Nedavno sam vozio svoj prvi brevet (biciklistički maraton) i bilo je to stvarno nezaboravno iskustvo. Svašta se izdešavalo. Bilo je jakog vetra, kiše, umora, snalaženja u "prirodi", pa i malo suza na kraju (nešto u vezi s mojom decom i ovom medaljom sa slike). Ali idemo redom...
Najpre da pojasnim pojam "brevet". To je biciklistički maraton, ali nije trka. Nema pobednika, tj. pobednici su svi koji brevet završe u zadatom vremenu. Opširnije o svemu - u posebnom tekstu.
Ovaj moj brevet bio je dugačak 400 km (tačnije 404), a vremenski limit iznosio je 27 sati. Polazak je bio u mestu Elefsina, nedaleko od Atine, a vozilo se do Patre (202 km) i nazad.
A zašto sam odabrao baš ovaj brevet za svoje "vatreno krštenje"?
Zapravo, gledajući kalendare u nekoliko država, prvobitno sam isplanirao da krenem sa jednim brevetom od 200 km, 22. aprila, pa da nastavim sa još jednim od 200 (u maju), pa da u junu vozim jedan od 300 i jedan od 400 km itd. Međutim, kasnije mi je za oko zapela ova grčka 400-tka, zato što ima vrlo malo uspona. Skoro sve vreme se vozi pored mora, po ravnom. Pošto kasniji breveti nisu toliko "laki" (ima mnogo više uspona), pored 200 i 300 koje bih kasnije tokom proleća i leta sigurno bio u stanju da izvozim, želeo sam da za ovu sezonu sebi obezbedim i jedan 400 km brevet.
Zašto mi je to bilo toliko važno?
U 2019. godini vozi se kraljica svih breveta, maraton Pariz-Brest-Pariz (PBP), koji se održava svake četvrte godine, pa sam, eto, kao zacrtao sebi cilj da na sledećem i ja učestvujem, ako sve bude ok (za onaj nakon njega već ne mogu da budem siguran, 2023. godine imaću, ako budem živ, 57 godina). PBP je nešto kao Olimpijada za ovu vrstu aktivnosti (da ne kažem sporta), na prošlom je učestvovalo oko 6000 biciklista iz celog sveta. Sve je popularniji, tako da na njemu više ne može da učestvuje svako ko se prijavi. Pre svega, mora se u godini koja prethodi tom PBP-u (a sezona počinje 1. novembra) izvoziti osnovna serija maratona: 200, 300, 400 i 600 km. Međutim, pošto je interesovanje veliko, uvedene su i predprijave, neka vrsta rezervacije. I prednost imaju biciklisti koji su u ovoj sezoni (1. novembar 2017 - 1. novembar 2018) izvezli duže brevete. Oni sa brevetom od 1000 i više km prvi se prijavljuju, nakon njih idu oni sa 600, pa sa 400, pa sa 300, i na kraju oni sa izvezenim brevetom od 200 km. Naravno, to je samo rezervacija mesta za PBP, ostaje da se od 1. novembra ove godine do leta 2019. izveze najmanje po jedan od svih breveta iz osnovne serije (200, 300, 400 i 600 km).
Koliko sam saznao informišući se po netu, izvezeni breveti od 400 i više km u ovoj sezoni gotovo sigurno obezbeđuju rezervaciju za naredni PBP, dok za 300-tku to nije baš sasvim sigurno, a još manje za 200-tku. Eto, zato sam želeo da odmah na početku godine odradim ovaj brevet, da bih do kraja sezone bio miran, što se toga tiče.
A da ću biti u stanju, bio sam siguran.
Vozio sam dosta u februaru mesecu (foto dole), forma mi nije bila lošija nego oktobra prošle godine, kada sam vozio od Leskovca do Beograda za jedan dan, pa nakon 2 dana nazad - ponovo za jedan dan (tekst o tome). I to sa brdskim biciklom: Točkovi manji (26"), gume široke (50 mm), ram čelični, dosta tereta...
Krajem januara kupio sam novi bajs, marke Scott (više o tome): Točkovi veći (28"), gume uže (32 mm), ram aluminijumski... Tako da sam računao: Ako sam mogao sa starim bajsom 2 puta u 4 dana po 300 km, moći ću vala i sa ovim novim 400 km za jedan dan, tj. za 27 sati.
★
I tako... Rešio ja da idem, pa šta bude. Prvi brevet u životu, pa odma' 400 km. Plan mi je bio da u kombi ubacim i gitaru, da sviram nekoliko dana pre i nekoliko dana posle breveta (podsećam da sam po zanimanju ulični muzičar), međutim prateći na nekoliko sajtova vremensku prognozu za taj period, odustao sam od takve ideje, jer je za Peloponez najavljivano nestabilno vreme sa čestim padavinama, i pre i posle breveta. A i reko': "Aj da uživam u potpunosti, da ne petljam posao sa hobijem..." Jes' da malo košta, al' nema veze, prvi mi je brevet...
Brevet mora da se vozi tačno određenom rutom. Nema skretanja, niti hvatanja prečica. Putanja mora da se poštuje. Postoje redovne kontrolne tačke (obično na svakih oko 100 km, otprilike), a organizator može negde usput da postavi i neku tajnu kontrolu, da nekome ne bi palo na pamet da i u ovakvom jednom "sportu" pokuša da vara (ili da ne poštuje zadati put). Organizatori na internetu dosta ranije objave rutu kojom će se voziti, a na polasku svaki učesnik dobije i putni list (foto gore) sa obeleženim kilometrima i važnim mestima (gde se tačno i na koju stranu skreće, gde je kontrola itd). Međutim, za svaki slučaj, ja sam na Google maps uslikao sve kritične tačke, pa to odštampao u A4 formatu, imajući u vidu da će biti noć, a ja sam već u godinama i nosim cvikere...
★
Moja ćerkica (5 godina uskoro) danima pre mog polaska pričala je u zabavištu (i na baletu), i deci, i vaspitačicama (učiteljici) kako ću da idem na trku i kako ću tamo sve da ih pobedim. A poslednjeg dana pred put stalno me je savetovala da jako držim volan i da jurim brzo kao zec ili kao konjče. Ja sam joj obećavao da hoću, a obećao sam i da ću, ako pobedim, kupiti tortu i da ćemo tako proslaviti moju pobedu. Rekao sam joj i da ću dobiti medalju, ali da je neću odmah doneti, već da će ona kasnije stići poštom.
Sin (13,5 god.) je, takođe, pričao drugarima u školi kako ću biciklom da vozim 400 km.
A ženi sam na kraju ručka, dan uoči polaska, rekao nešto u fazonu: "Fala ti što mi nisi pravila probleme oko ove moje fiks ideje". Na šta je ona reagovala podizanjem viljuške u vazduh, uz reči: "Ili bih ti možda vrlo rado izvadila jedno oko..." Da, ona se plaši i kad idem na noćne vožnje od nekoliko sati, tu u blizini, a kamoli sad za ovo...
★
I ništa, izvadio sam iz kombija i ono jedno zadnje sedište koje je tu uvek (i kad idem na sviranje), pa ubacio bicikl, prateću opremu, hranu itd. Znači, na jednoj strani bicikl (umesto gitare i pojačala), a na drugoj krevet, pa na put...
Stigao sam u Elefsinu 3. marta rano ujutro, oko 05h. Namerno u to vreme. Da bih spavao u toku dana, pošto me je posle čekala cela noć u sedlu. I inače sam celog svog života noćna ptica, tako da mi je to u potpunosti odgovaralo. Start je bio zakazan za 18:00. Usput sam u Lidl-u kupio hranu (nešto poneo i od kuće), tako da sam uoči "trke" mogao da spavam koliko sam hteo.
Našao sam parking iza neke visoke zgrade, a ispod jednog limunovog drveta i zaspao oko 6 sati ujutro. Podesio sam alarm da mi svira... ne sećam se sad u koliko ono beše sati, valjda negde oko 3 popodne. Za svaki slučaj. Iako sam pretpostavljao da neću moći mirno da spavam, da ću zbog straha da ne zakasnim verovatno mnogo ranije da se probudim. I tako je i bilo.
Ali nisam se svojom voljom probudio oko 12:30 (znači, posle samo 6½ sati spavanja). Bio sam te sreće da su, od 365 dana u godini, baš tog jutra morali da potkresaju grane limunovog drveta koje sam ja odabrao da se parkiram ispod njega (da mi koliko-toliko pravi hladovinu, kad Sunce proviri iza zgrade, u popodnevnim satima) i da su onda neke babe skupljale te isečene grane i galamile.
Btw, mom sinu je sa cele ove moje avanture najinteresantnija (tj. najsmešnija) bila upravo ta epizoda sa sečom limuna, kao i moj komentar da su te babe "galamile kao kokoške".
Elem, pokušavao sam ja ponovo da zaspim, možda sam čak i zadremao par puta po 10-15 minuta, ali ništa više od toga. Tako da sam ustao, seo za volan i krenuo do mesta odakle će se startovati, a to je bilo ispred jednog kafića u staroj luci. Malo sam šetao, malo studirao mapu puta, malo ovo, malo ono... i "ubio" sam vreme. Počeli su da stižu i prvi biciklisti, kolege...
★
Džipovi, automobili, kombiji... I na/u njima bajsevi. I to kakvi! Sve neke opasne marke. Tako da sam se, iskren da budem, čak malo uplašio i zapitao se šta ja tu tražim. Mislim u sebi: "Oduvaće me svi ovi biciklisti sa tim svojim drumašima, ima 'ladno da budem poslednji..."
Ali primetih kako se za vožnju pripremaju i neke osobe lepšeg pola, bila je i jedna starija žena (moje godište otprilike), a i jedna baš mlada (17-18 god.), pa se ponadah da, zahvaljujući njima, možda i neću biti "fenjeraš"...
Kad smo već kod polne i starosne strukture brevetaša, moja slobodna procena je da je od ukupno 154 učesnika bilo oko desetak devojaka/žena, da je većina biciklista imala između 30 i 40 godina, recimo njih oko 100, dok su ostalih 54 imali manje od 30 ili više od 40 (recimo pola-pola). A u mojim godinama, tu negde oko 50 (par godina gore, par godina dole), bilo nas je možda oko 6-7, a od toga njih dvoje ili troje imali su i preko 55.
Bicikle su svi imali drumske, osim mene. I svi su na njima imali neke mini torbice, jedino sam ja pozadi imao klasične bisage (torbe). I u torbama, osim neophodnih stvari (alat, pumpa, rezervne gume, odeća, prva pomoć, razne sitnice...) i brdo hrane. Nisam znao da li će na tim kontrolnim tačkama moći da se kupi nešto fino za jelo (ili su to obični kafići), pa sam poneo hranu za 24 sata. Mogao sam da se raspitam o tome, ali eto nisam...
Moram reći da sam od samog početka bio pod nekim neobičnim stresom, imao sam neku čudnu tremu (ono, stalno sam se pitao da li ja uopšte pripadam tom svetu, da nisam možda malo zalutao tu među te bicikliste), tako da mi nije padalo na pamet da postavljam bilo kome bilo kakva (možda glupa, otkud znam) pitanja. A i nije mi bilo teško da vučem sa sobom sve te stvari i hranu. To ionako stalno radim kad idem na vožnje (jednodnevne, dvočasovne... nebitno). Šta više, sviđa mi se da imam sve na dohvat ruke, da sam u potpunosti nezavisan. U Patru je trebalo da stignem u sred noći, oko 3-4 sati ujutro, i otkud ja da znam da li se i šta se usput može kupiti za jelo (a dok se vozi, mnogo, tj. često se jede). Nisam hteo da razmišljam o tome (a ni da gubim vreme)...
★
Jedan sat pre polaska pojeo sam porciju musake, koju sam poneo od kuće, pa nešto kasnije i špagete sa mlevenim mesom, a u torbe sam stavio ostale stvari: 4 banane, razne biskvite, napolitanke, čokoladice, orahe, sušeno voće, suvo meso, kačkavalj itd. Što se vode tiče, imao sam na startu flašu od 1 litra napred (u nosaču) i dve flašice od po ½ litra pozadi (u džepovima na bisagama). Računao sam da će mi to biti dovoljno za prvih 100 km, do prve kontrolne tačke. A posle ću da kupujem, dopunjujem, kako već bude...
Plan mi je bio da najpre smažem banane. Kasnije da jedem polako i ostale stvari, ali tek nakon kontrole, pošto sam napunio stomak pre starta (plus te banane). A meso i kačkavalj tek u Patri, na pola puta. Takođe, isplanirao sam i da u jednoj od dve torbice koje imam na ramu (foto dole [nije sa breveta!], tu mi inače stoji bluetooth zvučnik), uvek imam nešto za grickanje. Znači, kad stanem da pojedem nešto (ili zbog WC-a), dopunim tu torbicu da bih posle mogao da vozim i grickam usput.
★
Polako se približavalo vreme starta, izvadio sam bajs iz kombija i namestio mu prednji točak (*ovo je važan momenat, ali o tome kasnije), koji je bio skinut tokom transporta. Reko' aj da proverim i pritisak u gumama... kad ono prc! Ne radi pumpa! Radi se o tome da mi je to stara pumpa, koju sam koristio za stari bicikl, koji na gumama ima one velike ventile kakve imaju i automobili. Kada sam kupio Skota, uzeo sam u radnji i 2 adaptera za pumpu, pošto novi bajs ima drugačije ventile (one uske, kao na drumašima). Ali nikad nisam isprobao pumpanje. A i zašto bih? Pa to nije ništa novo za mene. Već sam ranije koristio takve adaptere u vreme kad sam na MTB-u imao uže gume. Ali u pravu su ljudi kad kažu da se na duži put (pa i brevet) ne ide sa neproverenim stvarima, novim (nevoženim) biciklima, delovima i sl. Znači sve treba da se odlično poznaje i da je provereno...
I, dok sam se tako mučio sa pumpom, na pameti mi je bilo to, i hvatala me zebnja zbog toga, da sam ja mesec dana ladno vozio sa neupotrebljivom pumpom. A bilo je u februaru oko 15 dužih vožnji, od toga samo 2-3 po danu, a sve ostale bile su noćne. Znači, da sam negde imao gumni defekt, šta bih radio daleko od kuće u sred noći?
Zamolio sam jednog kolegu biciklistu, koji se zadesio tu u blizini, da mi pomogne. Staru pumpu nismo osposobili, ali mi je on pomogao savetom da upotrebim onu za auto, ali ne sa adapterom, već da koristim drugi ulaz. I stvarno, taj drugi ulaz bio je ok za moj ventil. Dobro, ali šta ćemo posle? Da vozim brevet bez pumpe? On mi reče, ako mi bude trebala pumpa negde usput, da slobodno zaustavim druge bicikliste i zatražim pomoć. Na šta sam mu ja odgovorio: "A šta ako budem poslednji?". "E onda...", nije znao šta da kaže, koji sad savet da mi da.
A ja sam zaista verovao da, ako neću biti baš poslednji, biću sigurno među poslednjima, negde na začelju. I dok ja promenim gumu, može stvarno da se desi da ne naiđe više niko ko bi mogao da mi pomogne... [sad, dok ovo pišem, pada mi na pamet da bih mogao da zaustavljam automobile i pitam vozače za pumpu]
★
I tako jako zabrinut, nastavim ja sa pripremana, ubacim u torbe sve što treba (a i ne treba). Trebalo je da napravim i neke fotografije, video, sa priprema/starta, ali od sve te brige, nije mi bilo do slikanja...
Na sreću, našao sam na YT snimak sa ovog breveta koji je jedna biciklistinja objavila, a na njemu ima malo i mene. Uhvatila me je baš kad sam oblačio reflektujući prsluk (koji je obavezan na brevetima). Snimak traje samo 13 sekundi, ja se pojavljujem (levo) negde na 7-8.
Ako ne radi video, ovo je link: https://youtu.be/9EHaUC4kkJY
A ovo je link za ceo snimak te koleginice: https://youtu.be/ygaz4HOEFEU
Spakovao sam se, torbe su bile prepune, pa sam u poslednjem trenutku izbacio 2-3 limenke Pepsija, da bih malo umanjio težinu.
Ok za hranu za 24 sata, to sam već objasnio, ali preterao sam i sa garderobom. Iako sam pratio vremensku prognozu i znao sam da noć neće biti hladna, nekako sam se sigurnije osećao ako sa sobom vučem sve te stvari. Mislio sam i da ću negde na pola puta, ili ujutro, skroz da se presvučem, ali kasnije se ispostavilo da to nije bilo potrebno...
Znači, bicikla mi je bila "teška k'o tuč", što bi se reklo...
★
Odlazim do mesta na kome se dele kartoni i uzimam svoj. Čekam pola minuta-minut, misleći da će organizatori, kad svima podele kartone, na megafonu (koji im je stajao na stolu) objaviti start. Međutim, vidim da su mi na kartonu napisali da mi je start u 18:07, a primećujem i da ovi iza mene uzmu karton i krenu, pa ukapiram da mogu i ja da idem. Posle 20 metara (srećom samo toliko, a ne mnogo više, imajući u vidu stres pod kojim sam bio), vidim da na rukama nemam rukavice. Ispale mi. Vratim se i uzmem ih (čekale su me 50 m pozadi). Nastavim, ali upadnem u pešačku ulicu (na mapi puta lepo stoji da treba drugom [paralelnom] ulicom do centra grada). Tako da sam 4-5 puta morao da stajem i prenosim bicikl preko nekih gvozdenih prepreka.
Dobro, ok, izgubio sam bezveze već na startu nekoliko minuta, ali sad ima da pičim 200 na sat...
★
Ali jok! Novi problem!
Nešto se čuje, nešto negde zakačinje, a nisam siguram šta i gde. Liči mi po zvuku na lanac koji dodiruje prednji menjač (tj. ono tamo što ga prebacuje sa jednog zupčanika na drugi). Stajem, podešavam menjač. Nastavljam. Nije bilo to. Ponovo stajem i podešavam, ovoga puta gore kod ručice, na početku sajle. Ma ništa. I opet stajem, gledam, pipkam po bajsu ovde-onde... Mačje oči u žicama stoje labavo! Aha, ponadam se da je zvuk dolazio od njih. Zaglavim ih bolje i krenem. Nije bilo ni to.
Već počinje da me hvata panika. Dok se ja tako zamajavam, prolaze me grupe biciklista, pitaju da li treba pomoć... Pa, jbt, stvarno ću da budem poslednji. Ajd što je sramota, ali zbog pumpe mi je problem. Ko da mi pomogne ako probušim gumu, ako ću da budem poslednji?
I dok sam u vožnji pokušavao da naštelujem menjač, slučajno sam lagano pritisnuo ručicu prednje kočnice. I primetio da je taj čudni zvuk na trenutak nestao. Pipnem je još jednom, pa još jednom... I, gle stvarno, gubi se zvuk. I onda mi sine! Pa to je do kočnice! Zakačinje disk ono što ga stisne kad se zakoči (ne znam kako se zove taj deo). A zašto? Pa, kada sam nameštao točak, malo sam na silu postavio točak tako da mi magnet od brzinomera bude što bliže onom senzoru na viljušci. Točak je hteo u jedan položaj, očigledno onaj pravi, a meni se činilo da su magnet i senzor previše udaljeni, pa sam ga na silu "ispravio" za koji milimetar. I onda je disk dodirivao ono što ga stišće kad se zakoči.
Stanem, sredim to i sav srećan nastavim. Kako je to bio lep osećaj...
★
I tako dopingovan zadovoljstvom što sam rešio problem, počnem ja da gazim punom snagom, a bogami i da sustižem neke grupice biciklista, kao i neke soliste...
Taman su tu negde, na oko 20 km od starta, počeli i neki veći usponi (zapravo jedini ozbiljniji na celom ovom brevetu). Ja onako pun entuzijazma zbog rešenog problema, a i zbog činjenice da nisam više na začelju, isprestižem tu na tim usponima dosta njih. Što zbog entuzijazma, što zbog toga što moj bajs ima bolje prenose za uspone od tih njihovih drumaša (najmanji mi je 26-34). A i kasnije tokom breveta, primetio sam da mi kolege sa drumskim biciklima lakše beže na ravnom i na spustu nego na usponima.
Znači, prestižem ja tako, prestižem... i milo mi, radujem se. Znači, ako mi se izbuši guma, biće ljudi koji će naići, sigurno nisam poslednji. To mi je bilo veliko olakšanje.
★
Šibao je jak vetar, zapadni-severozapadni. A mi smo vozili baš u tom smeru. Znači vetar je duvao ili direkt u facu, ili malo u lice - malo bočno. Meni je plan bio da brevet završim za 20 sati. Ali sa ovakvim vetrom...
Međutim, veselila me je činjenica da mi one odštampane mape puta nisu bile potrebne. Uvek je bilo nekoga ispred, a bio je već mrak i svetla od bicikala videla su se sa velike udaljenosti, tako da sam samo pratio te koji su bili napred... To mi je bilo najsigurnije, imajući u vidu da mi brzinomer ne radi najpreciznije (krade oko 2%, a ne može precizno da se podesi, već samo da se izabere obim točka), a imao sam i malo zagrevanje uoči starta (tačnije, tražio sam mesto za wc), ali sam od onog silnog stresa sa početka (zbog pumpe, a i generalno) zaboravio da poništim brojač kad sam krenuo, tako da sam sad mogao da se slikam sa tim svojim mapama. Na njima piše tačno (km u decimalama) gde treba skrenuti levo ili desno (a ima nezgodnih petlji, naročito kod Korint(os)a i kasnije na još par mesta), ali džabe kad ja ne znam tačno u kilometar gde se trenutno nalazim...
Dakle, izvadilo me je to što nas je bilo k'o mrava, pa sam pratio crvena svetlanca ispred mene i "mirna Bačka". Naravno, tako nije bilo do kraja, kako sam ja pomislio da će biti, već samo u prvih 50-60 km, a posle smo se razvukli, pa je bilo problema. Ali o tom-potom...
★
Počela su i prva bušenja. Prolazim te nesrećnike i gledam: jedan krpi gumu, a njih 5-6 ga čekaju. E to nije dobro kod vožnje u društvu (koje, naravno, ima i mnoge prednosti). Što ono kažu, grupa je brza onoliko koliko je brz njen najsporiji član...
Beše i jedan solista koji je pored puta izvrnuo bajs naopačke i krpi li krpi. Ja reko', aj da primenim u praksi to što sam mesecima čitao po netu o ovoj vrsti biciklizma (ono, drugarstvo, pomaganje kolegama u nevolji itd.), pa usporim i pitam ga (na engleskom) da li mu treba pomoć. On me je belo pogledao, pa sam mu ponovio, a on mi odgovorio: "no ingliš". Nastavio sam svojim putem. Da mu je pomoć bila potrebna, stavio bi mi valjda to već nekako do znanja...
★
Na prvoj sumnjivoj petlji, pomože mi jedan čovek da skrenem gde treba. Vozio je u trojci (on, stariji tip, i još dva mlađa - pominjaću ih i kasnije u tekstu) i upravo sam ih bio obišao, pa sam se okrenuo i rukom "pitao" da li treba da nastavim pravo ili da skrenem desno. On reče da treba desno, a ja ga upitah: "Sigurno?", na šta mi je on uzvratio: "Sigurno", uz pogled koji je značio da postavljam glupa pitanja, tj. čovek zna znanje...
A pošto zna, rešio sam da im se prilepim i teram dalje iza njih, jer su vozili otprilike istim tempom kao i ja. Ali nedugo zatim, jedan od njih zastao je da kupi nešto, a ostala dvojica nastavila su lagano, da bi posle jednog ili dva kilometra stali i oni, da ga sačekaju. A ja sam nastavio.
Ali naiđoh opet na neku petlju i, da ne bih vadio mape i proveravao, za svaki slučaj stadoh i ja. Računao sam da dok izvadim banane iz torbe, dok jednu pojedem, drugu stavim ispod bluze (za posle), naiće će već neko. Ili oni (trojka) ili neko drugi. I stvarno, naiđe trojka. U stvari, to sam kasnije shvatio, bilo je tu zapravo njih 4. "Trojka" i još jedan "prilepak", solista. Ali nisam ih prebrojavao, pa sam mislio da su to samo ona trojica od ranije. Uključio sam se na put, pre nego što su naišli i nastavio da vozim, držeći ih na oku u retrovizoru. Međutim, jedan od njih se izdvojio iz te grupe i pretekao me. Ja sam mislio da je to jedan iz te moje prateće trojke, koji iz nekog razloga želi da požuri (pa kasnije negde da sačeka drugare, pojma nemam), ali odgovarao mi je taj njegov za nijansu brži tempo, pa sam odlučio da ga pratim.
Pratio sam ga na odstojanju od oko 50 do 100 metara. Lepo, lepo, vidim čovek zna put, na raskrsnicama ne razmišlja nego samo piči kud treba... U jednom trenutku, u jednom selu, sustigao sam ga. I rekao sam mu kako vozim iza njega već oko jedan sat i kako je on moj GPS. Lik, koji je (pretpostavljam) malo stariji od mene (tu sam i ukapirao da nije član one trojke), nasmejao se i rekao da nije problem ako vozim iza njega. Pustio sam ga ponovo da ide napred, ali mi je nešto bilo sumnjivo... Da nije možda on pomislio da ga ja u stvari pitam DA LI DA vozim iza njega? Pa mi je on, kao, dozvolio... Hmmm... Nije mi se svidela ta varijanta da on misli da ja želim da se šlepujem iza njega (a kada duva vetar u čelo, veoma pomaže ako imaš nekoga ispred sebe ko će da ti "seče" vetar). Da vozim u bilo čijoj zavetrini, bilo bi mi ispod časti, tako da sam nastavio da ga pratim na nešto većem odstojanju (preko 100m).
★
I tako, stiže i prva kontrola, na 98. kilometru. Ksilokastro.
22:40.
Krenuo sam u 18:07, znači 98 km za 4 sata i 33 minuta. Ok, pa nije loše, s obzirom na one početne probleme i jak čeoni vetar.
Udariše mi prvi pečat u moj prvi karton, na prvoj kontroli, na prvom brevetu u mom životu, kupih flašu vode od 1,5 litra, dopunih one svoje flašice, dadoše mi na poklon jednu bananu i tablete za pravljenje energetskog napitka, javih se na brzaka ženi preko Vibera i odmah nastavih dalje...
Za tablete koje sam dobio, u tom momentu mislio sam da ću da ih čuvam kao neki suvenir, nisam imao nameru da ih upotrebljavam. A šta će kasnije biti sa njima, videćemo u nastavku teksta...
Pre polaska, bacio sam u đubre neke štapiće sa semenkama, koje sam pokušavao da jedem usput (da se ne bih zagrcnuo, jer nije lako da se vozi, diše, žvaće i guta, pogotovo tako neka suva hrana). A u torbicu za grickanje usput, stavio sam neke slatke keksiće...
★
Vozim dalje, a nikoga ispred i niko me ne sustiže, pa sam ponovo počeo da brinem. Da nisam negde pogrešio put? Mada sam već i skontao da sve vreme vozimo po starom putu Atina-Patra (novi auto-put je uvek tu negde u blizini), tako da me je to donekle umirivalo. Jedino sam se plašio da ne skrenem negde pogrešno i da eventualno ne promašim neku tajnu kontrolnu tačku. Btw, tajnih kontrola na ovom brevetu nije bilo. Razlog je verovatno bio taj što je stari put Atina-Patra zapravo i najkaći između ta dva grada (ne računajući auto-put), tako da nema mogućnosti za 'vatanje prečica, sve i da nekome padne na pamet takva neka glupa ideja...
Put prolazi kroz milion sela i naselja. Vetar duva, ne popušta. Tamo gde put zađe među kuće, udalji se od mora, podnošljivije je. Kad ide uz more - haos. Nadao sam se samo da neće oslabiti do jutra, da će i u povratku iz Patre biti tako jak, jer bi nam tad duvao u leđa...
Međutim, gledam u sat i kilometražu i vidim da dobro cepam za sada. Tek je malo iza 01 h, znači oko 7 sati od starta, a ja sam na oko 140 km. Znači, uprkos vetru, držim ipak nekako taj prosek od 20 km/sat, što opet znači da bih u Patru mogao da stignem oko 04 h (200 km za 10 sati), a na cilj (uz vetar u leđa, u povratku) oko 14 h (znači ispod 20 sati).
★
Ali ne lezi vraže... Počinje da rominja kiša... Onako baš sitna. I plaši me, jer sam gledao prognozu na nekim sajtovima. Baš su najavljivali za Patru padavine tokom noći... A ne bi mi se uopšte dopala kiša. I zbog mene, a i zbog mog voljenog bajsa. Pošto nemam branike.
Digresija: Još kad sam kupio bicikl, rekao sam momku u radnji da mi naruči branike (imao je samo neke metalik boje, a ja sam hteo crne), ali on je zaboravio. Pa ih je posle 2 nedelje naručio, ali su kasnili... Dva dana pre mog puta, navratio sam u radnju da bih otkazao narudžbinu (i potražio branike u nekoj drugoj prodavnici), ali dečko je rekao da će možda stići narednog dana. Dao sam mu broj telefona, ali nije me zvao (jer nisu stigli), a mene je onda mrzelo da se poslednjeg dana bakćem sa branicima po drugim radnjama... Tako da sam na brevet krenuo bez njih, nadajući se da će meteorolozi (i) ovoga puta da promaše... [a branici su kasnije, kada sam se vratio sa breveta, stigli u radnju i sad ih imam na biciklu]
Nakon nekog vremena, video sam u retrovizoru da mi se približava veća grupa biciklista. I laknulo mi je. Pustio sam ih da me obiđu, jer su mi smetala njihova svetla u ogledalu, pa sam vozio desetak metara iza njih. U jednom trenutku, jednom od njih ispala je flašica sa vodom i ostali su morali da ga sačekaju da se vrati po nju. Ja sam nastavio da vozim sAm, ali su me oni malo kasnije ponovo sustigli (opet sam ih propustio i vozio iza njih).
U jednom momentu, na oko 150 km od starta, u susret nam dolaze neki biciklisti, njih 3-4. Pozdravljaju nas. Pomislio sam da možda imaju neki problem, vraćaju se zbog nečega/nekoga (već sam video na početku breveta slučaj kada se jedan momak raspitivao o jednoj "zaostaloj" devojci, pa je krenuo da vozi nazad, da je traži). Ali ne, sine mi! Jbt, pa oni su već bili u Patri i sad se vraćaju! Auuuu... Mi na 150 km, a oni već okrenuli na 200 i sad su na 250. Znači beže nam "samo" 100 km.
Postepeno mi odmiče ta veća grupa iza koje sam neko vreme vozio i ponovo sam sAm, ali me ubrzo sustiže onaj lik kog sam pratio 50 km pre kontrole. Pričali smo malo, ovo-ono... On je iz Atine, vozi bajs, ali i trči maratone. Kazao sam mu kako mi je ovo prvi brevet, a on me je pohvalio kako dobro guram. Valjda je video kakva mi je bicikla i kako vučem bisage... Jer, pošto su svi ostali brevetaši imali drumaše i neke male torbice, bio sam upadljiv i različit od svih njih.
Do Patre još oko 50 km, tj. oko 2,5 sata.
Ja sam se pre polaska čak nadao da će pun Mesec da nam pomaže tokom ove brevetske noći, ali ništa od toga. Naprotiv, kiša je počela jače da pada, pa je ovaj moj drugar stao da obuče odeću za kišu. Ja nisam hteo. Rekao sam mu da nastavljam, pa se vidimo kasnije. Nisam želeo da oblačim šuškavu jaknu i pantalone da se ne bih znojio. Super mi je bilo do tog trenutka. Niti hladno, niti toplo.
Ali, nakon 2-3 km, morao sam da stanem i ja. Izvadio sam iz torbe jaknu i pantalone, izuo se, i taman kada sam počeo da se oblačim, kiša je prestala. Ništa, vratim ponovo sve u torbe... Džabe sam izgubio 3-4 minuta. U tom momentu, eto i drugara, veli: "Ipak nema kiše...". Nastavili smo zajedno, ali kiša je opet počela da pada jače, pa sam morao definitivno da stanem. Za to vreme, moj slučajni saputnik nastavio je da vozi i za tih nekoliko minuta, koliko mi je bilo potrebno da se obučem, pobegao mi je verovatno oko 2 kilometra. Na tom delu puta bilo je dosta krivina, tako da mi je nestao sa vidika, a nisam posle više nikad ni naleteo na njega do kraja breveta.
Ponovo sam sAm i ponovo naviru stare brige...
★
Na nekoliko sledećih raskrsnica/petlji morao sam iz torbe da vadim one svoje mape i da pokušavam da prokužim gde se tačno nalazim i kuda treba da idem (nekada na putokazima nije označena Patra, već neka sela ispred nje). Međutim, najsigurnije mi je bilo da zaustavljam automobile i pitam vozače, tako da sam postepeno uhvatio taj fazon i koristio ga do kraja breveta.
Jedan auto okupao me je od glave do pete. Tačnije, od vrata do pete. Do glave, srećom, voda iz barice na putu preko koje je taj auto projurio, nije uspela da dobaci. Priznajem da sam donekle i sam kriv, jer sam vozio po sredini svog dela puta, svoje trake. Da sam bio skroz desno, manje bih bio usvinjen i ja, a i moj lepi bicikl... Imao sam na sebi anti-kišno odelo, ali rukavice sa dugačkim prstima bile su mi mokre. Planirao sam da ih skinem prvi naredni put kad budem stao, ali nisam. Postepeno su se osušile tokom vožnje, jer kiša nije još dugo padala. Ali je asfalt bio mokar sve do Patre (prošli su tuda, očigledno, kišni oblaci pre nas). U svakom slučaju, moralo je da se vozi opreznije, a to znači i sporije.
Čitao sam poslednjih meseci iskustva raznih biciklista na brevetskim vožnjama (najviše sa Pariz-Brest-Pariz) i primetio sam da se mnogima dešavalo da zapadnu u krizu. Ja, ako sam na ovom svom prvom brevetu imao krizu, to je bilo tad negde u tom trenutku kada sam bio ušljiskan. Pitao sam se, priznajem, tad kada me je auto okupao, da li je pametno što sve to radim: "Šta će mi sve ovo u životu? Noć, vetar, kiša, i ja i bajs usvinjeni, stresiram se konstantno da li sam na pravom putu ili nisam, da li ću probušiti gumu... Zar nije dovoljno da vozim kod kuće, kad hoću i koliko hoću, da uživam u tim svojim vožnjama?"
Ali ok, to su bili samo trenuci. A ja sam odavno naučio da u životu ne treba bezrezervno da verujem trenutnim osećanjima. Ona su prolazna.
Dakle, već sam shvatio da se samo treba držati starog druma Atina-Patra i to mi je mnogo olakšavalo snalaženje. Ipak, dva puta pre Patre zamalo da odem pogrešnim putem, ali su mi pomogli biciklisti koji slučajno baš u tom trenutku naišli (bili su već u povratku). Tako i na ulazu u Patru: zamalo da odem u centar grada, a trebalo je skrenuti sa glavnog puta i spustiti se do mora, pa dalje uz obalu do jednog kafea u luci, gde je bila druga kontrolna tačka, a i okretnica.
Tu negde u luci, zamalo da padnem i slomim se. Na jednom mestu, ulicu su presecale šine, ali ne pod pravim uglom, već nekako ukoso (oko 45°). Ja budala nisam ni pomislio da su mokre šine klizave k'o led, pa mi je prednji točak proklizao. Stisnuo sam kočnice i završio neplananim izvođenjem polukružnog okretanja. Znači okrenuo sam se za 180° i sačekao se na nogama. Pojma nemam kako sam to izveo i sigurno sad ne bih umeo da ponovim taj manevar...
Vozim, vozim i nikako da stignem... Ponovo panika! Da li sam prošao kafić i nisam ga video? Na sreću, počeo sam da srećem grupe i pojednince koji su se vraćali nazad, pa mi je laknulo. Pozdravljamo se međusobno, ja ih pitam koliko još ima, a oni mi odgovaraju: 5 km, pa 2, pa 1...
★ ★ ★
NASTAVAK: http://blog.b92.net/text/28230/MOJ-PRVI-BREVET-400-km-2-deo/