski limit iznosio je 27 sati. Polazak je bio u mestu Elefsina, nedaleko od Atine, a vozilo se do Patre (202 km) i nazad.

A zašto sam odabrao baš ovaj brevet za svoje "vatreno krštenje"?

Zapravo, gledajući kalendare u nekoliko država, prvobitno sam isplanirao da krenem sa jednim brevetom od 200 km, 22. aprila, pa da nastavim sa još jednim od 200 (u maju), pa da u junu vozim jedan od 300 i jedan od 400 km itd. Međutim, kasnije mi je za oko zapela ova grčka 400-tka, zato što ima vrlo malo uspona. Skoro sve vreme se vozi pored mora, po ravnom. Pošto kasniji breveti nisu toliko "laki" (ima mnogo više uspona), pored 200 i 300 koje bih kasnije tokom proleća i leta sigurno bio u stanju da izvozim, želeo sam da za ovu sezonu sebi obezbedim i jedan 400 km brevet.

Zašto mi je to bilo toliko važno?

U 2019. godini vozi se kraljica svih breveta, maraton Pariz-Brest-Pariz (PBP), koji se održava svake četvrte godine, pa sam, eto, kao zacrtao sebi cilj da na sledećem i ja učestvujem, ako sve bude ok (za onaj nakon njega već ne mogu da budem siguran, 2023. godine imaću, ako budem živ, 57 godina). PBP je nešto kao Olimpijada za ovu vrstu aktivnosti (da ne kažem sporta), na prošlom je učestvovalo oko 6000 biciklista iz celog sveta. Sve je popularniji, tako da na njemu više ne može da učestvuje svako ko se prijavi. Pre svega, mora se u godini koja prethodi tom PBP-u (a sezona počinje 1. novembra) izvoziti osnovna serija maratona: 200, 300, 400 i 600 km. Međutim, pošto je interesovanje veliko, uvedene su i predprijave, neka vrsta rezervacije. I prednost imaju biciklisti koji su u ovoj sezoni (1. novembar 2017 - 1. novembar 2018) izvezli duže brevete. Oni sa brevetom od 1000 i više km prvi se prijavljuju, nakon njih idu oni sa 600, pa sa 400, pa sa 300, i na kraju oni sa izvezenim brevetom od 200 km. Naravno, to je samo rezervacija mesta za PBP, ostaje da se od 1. novembra ove godine do leta 2019. izveze najmanje po jedan od svih breveta iz osnovne serije (200, 300, 400 i 600 km).

Koliko sam saznao informišući se po netu, izvezeni breveti od 400 i više km u ovoj sezoni gotovo sigurno obezbeđuju rezervaciju za naredni PBP, dok za 300-tku to nije baš sasvim sigurno, a još manje za 200-tku. Eto, zato sam želeo da odmah na početku godine odradim ovaj brevet, da bih do kraja sezone bio miran, što se toga tiče.

A da ću biti u stanju, bio sam siguran.

Vozio sam dosta u februaru mesecu (foto dole), forma mi nije bila lošija nego oktobra prošle godine, kada sam vozio od Leskovca do Beograda za jedan dan, pa nakon 2 dana nazad - ponovo za jedan dan (tekst o tome). I to sa brdskim biciklom: Točkovi manji (26"), gume široke (50 mm), ram čelični, dosta tereta...

Krajem januara kupio sam novi bajs, marke Scott (više o tome): Točkovi veći (28"), gume uže (32 mm), ram aluminijumski... Tako da sam računao: Ako sam mogao sa starim bajsom 2 puta u 4 dana po 300 km, moći ću vala i sa ovim novim 400 km za jedan dan, tj. za 27 sati.

28471261_1747224905300099_2943236606671800460_n.jpg

★ 

IMG_20180330_042204_558.JPG

I tako... Rešio ja da idem, pa šta bude. Prvi brevet u životu, pa odma' 400 km. Plan mi je bio da u kombi ubacim i gitaru, da sviram nekoliko dana pre i nekoliko dana posle breveta (podsećam da sam po zanimanju ulični muzičar), međutim prateći na nekoliko sajtova vremensku prognozu za taj period, odustao sam od takve ideje, jer je za Peloponez najavljivano nestabilno vreme sa čestim padavinama, i pre i posle breveta. A i reko': "Aj da uživam u potpunosti, da ne petljam posao sa hobijem..." Jes' da malo košta, al' nema veze, prvi mi je brevet...

IMG_20180304_143034-1.jpg

Brevet mora da se vozi tačno određenom rutom. Nema skretanja, niti hvatanja prečica. Putanja mora da se poštuje. Postoje redovne kontrolne tačke (obično na svakih oko 100 km, otprilike), a organizator može negde usput da postavi i neku tajnu kontrolu, da nekome ne bi palo na pamet da i u ovakvom jednom "sportu" pokuša da vara (ili da ne poštuje zadati put). Organizatori na internetu dosta ranije objave rutu kojom će se voziti, a na polasku svaki učesnik dobije i putni list (foto gore) sa obeleženim kilometrima i važnim mestima (gde se tačno i na koju stranu skreće, gde je kontrola itd). Međutim, za svaki slučaj, ja sam na Google maps uslikao sve kritične tačke, pa to odštampao u A4 formatu, imajući u vidu da će biti noć, a ja sam već u godinama i nosim cvikere...

IMG_20180328_144937.jpg

Moja ćerkica (5 godina uskoro) danima pre mog polaska pričala je u zabavištu (i na baletu), i deci, i vaspitačicama (učiteljici) kako ću da idem na trku i kako ću tamo sve da ih pobedim. A poslednjeg dana pred put stalno me je savetovala da jako držim volan i da jurim brzo kao zec ili kao konjče. Ja sam joj obećavao da hoću, a obećao sam i da ću, ako pobedim, kupiti tortu i da ćemo tako proslaviti moju pobedu. Rekao sam joj i da ću dobiti medalju, ali da je neću odmah doneti, već da će ona kasnije stići poštom.

Sin (13,5 god.) je, takođe, pričao drugarima u školi kako ću biciklom da vozim 400 km.

A ženi sam na kraju ručka, dan uoči polaska, rekao nešto u fazonu: "Fala ti što mi nisi pravila probleme oko ove moje fiks ideje". Na šta je ona reagovala podizanjem viljuške u vazduh, uz reči: "Ili bih ti možda vrlo rado izvadila jedno oko..." Da, ona se plaši i kad idem na noćne vožnje od nekoliko sati, tu u blizini, a kamoli sad za ovo...

I ništa, izvadio sam iz kombija i ono jedno zadnje sedište koje je tu uvek (i kad idem na sviranje), pa ubacio bicikl, prateću opremu, hranu itd. Znači, na jednoj strani bicikl (umesto gitare i pojačala), a na drugoj krevet, pa na put...

Stigao sam u Elefsinu 3. marta rano ujutro, oko 05h. Namerno u to vreme. Da bih spavao u toku dana, pošto me je posle čekala cela noć u sedlu. I inače sam celog svog života noćna ptica, tako da mi je to u potpunosti odgovaralo. Start je bio zakazan za 18:00. Usput sam u Lidl-u kupio hranu (nešto poneo i od kuće), tako da sam uoči "trke" mogao da spavam koliko sam hteo.

Našao sam parking iza neke visoke zgrade, a ispod jednog limunovog drveta i zaspao oko 6 sati ujutro. Podesio sam alarm da mi svira... ne sećam se sad u koliko ono beše sati, valjda negde oko 3 popodne. Za svaki slučaj. Iako sam pretpostavljao da neću moći mirno da spavam, da ću zbog straha da ne zakasnim verovatno mnogo ranije da se probudim. I tako je i bilo.

Ali nisam se svojom voljom probudio oko 12:30 (znači, posle samo 6½ sati spavanja). Bio sam te sreće da su, od 365 dana u godini, baš tog jutra morali da potkresaju grane limunovog drveta koje sam ja odabrao da se parkiram ispod njega (da mi koliko-toliko pravi hladovinu, kad Sunce proviri iza zgrade, u popodnevnim satima) i da su onda neke babe skupljale te isečene grane i galamile.

Btw, mom sinu je sa cele ove moje avanture najinteresantnija (tj. najsmešnija) bila upravo ta epizoda sa sečom limuna, kao i moj komentar da su te babe "galamile kao kokoške".

Elem, pokušavao sam ja ponovo da zaspim, možda sam čak i zadremao par puta po 10-15 minuta, ali ništa više od toga. Tako da sam ustao, seo za volan i krenuo do mesta odakle će se startovati, a to je bilo ispred jednog kafića u staroj luci. Malo sam šetao, malo studirao mapu puta, malo ovo, malo ono... i "ubio" sam vreme. Počeli su da stižu i prvi biciklisti, kolege...

Džipovi, automobili, kombiji... I na/u njima bajsevi. I to kakvi! Sve neke opasne marke. Tako da sam se, iskren da budem, čak malo uplašio i zapitao se šta ja tu tražim. Mislim u sebi: "Oduvaće me svi ovi biciklisti sa tim svojim drumašima, ima 'ladno da budem poslednji..."

Ali primetih kako se za vožnju pripremaju i neke osobe lepšeg pola, bila je i jedna starija žena (moje godište otprilike), a i jedna baš mlada (17-18 god.), pa se ponadah da, zahvaljujući njima, možda i neću biti "fenjeraš"...

Kad smo već kod polne i starosne strukture brevetaša, moja slobodna procena je da je od ukupno 154 učesnika bilo oko desetak devojaka/žena, da je većina biciklista imala između 30 i 40 godina, recimo njih oko 100, dok su ostalih 54 imali manje od 30 ili više od 40 (recimo pola-pola). A u mojim godinama, tu negde oko 50 (par godina gore, par godina dole), bilo nas je možda oko 6-7, a od toga njih dvoje ili troje imali su i preko 55.

Bicikle su svi imali drumske, osim mene. I svi su na njima imali neke mini torbice, jedino sam ja pozadi imao klasične bisage (torbe). I u torbama, osim neophodnih stvari (alat, pumpa, rezervne gume, odeća, prva pomoć, razne sitnice...) i brdo hrane. Nisam znao da li će na tim kontrolnim tačkama moći da se kupi nešto fino za jelo (ili su to obični kafići), pa sam poneo hranu za 24 sata. Mogao sam da se raspitam o tome, ali eto nisam...

Moram reći da sam od samog početka bio pod nekim neobičnim stresom, imao sam neku čudnu tremu (ono, stalno sam se pitao da li ja uopšte pripadam tom svetu, da nisam možda malo zalutao tu među te bicikliste), tako da mi nije padalo na pamet da postavljam bilo kome bilo kakva (možda glupa, otkud znam) pitanja. A i nije mi bilo teško da vučem sa sobom sve te stvari i hranu. To ionako stalno radim kad idem na vožnje (jednodnevne, dvočasovne... nebitno). Šta više, sviđa mi se da imam sve na dohvat ruke, da sam u potpunosti nezavisan. U Patru je trebalo da stignem u sred noći, oko 3-4 sati ujutro, i otkud ja da znam da li se i šta se usput može kupiti za jelo (a dok se vozi, mnogo, tj. često se jede). Nisam hteo da razmišljam o tome (a ni da gubim vreme)...

Jedan sat pre polaska pojeo sam porciju musake, koju sam poneo od kuće, pa nešto kasnije i špagete sa mlevenim mesom, a u torbe sam stavio ostale stvari: 4 banane, razne biskvite, napolitanke, čokoladice, orahe, sušeno voće, suvo meso, kačkavalj itd. Što se vode tiče, imao sam na startu flašu od 1 litra napred (u nosaču) i dve flašice od po ½ litra pozadi (u džepovima na bisagama). Računao sam da će mi to biti dovoljno za prvih 100 km, do prve kontrolne tačke. A posle ću da kupujem, dopunjujem, kako već bude...

Plan mi je bio da najpre smažem banane. Kasnije da jedem polako i ostale stvari, ali tek nakon kontrole, pošto sam napunio stomak pre starta (plus te banane). A meso i kačkavalj tek u Patri, na pola puta. Takođe, isplanirao sam i da u jednoj od dve torbice koje imam na ramu (foto dole [nije sa breveta!], tu mi inače stoji bluetooth zvučnik), uvek imam nešto za grickanje. Znači, kad stanem da pojedem nešto (ili zbog WC-a), dopunim tu torbicu da bih posle mogao da vozim i grickam usput.

IMG_20180314_140315.jpg

Polako se približavalo vreme starta, izvadio sam bajs iz kombija i namestio mu prednji točak (*ovo je važan momenat, ali o tome kasnije), koji je bio skinut tokom transporta. Reko' aj da proverim i pritisak u gumama... kad ono prc! Ne radi pumpa! Radi se o tome da mi je to stara pumpa, koju sam koristio za stari bicikl, koji na gumama ima one velike ventile kakve imaju i automobili. Kada sam kupio Skota, uzeo sam u radnji i 2 adaptera za pumpu, pošto novi bajs ima drugačije ventile (one uske, kao na drumašima). Ali nikad nisam isprobao pumpanje. A i zašto bih? Pa to nije ništa novo za mene. Već sam ranije koristio takve adaptere u vreme kad sam na MTB-u imao uže gume. Ali u pravu su ljudi kad kažu da se na duži put (pa i brevet) ne ide sa neproverenim stvarima, novim (nevoženim) biciklima, delovima i sl. Znači sve treba da se odlično poznaje i da je provereno...

I, dok sam se tako mučio sa pumpom, na pameti mi je bilo to, i hvatala me zebnja zbog toga, da sam ja mesec dana ladno vozio sa neupotrebljivom pumpom. A bilo je u februaru oko 15 dužih vožnji, od toga samo 2-3 po danu, a sve ostale bile su noćne. Znači, da sam negde imao gumni defekt, šta bih radio daleko od kuće u sred noći?

Zamolio sam jednog kolegu biciklistu, koji se zadesio tu u blizini, da mi pomogne. Staru pumpu nismo osposobili, ali mi je on pomogao savetom da upotrebim onu za auto, ali ne sa adapterom, već da koristim drugi ulaz. I stvarno, taj drugi ulaz bio je ok za moj ventil. Dobro, ali šta ćemo posle? Da vozim brevet bez pumpe? On mi reče, ako mi bude trebala pumpa negde usput, da slobodno zaustavim druge bicikliste i zatražim pomoć. Na šta sam mu ja odgovorio: "A šta ako budem poslednji?". "E onda...", nije znao šta da kaže, koji sad savet da mi da.

A ja sam zaista verovao da, ako neću biti baš poslednji, biću sigurno među poslednjima, negde na začelju. I dok ja promenim gumu, može stvarno da se desi da ne naiđe više niko ko bi mogao da mi pomogne... [sad, dok ovo pišem, pada mi na pamet da bih mogao da zaustavljam automobile i pitam vozače za pumpu]

I tako jako zabrinut, nastavim ja sa pripremana, ubacim u torbe sve što treba (a i ne treba). Trebalo je da napravim i neke fotografije, video, sa priprema/starta, ali od sve te brige, nije mi bilo do slikanja...

Na sreću, našao sam na YT snimak sa ovog breveta koji je jedna biciklistinja objavila, a na njemu ima malo i mene. Uhvatila me je baš kad sam oblačio reflektujući prsluk (koji je obavezan na brevetima). Snimak traje samo 13 sekundi, ja se pojavljujem (levo) negde na 7-8.

video_object.png

Ako ne radi video, ovo je link: https://youtu.be/9EHaUC4kkJY

A ovo je link za ceo snimak te koleginice: https://youtu.be/ygaz4HOEFEU

Spakovao sam se, torbe su bile prepune, pa sam u poslednjem trenutku izbacio 2-3 limenke Pepsija, da bih malo umanjio težinu.

Ok za hranu za 24 sata, to sam već objasnio, ali preterao sam i sa garderobom. Iako sam pratio vremensku prognozu i znao sam da noć neće biti hladna, nekako sam se sigurnije osećao ako sa sobom vučem sve te stvari. Mislio sam i da ću negde na pola puta, ili ujutro, skroz da se presvučem, ali kasnije se ispostavilo da to nije bilo potrebno...

Znači, bicikla mi je bila "teška k'o tuč", što bi se reklo...

Odlazim do mesta na kome se dele kartoni i uzimam svoj. Čekam pola minuta-minut, misleći da će organizatori, kad svima podele kartone, na megafonu (koji im je stajao na stolu) objaviti start. Međutim, vidim da su mi na kartonu napisali da mi je start u 18:07, a primećujem i da ovi iza mene uzmu karton i krenu, pa ukapiram da mogu i ja da idem. Posle 20 metara (srećom samo toliko, a ne mnogo više, imajući u vidu stres pod kojim sam bio), vidim da na rukama nemam rukavice. Ispale mi. Vratim se i uzmem ih (čekale su me 50 m pozadi). Nastavim, ali upadnem u pešačku ulicu (na mapi puta lepo stoji da treba drugom [paralelnom] ulicom do centra grada). Tako da sam 4-5 puta morao da stajem i prenosim bicikl preko nekih gvozdenih prepreka.

Dobro, ok, izgubio sam bezveze već na startu nekoliko minuta, ali sad ima da pičim 200 na sat...

Ali jok! Novi problem!

Nešto se čuje, nešto negde zakačinje, a nisam siguram šta i gde. Liči mi po zvuku na lanac koji dodiruje prednji menjač (tj. ono tamo što ga prebacuje sa jednog zupčanika na drugi). Stajem, podešavam menjač. Nastavljam. Nije bilo to. Ponovo stajem i podešavam, ovoga puta gore kod ručice, na početku sajle. Ma ništa. I opet stajem, gledam, pipkam po bajsu ovde-onde... Mačje oči u žicama stoje labavo! Aha, ponadam se da je zvuk dolazio od njih. Zaglavim ih bolje i krenem. Nije bilo ni to.

Već počinje da me hvata panika. Dok se ja tako zamajavam, prolaze me grupe biciklista, pitaju da li treba pomoć... Pa, jbt, stvarno ću da budem poslednji. Ajd što je sramota, ali zbog pumpe mi je problem. Ko da mi pomogne ako probušim gumu, ako ću da budem poslednji?

I dok sam u vožnji pokušavao da naštelujem menjač, slučajno sam lagano pritisnuo ručicu prednje kočnice. I primetio da je taj čudni zvuk na trenutak nestao. Pipnem je još jednom, pa još jednom... I, gle stvarno, gubi se zvuk. I onda mi sine! Pa to je do kočnice! Zakačinje disk ono što ga stisne kad se zakoči (ne znam kako se zove taj deo). A zašto? Pa, kada sam nameštao točak, malo sam na silu postavio točak tako da mi magnet od brzinomera bude što bliže onom senzoru na viljušci. Točak je hteo u jedan položaj, očigledno onaj pravi, a meni se činilo da su magnet i senzor previše udaljeni, pa sam ga na silu "ispravio" za koji milimetar. I onda je disk dodirivao ono što ga stišće kad se zakoči.

Stanem, sredim to i sav srećan nastavim. Kako je to bio lep osećaj...

I tako dopingovan zadovoljstvom što sam rešio problem, počnem ja da gazim punom snagom, a bogami i da sustižem neke grupice biciklista, kao i neke soliste...

Taman su tu negde, na oko 20 km od starta, počeli i neki veći usponi (zapravo jedini ozbiljniji na celom ovom brevetu). Ja onako pun entuzijazma zbog rešenog problema, a i zbog činjenice da nisam više na začelju, isprestižem tu na tim usponima dosta njih. Što zbog entuzijazma, što zbog toga što moj bajs ima bolje prenose za uspone od tih njihovih drumaša (najmanji mi je 26-34). A i kasnije tokom breveta, primetio sam da mi kolege sa drumskim biciklima lakše beže na ravnom i na spustu nego na usponima.

Znači, prestižem ja tako, prestižem... i milo mi, radujem se. Znači, ako mi se izbuši guma, biće ljudi koji će naići, sigurno nisam poslednji. To mi je bilo veliko olakšanje.

Šibao je jak vetar, zapadni-severozapadni. A mi smo vozili baš u tom smeru. Znači vetar je duvao ili direkt u facu, ili malo u lice - malo bočno. Meni je plan bio da brevet završim za 20 sati. Ali sa ovakvim vetrom...

Međutim, veselila me je činjenica da mi one odštampane mape puta nisu bile potrebne. Uvek je bilo nekoga ispred, a bio je već mrak i svetla od bicikala videla su se sa velike udaljenosti, tako da sam samo pratio te koji su bili napred... To mi je bilo najsigurnije, imajući u vidu da mi brzinomer ne radi najpreciznije (krade oko 2%, a ne može precizno da se podesi, već samo da se izabere obim točka), a imao sam i malo zagrevanje uoči starta (tačnije, tražio sam mesto za wc), ali sam od onog silnog stresa sa početka (zbog pumpe, a i generalno) zaboravio da poništim brojač kad sam krenuo, tako da sam sad mogao da se slikam sa tim svojim mapama. Na njima piše tačno (km u decimalama) gde treba skrenuti levo ili desno (a ima nezgodnih petlji, naročito kod Korint(os)a i kasnije na još par mesta), ali džabe kad ja ne znam tačno u kilometar gde se trenutno nalazim...

Dakle, izvadilo me je to što nas je bilo k'o mrava, pa sam pratio crvena svetlanca ispred mene i "mirna Bačka". Naravno, tako nije bilo do kraja, kako sam ja pomislio da će biti, već samo u prvih 50-60 km, a posle smo se razvukli, pa je bilo problema. Ali o tom-potom...

Počela su i prva bušenja. Prolazim te nesrećnike i gledam: jedan krpi gumu, a njih 5-6 ga čekaju. E to nije dobro kod vožnje u društvu (koje, naravno, ima i mnoge prednosti). Što ono kažu, grupa je brza onoliko koliko je brz njen najsporiji član...

Beše i jedan solista koji je pored puta izvrnuo bajs naopačke i krpi li krpi. Ja reko', aj da primenim u praksi to što sam mesecima čitao po netu o ovoj vrsti biciklizma (ono, drugarstvo, pomaganje kolegama u nevolji itd.), pa usporim i pitam ga (na engleskom) da li mu treba pomoć. On me je belo pogledao, pa sam mu ponovio, a on mi odgovorio: "no ingliš". Nastavio sam svojim putem. Da mu je pomoć bila potrebna, stavio bi mi valjda to već nekako do znanja...

Na prvoj sumnjivoj petlji, pomože mi jedan čovek da skrenem gde treba. Vozio je u trojci (on, stariji tip, i još dva mlađa - pominjaću ih i kasnije u tekstu) i upravo sam ih bio obišao, pa sam se okrenuo i rukom "pitao" da li treba da nastavim pravo ili da skrenem desno. On reče da treba desno, a ja ga upitah: "Sigurno?", na šta mi je on uzvratio: "Sigurno", uz pogled koji je značio da postavljam glupa pitanja, tj. čovek zna znanje...

A pošto zna, rešio sam da im se prilepim i teram dalje iza njih, jer su vozili otprilike istim tempom kao i ja. Ali nedugo zatim, jedan od njih zastao je da kupi nešto, a ostala dvojica nastavila su lagano, da bi posle jednog ili dva kilometra stali i oni, da ga sačekaju. A ja sam nastavio.

Ali naiđoh opet na neku petlju i, da ne bih vadio mape i proveravao, za svaki slučaj stadoh i ja. Računao sam da dok izvadim banane iz torbe, dok jednu pojedem, drugu stavim ispod bluze (za posle), naiće će već neko. Ili oni (trojka) ili neko drugi. I stvarno, naiđe trojka. U stvari, to sam kasnije shvatio, bilo je tu zapravo njih 4. "Trojka" i još jedan "prilepak", solista. Ali nisam ih prebrojavao, pa sam mislio da su to samo ona trojica od ranije. Uključio sam se na put, pre nego što su naišli i nastavio da vozim, držeći ih na oku u retrovizoru. Međutim, jedan od njih se izdvojio iz te grupe i pretekao me. Ja sam mislio da je to jedan iz te moje prateće trojke, koji iz nekog razloga želi da požuri (pa kasnije negde da sačeka drugare, pojma nemam), ali odgovarao mi je taj njegov za nijansu brži tempo, pa sam odlučio da ga pratim.

Pratio sam ga na odstojanju od oko 50 do 100 metara. Lepo, lepo, vidim čovek zna put, na raskrsnicama ne razmišlja nego samo piči kud treba... U jednom trenutku, u jednom selu, sustigao sam ga. I rekao sam mu kako vozim iza njega već oko jedan sat i kako je on moj GPS. Lik, koji je (pretpostavljam) malo stariji od mene (tu sam i ukapirao da nije član one trojke), nasmejao se i rekao da nije problem ako vozim iza njega. Pustio sam ga ponovo da ide napred, ali mi je nešto bilo sumnjivo... Da nije možda on pomislio da ga ja u stvari pitam DA LI DA vozim iza njega? Pa mi je on, kao, dozvolio... Hmmm... Nije mi se svidela ta varijanta da on misli da ja želim da se šlepujem iza njega (a kada duva vetar u čelo, veoma pomaže ako imaš nekoga ispred sebe ko će da ti "seče" vetar). Da vozim u bilo čijoj zavetrini, bilo bi mi ispod časti, tako da sam nastavio da ga pratim na nešto većem odstojanju (preko 100m).

IMG_20180330_044154_685.JPG

I tako, stiže i prva kontrola, na 98. kilometru. Ksilokastro.

22:40.

Krenuo sam u 18:07, znači 98 km za 4 sata i 33 minuta. Ok, pa nije loše, s obzirom na one početne probleme i jak čeoni vetar.

Udariše mi prvi pečat u moj prvi karton, na prvoj kontroli, na prvom brevetu u mom životu, kupih flašu vode od 1,5 litra, dopunih one svoje flašice, dadoše mi na poklon jednu bananu i tablete za pravljenje energetskog napitka, javih se na brzaka ženi preko Vibera i odmah nastavih dalje...

Za tablete koje sam dobio, u tom momentu mislio sam da ću da ih čuvam kao neki suvenir, nisam imao nameru da ih upotrebljavam. A šta će kasnije biti sa njima, videćemo u nastavku teksta...

IMG_20180328_144957.jpg

 

Pre polaska, bacio sam u đubre neke štapiće sa semenkama, koje sam pokušavao da jedem usput (da se ne bih zagrcnuo, jer nije lako da se vozi, diše, žvaće i guta, pogotovo tako neka suva hrana). A u torbicu za grickanje usput, stavio sam neke slatke keksiće...

Vozim dalje, a nikoga ispred i niko me ne sustiže, pa sam ponovo počeo da brinem. Da nisam negde pogrešio put? Mada sam već i skontao da sve vreme vozimo po starom putu Atina-Patra (novi auto-put je uvek tu negde u blizini), tako da me je to donekle umirivalo. Jedino sam se plašio da ne skrenem negde pogrešno i da eventualno ne promašim neku tajnu kontrolnu tačku. Btw, tajnih kontrola na ovom brevetu nije bilo. Razlog je verovatno bio taj što je stari put Atina-Patra zapravo i najkaći između ta dva grada (ne računajući auto-put), tako da nema mogućnosti za 'vatanje prečica, sve i da nekome padne na pamet takva neka glupa ideja...

Put prolazi kroz milion sela i naselja. Vetar duva, ne popušta. Tamo gde put zađe među kuće, udalji se od mora, podnošljivije je. Kad ide uz more - haos. Nadao sam se samo da neće oslabiti do jutra, da će i u povratku iz Patre biti tako jak, jer bi nam tad duvao u leđa...

Međutim, gledam u sat i kilometražu i vidim da dobro cepam za sada. Tek je malo iza 01 h, znači oko 7 sati od starta, a ja sam na oko 140 km. Znači, uprkos vetru, držim ipak nekako taj prosek od 20 km/sat, što opet znači da bih u Patru mogao da stignem oko 04 h (200 km za 10 sati), a na cilj (uz vetar u leđa, u povratku) oko 14 h (znači ispod 20 sati).

Ali ne lezi vraže... Počinje da rominja kiša... Onako baš sitna. I plaši me, jer sam gledao prognozu na nekim sajtovima. Baš su najavljivali za Patru padavine tokom noći... A ne bi mi se uopšte dopala kiša. I zbog mene, a i zbog mog voljenog bajsa. Pošto nemam branike.

Digresija: Još kad sam kupio bicikl, rekao sam momku u radnji da mi naruči branike (imao je samo neke metalik boje, a ja sam hteo crne), ali on je zaboravio. Pa ih je posle 2 nedelje naručio, ali su kasnili... Dva dana pre mog puta, navratio sam u radnju da bih otkazao narudžbinu (i potražio branike u nekoj drugoj prodavnici), ali dečko je rekao da će možda stići narednog dana. Dao sam mu broj telefona, ali nije me zvao (jer nisu stigli), a mene je onda mrzelo da se poslednjeg dana bakćem sa branicima po drugim radnjama... Tako da sam na brevet krenuo bez njih, nadajući se da će meteorolozi (i) ovoga puta da promaše... [a branici su kasnije, kada sam se vratio sa breveta, stigli u radnju i sad ih imam na biciklu]

Nakon nekog vremena, video sam u retrovizoru da mi se približava veća grupa biciklista. I laknulo mi je. Pustio sam ih da me obiđu, jer su mi smetala njihova svetla u ogledalu, pa sam vozio desetak metara iza njih. U jednom trenutku, jednom od njih ispala je flašica sa vodom i ostali su morali da ga sačekaju da se vrati po nju. Ja sam nastavio da vozim sAm, ali su me oni malo kasnije ponovo sustigli (opet sam ih propustio i vozio iza njih).

U jednom momentu, na oko 150 km od starta, u susret nam dolaze neki biciklisti, njih 3-4. Pozdravljaju nas. Pomislio sam da možda imaju neki problem, vraćaju se zbog nečega/nekoga (već sam video na početku breveta slučaj kada se jedan momak raspitivao o jednoj "zaostaloj" devojci, pa je krenuo da vozi nazad, da je traži). Ali ne, sine mi! Jbt, pa oni su već bili u Patri i sad se vraćaju! Auuuu... Mi na 150 km, a oni već okrenuli na 200 i sad su na 250. Znači beže nam "samo" 100 km.

Postepeno mi odmiče ta veća grupa iza koje sam neko vreme vozio i ponovo sam sAm, ali me ubrzo sustiže onaj lik kog sam pratio 50 km pre kontrole. Pričali smo malo, ovo-ono... On je iz Atine, vozi bajs, ali i trči maratone. Kazao sam mu kako mi je ovo prvi brevet, a on me je pohvalio kako dobro guram. Valjda je video kakva mi je bicikla i kako vučem bisage... Jer, pošto su svi ostali brevetaši imali drumaše i neke male torbice, bio sam upadljiv i različit od svih njih.

Do Patre još oko 50 km, tj. oko 2,5 sata.

Ja sam se pre polaska čak nadao da će pun Mesec da nam pomaže tokom ove brevetske noći, ali ništa od toga. Naprotiv, kiša je počela jače da pada, pa je ovaj moj drugar stao da obuče odeću za kišu. Ja nisam hteo. Rekao sam mu da nastavljam, pa se vidimo kasnije. Nisam želeo da oblačim šuškavu jaknu i pantalone da se ne bih znojio. Super mi je bilo do tog trenutka. Niti hladno, niti toplo.

Ali, nakon 2-3 km, morao sam da stanem i ja. Izvadio sam iz torbe jaknu i pantalone, izuo se, i taman kada sam počeo da se oblačim, kiša je prestala. Ništa, vratim ponovo sve u torbe... Džabe sam izgubio 3-4 minuta. U tom momentu, eto i drugara, veli: "Ipak nema kiše...". Nastavili smo zajedno, ali kiša je opet počela da pada jače, pa sam morao definitivno da stanem. Za to vreme, moj slučajni saputnik nastavio je da vozi i za tih nekoliko minuta, koliko mi je bilo potrebno da se obučem, pobegao mi je verovatno oko 2 kilometra. Na tom delu puta bilo je dosta krivina, tako da mi je nestao sa vidika, a nisam posle više nikad ni naleteo na njega do kraja breveta.

Ponovo sam sAm i ponovo naviru stare brige...

Na nekoliko sledećih raskrsnica/petlji morao sam iz torbe da vadim one svoje mape i da pokušavam da prokužim gde se tačno nalazim i kuda treba da idem (nekada na putokazima nije označena Patra, već neka sela ispred nje). Međutim, najsigurnije mi je bilo da zaustavljam automobile i pitam vozače, tako da sam postepeno uhvatio taj fazon i koristio ga do kraja breveta.

Jedan auto okupao me je od glave do pete. Tačnije, od vrata do pete. Do glave, srećom, voda iz barice na putu preko koje je taj auto projurio, nije uspela da dobaci. Priznajem da sam donekle i sam kriv, jer sam vozio po sredini svog dela puta, svoje trake. Da sam bio skroz desno, manje bih bio usvinjen i ja, a i moj lepi bicikl... Imao sam na sebi anti-kišno odelo, ali rukavice sa dugačkim prstima bile su mi mokre. Planirao sam da ih skinem prvi naredni put kad budem stao, ali nisam. Postepeno su se osušile tokom vožnje, jer kiša nije još dugo padala. Ali je asfalt bio mokar sve do Patre (prošli su tuda, očigledno, kišni oblaci pre nas). U svakom slučaju, moralo je da se vozi opreznije, a to znači i sporije.

Čitao sam poslednjih meseci iskustva raznih biciklista na brevetskim vožnjama (najviše sa Pariz-Brest-Pariz) i primetio sam da se mnogima dešavalo da zapadnu u krizu. Ja, ako sam na ovom svom prvom brevetu imao krizu, to je bilo tad negde u tom trenutku kada sam bio ušljiskan. Pitao sam se, priznajem, tad kada me je auto okupao, da li je pametno što sve to radim: "Šta će mi sve ovo u životu? Noć, vetar, kiša, i ja i bajs usvinjeni, stresiram se konstantno da li sam na pravom putu ili nisam, da li ću probušiti gumu... Zar nije dovoljno da vozim kod kuće, kad hoću i koliko hoću, da uživam u tim svojim vožnjama?"

Ali ok, to su bili samo trenuci. A ja sam odavno naučio da u životu ne treba bezrezervno da verujem trenutnim osećanjima. Ona su prolazna.

Dakle, već sam shvatio da se samo treba držati starog druma Atina-Patra i to mi je mnogo olakšavalo snalaženje. Ipak, dva puta pre Patre zamalo da odem pogrešnim putem, ali su mi pomogli biciklisti koji slučajno baš u tom trenutku naišli (bili su već u povratku). Tako i na ulazu u Patru: zamalo da odem u centar grada, a trebalo je skrenuti sa glavnog puta i spustiti se do mora, pa dalje uz obalu do jednog kafea u luci, gde je bila druga kontrolna tačka, a i okretnica.

Tu negde u luci, zamalo da padnem i slomim se. Na jednom mestu, ulicu su presecale šine, ali ne pod pravim uglom, već nekako ukoso (oko 45°). Ja budala nisam ni pomislio da su mokre šine klizave k'o led, pa mi je prednji točak proklizao. Stisnuo sam kočnice i završio neplananim izvođenjem polukružnog okretanja. Znači okrenuo sam se za 180° i sačekao se na nogama. Pojma nemam kako sam to izveo i sigurno sad ne bih umeo da ponovim taj manevar...

Vozim, vozim i nikako da stignem... Ponovo panika! Da li sam prošao kafić i nisam ga video? Na sreću, počeo sam da srećem grupe i pojednince koji su se vraćali nazad, pa mi je laknulo. Pozdravljamo se međusobno, ja ih pitam koliko još ima, a oni mi odgovaraju: 5 km, pa 2, pa 1...

 ★ ★ ★

 NASTAVAK: http://blog.b92.net/text/28230/MOJ-PRVI-BREVET-400-km-2-deo/

 

 

 



Komentari (21)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Time Bandit Time Bandit 16:40 01.04.2018

Bravo za upornost

Preleteo sam preko ovog teksta koji odise optimizmom i upornoscu.
Medjutim, u pristupu biciklizmu, tehnickoj opremljenosti i samoj izvedbi - voznji bicikle, uglavnom je sve porgesno.
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 17:19 01.04.2018

Re: Bravo za upornost

Time Bandit
Preleteo sam preko ovog teksta koji odise optimizmom i upornoscu.
Medjutim, u pristupu biciklizmu, tehnickoj opremljenosti i samoj izvedbi - voznji bicikle, uglavnom je sve porgesno.


Baš sve?

Najpogrešnije, šta je?
Time Bandit Time Bandit 20:39 01.04.2018

Re: Bravo za upornost

Prvo, bicikla nije odgovarajuca.
Ovo na slici je neki hibrid namenjen za voznju van puta i po potrebi po putu i gradu.
Posto nisi slikan pored bicikle tesko da mogu da ocenim da li i takva bicikla odgovara tvojim fizickim merama, ali mogu da kazem da rastojanje od sedista do volana odgovara osobi od 190 cm, a da odstojanje od osovine pedala pa do sedista odgovara osobi visine 175 do 180 cm. Znaci (izvini ali moram da koristim "znaci" da bi skrenuo paznju) ako je tvoja visina veca od 180 treba da podignes sediste i skratis lulu na volanu. Sediste podizes na ovu meru - da linija povucena normalno od kraja casice kolena prolazi tacno kroz osovinu pedale. Duzina lule od volana (lule se prave u velicinama po 10mm razmaka) treba da omuguci da kada si u biciklistickom polozaju normalana linija povucena od kraja tvoga nosa se poklapa sa osovinom prednjeg tocka.
Sve u svemu jasno je da nije moguce podesiti geometriju tvoje bicikle sa telom prosecne osobe, jer lula duza od 80mm ce pojacati nesigurnost upravljanja.
Drugo, oprema bicikle je totalno amaterska i nepotrebna. Ne samo nepotrebna nego i povecava znatno tezinu bicikle. Predpostavljam da je tamo da poboljsa udobnost i sigurnost, ali opterecuje ionako nefunkcionalnu biciklu za dodatnih 5kg.
Nema razloga za dodatne rucice na volanu, retrovizor, stitnike,nogicu za stajanje i sl. Posebno je veliko opterecenje za biciklistu nesto kao nosaci za bisage i bisage, ne samo tezina vec i aerodinamika su znatno ugrozeni. Bisage su konje i sl. marvu. Ako je nekom potreban prtljazni prosotor moze da uzme biciklisticki ranac koji je lucno odvojen od ledja (da se ne lepi za telo) ima komoru za pijacu vodu, lagan je i aerodinamican. Veliki promasaj su i pedale, teske i ravne. Bolje resenje su pedale koje odgovaraju biciklistickim cipelama jer konekcija stopala sa pedalom kao i prenos snage tela biciklist ka pedalama daleko veci. Zatim sediste je previse udobno i tesko, to mi samo govori da je pozicija na bicikli tokom voznje pogresna jer biciklista vise sedi na sedistu tokom voznje. Ako je bicikla dobro podesena onda se prilikom pritiska noge na pedalu telo vrlo malo odize od sedla (prvo sa te strane gde ste pritisnulii nogom a onda sa druge strane kada druga noga preuzima radnju) i praktniclo biciklista ne pritiska sedlo svom tezinom. Ako neko udobno sedi na bicikli, onda maksimalni ucinak - prenos energije tela ka pogonu, nije moguc. Nema razloga ni za tako teskom viljuskom, potrebana je karbonska viljuska koja je vise puta laganija i ublazava podrhtavanje bicikle uzrokovano neravaninama puta (predpostavaljam da je ovo ublazavanje podrhtavanja vecinom od guma sada, a da je funkcija viljuske iskljucena totalno?). Tockovi i gume su vise za decu, i njihovu sigurnost - reflektori? i zastitu, suvise su teski i imaju gume koje nisu drumske.Prednja guma bi trebala da bude od 21 do 23mmm, a zadnja 23mm, odgovarajuce tvrdoce i izdrzljivosti za pritisak od 110 do 125PSI, u odgovarajucim laganim a fleksibilnim,i izdrznjivim ramovima tockova.
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 22:37 01.04.2018

Re: Bravo za upornost

Svaka ti čast što si toliko stručan, ali...

Mislim da za rekreativni biciklizam nisu bitne stvari koje su bitne za profesionalni biciklizam.

Kod profesionalaca je sve bitno, gleda se svaki, i najsitniji detalj, dok smo mi amateri slobodniji u svojim izborima.

Šta bi bilo da je Snežana Radojičić pitala za savet u vezi sa izborom bicikla kojim je krenula na put oko sveta nekoga poput tebe? Ti bi našao milion mana tom biciklu, koji je (kaže ona) tada 2011. bio star 30 godina i vredeo je 40€.

Time Bandit
Prvo, bicikla nije odgovarajuca.
Ovo na slici je neki hibrid namenjen za voznju van puta i po potrebi po putu i gradu.

Ako je dobar za vožnju van puta, zašto nije dobar za vožnju po putu?
Mislim, ako se vozi i po putu, znači samo da je udoban... A ja sam to i hteo.
Čak, mogu ti reći, još uvek žalim za amortizerom koji ima bajs koji sam pre ovog vozio. Još ne mogu da se naviknem da ga nemam i da me ne ljulja preko neravnina na putu.
Dobro mi je ovo sedište, ima gel i amortizer, ali mislim da ću uskoro uzeti i šticnu sa amortizerom. Udobnost pre svega, makar i na račun brzine...

Time Bandit

Posto nisi slikan pored bicikle tesko da mogu da ocenim da li i takva bicikla odgovara tvojim fizickim merama, ali mogu da kazem da rastojanje od sedista do volana odgovara osobi od 190 cm, a da odstojanje od osovine pedala pa do sedista odgovara osobi visine 175 do 180 cm. Znaci (izvini ali moram da koristim "znaci" da bi skrenuo paznju) ako je tvoja visina veca od 180 treba da podignes sediste i skratis lulu na volanu. Sediste podizes na ovu meru - da linija povucena normalno od kraja casice kolena prolazi tacno kroz osovinu pedale. Duzina lule od volana (lule se prave u velicinama po 10mm razmaka) treba da omuguci da kada si u biciklistickom polozaju normalana linija povucena od kraja tvoga nosa se poklapa sa osovinom prednjeg tocka.
Sve u svemu jasno je da nije moguce podesiti geometriju tvoje bicikle sa telom prosecne osobe, jer lula duza od 80mm ce pojacati nesigurnost upravljanja.

Visok sam 178. Hteo sam ovako da probam i kasnije eventualno uzmem lulu koja može da se podešava (da bih podigao volan), ali mi je ovako ok i neću.

Lepo je sve to što pišeš, ali nemam nameru da se bavim tim detaljima, pravo da ti kažem. Važno mi je da mi je udobno, da me ništa ne boli nakon višesatnih vožnji itd. Više volim da se bavim sirenama, svetlancima, baterijama, punjačina, bluetooth zvučnikom i koju muziku ću da slušam usput itd itd.


Time Bandit

Drugo, oprema bicikle je totalno amaterska i nepotrebna. Ne samo nepotrebna nego i povecava znatno tezinu bicikle. Predpostavljam da je tamo da poboljsa udobnost i sigurnost, ali opterecuje ionako nefunkcionalnu biciklu za dodatnih 5kg.

Nepotrebna sa tvoje tačke gledišta. Meni je sve što nosim i što sam stavio na bajs potrebno i volim to da vučem sa sobom.
- 3 različita svetla (jedno za treptanje, jedno za osvetljavanje puta kad sam van grada, jedno rezervno, ako mi ponestanu baterije)
- Sirena... Ranije sam imao i automobilsku i na ramu zakačenu bateriju. Za to sam ja odlučio da hoću to da imam sa sobom kad se vozim, a verujem da je tebi glupo da to vučeš sa sobom. Ali ljudi su različiti, ukusi su različiti...

Kod profesionalaca ima striktnijih pravila, jer oni imaju ciljeve koji se razlikuju od mojih. Tako da ja sam, i niko drugi na svetu, određujem šta mi treba, a šta ne. I niko bolje od mene ne zna da li mi nešto treba ili ne i da li mi se isplati da to vučem sa sobom ili ne. Ako sam odlučio da mi se isplati i da hoću - tu je kraj priče!


Time Bandit

Nema razloga za dodatne rucice na volanu, retrovizor, stitnike,nogicu za stajanje i sl.

Za mene ima razloga za sve to. Još kako! I hiljadu bicikala da imam, na svima bih voleo da imam i rogove na volanu, i veliki retrovizor, i nožicu, i blatobrane.

Time Bandit

Posebno je veliko opterecenje za biciklistu nesto kao nosaci za bisage i bisage, ne samo tezina vec i aerodinamika su znatno ugrozeni. Bisage su konje i sl. marvu. Ako je nekom potreban prtljazni prosotor moze da uzme biciklisticki ranac koji je lucno odvojen od ledja (da se ne lepi za telo) ima komoru za pijacu vodu, lagan je i aerodinamican.

Kad bi ti znao šta ja sve imam u bisagama kad pođem na 4-5 časovnu vožnju...
Meni je sve to:
- ili preko potrebno
- ili može da mi posluži u nevolji
- ili mi daje osećaj sigurnosti
- ili ne želim svaki put kad krećem/vraćam se sa vožnje da zagledam svaku sitnicu koju treba da ponesem/ostavim. Preferiram da se bavim drugim stvarima, a da to u torbama stalno stoji...

Recimo, ceo set ključeva koji inače uvek imam sa sobom u torbici, nosim i na vožnju, pošto me mrzi da stalno skidam ključ od auta, garaže, kuće itd. I baš me briga što su mi to stalnih 200 grama viška...

Naravno, ranac ne dolazi u obzir, i sam kažeš da je teret za konje. Tako da... Što bih ja sve to nosio na leđima, kad može bicikl da nosi (a ja samo plaćam smanjenjem brzine kojom se krećem). Prioriteti su različiti, ljudi su različiti, meni ovako odgovara...

Time Bandit

Veliki promasaj su i pedale, teske i ravne. Bolje resenje su pedale koje odgovaraju biciklistickim cipelama jer konekcija stopala sa pedalom kao i prenos snage tela biciklist ka pedalama daleko veci.


Za pedale pojma nemam, nije mi to važno.
Biciklističke cipele... Nisam ih imao nikad. Čak sam ranije (pre 15-ak godina) vozio i odeven normalno i nikom ništa. Recimo, pođem zimi iz Leskovca za Niš, oznojim se, gola voda, na Bubnju se presvučem, pa nazad... I kući sve osušim na ćaletovom šporetu. I bilo mi je lepo.

Sad kao imam nešto od specijalne odeće i koristim je, ali nije to toliko bitno. Cipele još nemam nameru da kupujem, videću u budućnosti. Zimus sam vozio u čizmama koje su malo pocepane i ne mogu više da ih koristim na poslu ( a 3 broja su mi veće), ali su za vožnje ok. Malo su teške, ali briga me...

Time Bandit

Zatim sediste je previse udobno i tesko, to mi samo govori da je pozicija na bicikli tokom voznje pogresna jer biciklista vise sedi na sedistu tokom voznje. Ako je bicikla dobro podesena onda se prilikom pritiska noge na pedalu telo vrlo malo odize od sedla (prvo sa te strane gde ste pritisnulii nogom a onda sa druge strane kada druga noga preuzima radnju) i praktniclo biciklista ne pritiska sedlo svom tezinom. Ako neko udobno sedi na bicikli, onda maksimalni ucinak - prenos energije tela ka pogonu, nije moguc.


Sedište je prošlo test na brevetu. Ako je bilo ok za 20 sati, ok je i za svakodnevne vožnje (3-4-5 nedeljno po 3-4-5 sati). To je završena priča. Udobno je, ne boli me dupe dok vozim (ni posle vožnje) i meni je to dovoljno...

Time Bandit

Nema razloga ni za tako teskom viljuskom, potrebana je karbonska viljuska koja je vise puta laganija i ublazava podrhtavanje bicikle uzrokovano neravaninama puta (predpostavaljam da je ovo ublazavanje podrhtavanja vecinom od guma sada, a da je funkcija viljuske iskljucena totalno?).


Amortizer na viljušci zaključavam samo na usponima, ali SAMO ako žurim (ako vozim brevet, na primer). Inače obožavam ga... A rekoh, patim još uvek za zadnjim amortizerom...


Time Bandit

Tockovi i gume su vise za decu, i njihovu sigurnost - reflektori? i zastitu, suvise su teski i imaju gume koje nisu drumske.Prednja guma bi trebala da bude od 21 do 23mmm, a zadnja 23mm, odgovarajuce tvrdoce i izdrzljivosti za pritisak od 110 do 125PSI, u odgovarajucim laganim a fleksibilnim,i izdrznjivim ramovima tockova.


Gume su mi 32 mm. Hteo sam da budu oko 35, a da specijalno za brevete stavljam tanje (oko 28), ali tako je ispalo kad sam kupovao bajs. A sad mi se baš i sviđa ovako, da ne moram da se bakćem sa prebacivanjem guma....

Da stalno vozim po pisti, na velodromu, po auto-putu, onda bih vozio drumaš sa tankim gumama. A ovako nikad!!!! Možda, eventualno, ne bih imao ništa protiv da samo za brevet imam jedan dobar drumski bicikl, ali nikako za svaki dan, nikako... Da moram da imam samo jedan bajs u životu, on nikada ne bi bio drumski.

Putevi su takvi kakvi su, a i ulice. Meni svaki put treba sat vremena samo da izađem iz grada (+ toliko i u povratku). A gradske ulice kriju razne zamke u vidu neravnina, tako da drumaš za svaki dan - nikad!!!

Naravno, ne pada mi na pamet da tvrdim da sad svi treba da razmišljaju kao ja, samo kažem šta MENI odgovara, a šta ne...
Time Bandit Time Bandit 23:18 01.04.2018

Re: Bravo za upornost

Dobro, vidim da si nasao ono sto si trazio.
Moj komentar nije samo na ovaj tekst, vec se odnosi na sve tvoje tekstove od kada si poceo da pises o biciklizmu (tesko mi je da komentarisem nesto sto se moze tumaciti i kao kritika, a stvarno volim da procitam kada obicni ljudi, amateri, pisu o svojim biciklistickim iskustvima). Moje misljenje je da cak i amateri / rekreativci treba da povedu racuna o osnovnim stvarima koje sam izneo.

Takodje se izvinjavam i u deljenju saveta svima onima kojima moji saveti nisu uopste potrebni, a na kraju krajeva nisu ih iskali (kao u tvom slucaju).
Zelim ti uspeha u svemu onome cime se bavis, kao i dobru srecu na putu.
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 23:40 01.04.2018

Re: Bravo za upornost

Time Bandit
Dobro, vidim da si nasao ono sto si trazio.
Moj komentar nije samo na ovaj tekst, vec se odnosi na sve tvoje tekstove od kada si poceo da pises o biciklizmu (tesko mi je da komentarisem nesto sto se moze tumaciti i kao kritika, a stvarno volim da procitam kada obicni ljudi, amateri, pisu o svojim biciklistickim iskustvima). Moje misljenje je da cak i amateri / rekreativci treba da povedu racuna o osnovnim stvarima koje sam izneo.

Takodje se izvinjavam i u deljenju saveta svima onima kojima moji saveti nisu uopste potrebni, a na kraju krajeva nisu ih iskali (kao u tvom slucaju).
Zelim ti uspeha u svemu onome cime se bavis, kao i dobru srecu na putu.



Ja ne znam koja je tvoja profesija, a vidim da se u bicikl(iranje) razumeš.

A stvar je u tome što neke stvari za koje ti smatraš da su osnovne - meni, na primer, nisu osnovne. Meni su osnovne stvari to da znam da promenim gumu i lanac, da podesim visinu sedišta, da znam kad u kojoj brzini treba da vozim ( ) i tako to...


A recimo, da pričamo o nečem drugom, opet bi se javio neko za koga bi neke stvari bile osnovne, a te iste stvari su za mene i tebe nebitne.

Pa i ja sad da dajem savete nekom ko bi počeo da se bavi uličnim muziciranjem, znaš kako bih cepidlačio...
A bilo ko drugi rekao bi: ma samo naučiš da sviraš, nađeš prometno mesto i udriš... A, po meni, uopšte nije tako. Milion sitnica ima tu (29 godina radim taj posao, pa znam).

Tako da, u pravu si ti da su sve te stvari važne. Ali zavisi kome...

Kao i kod uličnih svirača. Ako bi čovek hteo da izvuče maksimum, onda bi mu moji saveti bili dragoceni. A ako bi hteo da se zajebava, a usput i nešto zaradi, onda može sve i sam, ne treba mu nikakav savetnik...

Kao i u biciklizmu. Ako hoćeš vrhunske, tj. što bolje performanse, onda su tvoji saveti/kritike na mestu, ali za ovakvog dibiduz amatera kakav sam ja - nisu potrebni.

Mada, i ja se polako korigujem. Prihvatam postepeno neke savete, učim. Tako da možda dođem i na nivo da mi bude važno ono što sad trenutno nije. Al ne znam da li imam vremena da dočekam to, već sam prilično mator...
Time Bandit Time Bandit 21:17 02.04.2018

Re: Bravo za upornost

Sve je to lepo.
Nema lose bre

Vidima da si pametan covek, zdravorazumski sto bi se reklo, i da ucis njavise iz sopstvenog iskustva.

Imam jedan mali eksperiment za tebe, ako si zainteresovan,a imas vremena i volje.

Nadji neku visu zgradu, minimalno 10 spratova, a sto visu to bolje, i popni se stepenicama na najvisi sprat (mozes da se vratis dole liftom). Ako imas cime da meris broj otkucaja srca upis taj broj svaki put kada se popnes, kao i licni osecaj posle penjanja (lako, malo se znoji, noge su mi teske, itd.). To mozes da ponovis x5 (ako si izabrao zgradu do 10 spratova), a ako je zgrada visa onda x3.

Pre pocetka eksperimenta skini sa bicikla sve dodatke, ukljucujuci nosace za bisage, bisage i njihov sadrzaj, nogicu za biciklu, stitnike za blato i vodu, kao i sve ostale dziza -bidze i skalamerije. Mozes da to stavis sav taj sadrzaj u najlonske kese ili da ih nosis u rukama.

Sa svim tim teretom, koji se naziva oprema, poponi se isti broj puta kao i u prvoj interakciji eksperimenta, zapisi broj otkucaja srca posle svakog penjanja kao i licna osecanja i opazanja (nadam se da neces da bacis ili ostavis svu tu korisnu opremu na zadnjem spratu posle prvog penjanja).

Kada se malo odmoris, kreni opet da se penjes kao i u prvoj interakciji, ali sada da bi postigo isti / priblizan broj otkucaja srca kao i licno osecanje koje si imao zadnji put kada si se peo u drugoj interakciji sa svom opremom.

Ima i jedna napredniji eksperiment, koji takodje moze da se uradi, ali posle ovog osnovnog. Moguce je izvesti i eksperiment aerodinamicnosti, ali o tome drugi put.
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 23:45 02.04.2018

Re: Bravo za upornost

Time Bandit
Sve je to lepo.
Nema lose bre

Vidima da si pametan covek, zdravorazumski sto bi se reklo, i da ucis njavise iz sopstvenog iskustva.

Imam jedan mali eksperiment za tebe, ako si zainteresovan,a imas vremena i volje.

Nadji neku visu zgradu, minimalno 10 spratova, a sto visu to bolje, i popni se stepenicama na najvisi sprat (mozes da se vratis dole liftom). Ako imas cime da meris broj otkucaja srca upis taj broj svaki put kada se popnes, kao i licni osecaj posle penjanja (lako, malo se znoji, noge su mi teske, itd.). To mozes da ponovis x5 (ako si izabrao zgradu do 10 spratova), a ako je zgrada visa onda x3.

Pre pocetka eksperimenta skini sa bicikla sve dodatke, ukljucujuci nosace za bisage, bisage i njihov sadrzaj, nogicu za biciklu, stitnike za blato i vodu, kao i sve ostale dziza -bidze i skalamerije. Mozes da to stavis sav taj sadrzaj u najlonske kese ili da ih nosis u rukama.

Sa svim tim teretom, koji se naziva oprema, poponi se isti broj puta kao i u prvoj interakciji eksperimenta, zapisi broj otkucaja srca posle svakog penjanja kao i licna osecanja i opazanja (nadam se da neces da bacis ili ostavis svu tu korisnu opremu na zadnjem spratu posle prvog penjanja).

Kada se malo odmoris, kreni opet da se penjes kao i u prvoj interakciji, ali sada da bi postigo isti / priblizan broj otkucaja srca kao i licno osecanje koje si imao zadnji put kada si se peo u drugoj interakciji sa svom opremom.

Ima i jedna napredniji eksperiment, koji takodje moze da se uradi, ali posle ovog osnovnog. Moguce je izvesti i eksperiment aerodinamicnosti, ali o tome drugi put.



Moraću da te razočaram...
Osim što nemam nikakav merač (niti znam bilo koga ko to ima), stvar je u ovome:

Znam ja da me sav taj teret usporava, da bi bez njega za isto vreme koje mi je na raspolaganju (a u 99% slučajava ono mi je ograničeno) za vožnjicu, mogao dalje da dobacujem, tj. da napravim više km uz istu potrošenu snagu.
Jedan od razloga zašto sam i uzeo novi bajs je taj: da za isto vreme mogu dalje da odlepršam. Ali, ipak, postoje i neke granice. Znači, nekih stvari ne želim nikad da se odreknem, a to su torbe, a u njima sve te razne stvari, pa svetla (nekoliko), sirena, retrovizor, nožica...
I prednji amortizer...

U stvari, kad sad razmislim, meni bi najbolje odgovarao planinac sa većim točkovima (29" ), zbog amortizera, koje bih (posebno zadnji) podešavao u zavisnosti od kvaliteta asfalta kojim u tom trenutku vozim. A stavio bih mu uže gume, ako može 32mm, na primer.
Naravno, ako nije mnogo težak, da ne prelazi 15-16 kg... Ako takav postoji.
srdjan.pajic srdjan.pajic 22:05 04.04.2018

Re: Bravo za upornost

Sediste podizes na ovu meru - da linija povucena normalno od kraja casice kolena prolazi tacno kroz osovinu pedale.


Ne razumem napisano, jel možeš malo da pojasniš? Ja znam drugačiji metod, koji koriste ovde po biciklističkim radnjama: sedneš na biciklu koju ti drži pomoćnik, i staviš petu na pedalu. U donjem položaju pedale, koleno te noge treba da je skoro maksimalno ispravljeno (ali ne potpuno). I pri tome ti takođe treba pomoćnik, da ti gleda karlicu, da je ova horizontalna kad je noga u položaju za merenje.

Posebno je veliko opterecenje za biciklistu nesto kao nosaci za bisage i bisage, ne samo tezina vec i aerodinamika su znatno ugrozeni. Bisage su konje i sl. marvu. Ako je nekom potreban prtljazni prosotor moze da uzme biciklisticki ranac koji je lucno odvojen od ledja (da se ne lepi za telo) ima komoru za pijacu vodu, lagan je i aerodinamican.


Pa to valjda zavisi od toga šta moraš da nosiš. Rančić za leđa je dobar da u njega staviš sendvič, granola bar i recimo kišnu kabanicu. I nije on napravljen lučno da se ne bi lepio za leđa, nego zato što su ti leđa uvek malo pogrbljena na bicikli, pa bi ravan ranac bio neudoban. Ranac mora da leži ravnomerno na celim leđima, inače je neudoban, a problem sa znojenjem i ventilacijom se drugačije rešava, kao i kod planinarskih rančeva. S druge strane, kamp opremu i rezervne delove nositi na leđima je suludo, to provališ već posle par desetina km. Zato služe bisage, a podrazumeva se da sa njima nećeš da jurcaš ko nenormalan, da bi ti aerodinamika smetala.

Prednja guma bi trebala da bude od 21 do 23mmm, a zadnja 23mm, odgovarajuce tvrdoce i izdrzljivosti za pritisak od 110 do 125PSI, u odgovarajucim laganim a fleksibilnim,i izdrznjivim ramovima tockova.


Prednja guma se obično bira da ima veći prečnik od zadnje, zbog boljeg prijanjanja uz podlogu, pogotovu ako se vozi po putevima kakvi su ovi na slikama. Takođe, ovi pritisci koje si naveo su za trkačke road bajkove, a ne za bicikle koje bi trebalo ponekad i da siđu sa asfalta. Tu su pritisci dosta manji, i većina guma je rejtirana za 65PSI max.

I tako, ovo sa karbonskom viljuškom umesto amortizera, i to je ok za asfalt, i za eventualno neku sitnu šljaku. Za bilo šta preko toga nije. Da ne pominjem što bi ga solidna carbon-fiber viljuška koštala više nego ceo ovaj bicikl (a pitanje je da li bi i našao neku koja paše na ove stare prečnike, a da kupuje na otpadu ili polovno, hm, to baš i nije najpametnije sa carbonskim delovima). Ali, slažem se da amortizeri nemaju nikakvog smisla sem ako se ide baš u pravi maunting bajking ili onaj daunhil.

Samo da napomenem da nisam nikakav ekspert, a pogotovu ne za duge pruge, i nije mi namera da nekome džaram ego, pa ako negde grešim, rado ću da prihvatim dobre argumente i naučim nešto novo. A, Muzičaru - svaka čast na entuzijazmu, "boj ne bije svijetlo oružje", a i "važno je učestvovati..."

ulicni-muzicar ulicni-muzicar 00:12 05.04.2018

Re: Bravo za upornost

Jasno mi je to za prednji amortizer, ali meni baš odgovara da ga imam. Nekad ga na uzbrdici zaključam, ali retko. A nekad se i desi da zaključam, pa zaboravim posle da ga ponovo otključam. I onda me neka veća neravnina na putu podseti. I tad i vidim koja je to razlika. Ako može da mi amortizuje pritisak na šake, što da ne, rado plaćam cenu u vidu umanjene brzine...

A često kad naletim na neku veću neravninu i nemam vremena da zakočim, ustanem malo i koliko je moguče prebacim težinu na prednji točak, da bih ublažio udar na zadnji.





Fala, Sergio...
srdjan.pajic srdjan.pajic 01:57 05.04.2018

Re: Bravo za upornost

Fala, Sergio...


Nema na čemu, samo slušaj ljudi šta kažu i uči! (i najbolje iz tuđeg iskustva, pogotovu ako je loše).

Imam i ja shock na mom mountinu, ali neki prastari (doduše i bajs mi je skoro 30 godina mator, samo što sam mu pre jedno 15 godina obnovio delove i održavam ga pa traje i radi ko sahat), koji se pumpa, i više me nervira nego što mi koristi. I često se nakanim da ga zamenim običnom viljuškom, jer se ne akam toliko više po šumama i gorama i ne treba mi, samo ga trpim ko budala, ali na kraju odustanem, uvek ima nešto preče da se potroše pare.

A da te pitam nešto intimno, ne moraš da odgovoriš javno, ne moraš uopšte, ako ti je nezgodno: kako uspeš da uklopiš porodične obaveze sa tim turama? Tvoja ćera je ko moja starija, isto 5 godina, a imamo još jednu, 6 meseci puni za dva dana, i ja bukvalno nemam vremena nizašta (zato i blogujem isključivo u radno vreme, siroma!). Ja stalno maštam kako bih sad ovo, ili ono, nevezano za biciklizam, ja sam dosta veći amater od svih ovde što pišete, ali evo neki Snežanin i moj zajednički drugar bickla u Salvadoru i Gvatemali dok mi, što se kaže, blogujemo, i pomalo mu zavidim, mada je čovek slobodan i može da si priušti to što najviše voli.

Moja ćera je pre dva meseca naučila da vozi bicikl, i sad vežbamo ovde po kraju, u nadi da će za neki mesec, ili godinu, moći da pređe koji kilometar, pa da idemo zajedno da se vozikamo, ako me zdravlje posluži.

Ajde, drš se!

Evo je moja skalamerija:



I na krovu:








ulicni-muzicar ulicni-muzicar 03:00 05.04.2018

Re: Bravo za upornost

Dobar bajs, ali za ono vreme.



Kako nalazim vreme...

Pa tako što mi je ovo trenutno prioritet u slobodno vreme. A za tablet šta ostane.

Žena radi pre podne, sin sam ide u školu, on je 2004. godište, a ćerku ja odvedem u "školu", pa se onda vratim na spavanje. Ako nema nekog posla ujutro. A ako i ima, odradim to i opet ostane sat-dva za "dospavavanje".


Tako da uveče, kad mala ode na spavanje, ja skoknem na "trening", 3-4 puta nedeljno (u februaru malo češće). Dok se vratim, istuširam... jeste, legnem kasno, ali eto imam tu mogućnost da pre podne nadoknadim.

Inače, celog života sam bio noćna ptica...

Naravno, kad idem da sviram, nema vožnje (u celom decembru sam imao samo 3-4 vožnje).


A leti žena ne radi (učiteljica), i uveče ćerku vodi u park (imaju tamo društvo), a ja za to vreme motam pedale. I tada malo ranije krećem na vožnju - oko 19h, a u ovo vreme dok ima škole mnogo kasnije - obično oko 22h.
narcis narcis 17:07 01.04.2018

ja

pročito sa pametnim preskokom i nemam šta da kažem al dadnu preporuku.

edit
stvarno je nezgodno kad pročitaš, daš preporuku a nemaš komentar. kako reći autoru a ne ispasti čarli sa glupim komentarom od jedne reči ili rečenice.
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 17:20 01.04.2018

Re: ja

narcis
pročito sa pametnim preskokom i nemam šta da kažem al dadnu preporuku.

edit
stvarno je nezgodno kad pročitaš, daš preporuku a nemaš komentar. kako reći autoru a ne ispasti čarli sa glupim komentarom od jedne reči ili rečenice.



Nema veze...
nask nask 19:19 01.04.2018

Patra

Черевићан Черевићан 13:34 02.04.2018

бревет маам

Vozim, vozim i nikako da stignem

честитка за успех (мени недостижно)
за одважност Вашу треба имат' мууда,
Пелопонез маами.... аутом се воозо
свашта тамо видех, наслушах се чуда,

историских,of course,сусретах их свуда
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 23:31 02.04.2018

Re: бревет маам

Черевићан
Vozim, vozim i nikako da stignem

честитка за успех (мени недостижно)
за одважност Вашу треба имат' мууда,
Пелопонез маами.... аутом се воозо
свашта тамо видех, наслушах се чуда,

историских,of course,сусретах их свуда



Kako ono beše... "Hvala na javki..."
neleb neleb 19:07 02.04.2018

Mnogo je, kume

Imamo sličnu biciklu i blizu smo sa godinama ali ja retko predjem preko 80km u danu. Jednostavno mi ne prija, već posle 60km jedva čekam kraj i zasluženu klopu i pivo. Tako da svaka čast i nek te sreća prati.
Gde si nabavio ove unutrašnje rogove?

ulicni-muzicar ulicni-muzicar 20:23 02.04.2018

Re: Mnogo je, kume

neleb
Imamo sličnu biciklu i blizu smo sa godinama ali ja retko predjem preko 80km u danu. Jednostavno mi ne prija, već posle 60km jedva čekam kraj i zasluženu klopu i pivo. Tako da svaka čast i nek te sreća prati.
Gde si nabavio ove unutrašnje rogove?


1. Koji bicikl imaš?
2. Ma mene je uhvatilo trenutno ludilo sa ovim brevetima, smanjiću i ja možda.
3. To su obični rogovi. Samo skineš sa volana kočnice i menjače, pa ih ubaciš , pa vratiš ponovo ostalo.

(između njih sam uglavio sklopljen selfi štap na kome su svetla)
neleb neleb 22:39 02.04.2018

Re: Mnogo je, kume

Imam Trek hibrid, isti su tockovi i kocnice, bez amortizera. Narucio sam neke rogove iz Kine ali su bili neupotrebljivi jer nisu mogli da se namaknu na volan. Zato pitam gde si kupio.
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 23:30 02.04.2018

Re: Mnogo je, kume

Daleko sam ja od tebe, ništa ti neće značiti...
Inače su marke Syncros.

Odeš u neku bolju radnju i uzmeš neke dobre.
A ima i na Aliexpressu za 4-5€, znam...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana