Hobi| Putovanja| Sport| Život| Životni stil

Ja, biciklist - 3. deo: Đavolja Varoš

ulicni-muzicar RSS / 02.12.2017. u 13:25

Kao što sam napisao u prethodnom tekstu (Leskovac-Beograd za 1 dan), nakon jednog dana odmora i sređivanja bajsa, usledila je najlepša, a vala i najteža avantura u mojoj nevelikoj biciklističkoj karijeri: put do Đavolje Varoši, preko planine Gajtan, pa natrag u Leskovac preko Prokuplja (sve ukupno 200 km).

Nakon Beogradske (2 puta po 300 km), sve ostale ture izgledale su mi nekako lagane i premalene. Kao kada, recimo, nakon finala SP u fudbalu, treba da gledaš neku običnu ligašku utakmicu. Nekako je potrebno malo vremena da bi se čovek vratio u normalu, u realnost. No, vremena za gubljenje nije bilo! Imao sam još oko nedelju dana slobode (bio sam u Leskovcu sAm, bez porodice).

Ali kuda da vozim, kuda...?

Naravno, u pomoć sam pozvao Google mape, gledao, studirao... Dvoumio sam se između laganog izleta do Sijarinske Banje (mog klasika od pre 15 godina), 110 km do tamo i nazad, i Đavolje Varoši do koje ima oko 110 km samo u jednom smeru (preko Žitorađe, Prokuplja i Kuršumlije), znači ukupno oko 220. A onda sam se slučajno setio kako sam jednom čuo da do Prolom Banje (koja je u blizini Đ.V.) može da se stigne i preko planine Radan, pa sam pogledao da li se može i do Đavolje Varoši nekim putem sa ove naše, istočne strane. I video sam da se može.

MKrj3h9vUBWH.jpg

s6IEgsnzL2kC.jpg

Tako sam rešio da krenem prema Sijarinskoj Banji i negde ispred Medveđe skrenem ka rudniku Lece, pa dalje na Gajtan planinu do Đavolje Varoši, do koje tim putem od Leskovca ima samo oko 80 km. Znao sam da će biti uspona i da će biti naporno, ali računao sam i na spust kada se budem vraćao, tako da sam mislio da ću imati vremena da do kraja dana, u povratku, ipak svratim i do Sijarinske Banje (i natočim vodu). Da, hteo sam da se vratim istim putem.

Krenuo sam rano, oko 9 sati. Negde pred skretanje ka Leceu, jedan meštanin u jednom selu rekao mi je da do vrha planine (Gajtanska vrata, prvi put čuo za to) postoji asfaltni put, što me je obradovalo.

IMG_20171127_162339_476.JPG 

Na skretanju sam napravio ovu fotografiju (gore) i okačio je na Fb. Planirao sam da, kao i na prethodnom putovanju, vršim direktan internet prenos (na Fb i jednom forumu), ali posle naredne slike, izgubio mi se signal, nisam više imao mobilni internet.

IMG_20171015_130909.jpg

Uživao sam u prirodi, a usponi u početku nisu bili ni stalni, a ni opasni... 

IMG_20100107_164228.jpg

Bilo je i putokaza ka selima sa neobičnim imenima... (Bubreg) 

IMG_20100107_160714.jpg

A onda su počeli žešći usponi...

IMG_20100107_164509.jpg

IMG_20100107_173713.jpg

Krave su valjda same išle na "posao", ja nisam video vodiča...

IMG_20100107_175440.jpg

Još jedno selo sa zanimljivim imenom: Putinovo.

IMG_20100107_181756.jpg

IMG_20100107_181906.jpg

Ovako preko fotosa ne može da se stekne pravi utisak, ali usponi su zaista bili nezgodni, a i dugački. Bio je i jedan veliki spust, što mi se nije dopalo, jer je to značilo da ću i u povratku imati vožnju uzbrdo.

IMG_20100107_182147.jpg

Na nekim deonicama stvarno je bilo čupavo, pa sam primenio ono "red vožnje, red odmora". Katkad je taj red vožnje bio dugačak samo stotinak metara.

Bila je nedelja, put je bio pust. Prošao bi samo poneki traktor ili kamion sa drvosečama (ili drvokradicama ko će ga sad znati). Kod jednih takvih, raspitivao sam se o ostatku puta, a oni su mene pitali da li sve vreme vozim...

Da, možda mi je bilo pametnije da na nekim deonicama guram bajs, ali mi ponos nije dozvoljavao. Hteo sam da na kraju mogu da kažem da sam do vrha planine vozio bicikl, a ne i vozio i gurao! Ne znam koliki su u % bili ti najveći usponi, ali ako su oni na početku bili 10%, mislim da su ovi pred kraj bili oko 12%, na nekim delovima možda čak i 14%, pretpostavljam.

IMG_20100107_184812.jpg

One drvoseče koje sam spomenuo malopre, rekli su mi da posle kuća u poslednjem naselju pre Gajtanskih vrata, neće dugo biti drugih, pa sam svratio u jednu da bih dopunio zalihe vode.

Tu sam popričao sa domaćinom i njegovim sinom, zadržao sam se kod njih 15-20 minuta. Čudili su se kako sam od Lecea uspeo da se dovezem do njih gore, a ja sam im pokazao da na bajsu pozadi imam i jedan veliki zupčanik za vožnju uzbrdo, što je za "malog" (sina) bila novost, nije znao da postoji tako nešto (njegov bajs ima samo 6 zupčanika pozadi, fali mu taj sedmi, veliki).

Rekao sam im kuda sam pošao, a "stari" (otac, koji je zapravo mlađi od mene 4 godine) zavrteo je glavom... Kao, kasno je, uhvatiće me mrak. Da, i ja sam već bio svestan da sam dobrano okasnio, još nekoliko sati i Sunce će zaći. Što znači da od skoka do Sijarinske Banje u povratku verovatno neće biti ništa (i dalje sam imao na umu vraćanje istim putem).

Do Đavolje Varoši ima oko 14 km, rekoše mi, a dečko me je pitao šta ću ako naletim na nekog vuka. Kao i sa sedmim zupčanikom, opet sam ga impresionirao kada sam mu pokazao sprej protiv džukaca (valjda može da posluži i protiv vukova, šta ja znam) i objasnio mu efekat koji on može da izazove ako nekoga isprskaš po očima. I dok me je on slušao širom otvorenih usta, matori je ponovo zavrteo glavom, u fazonu "ako stvarno naletiš na vuka, teško da će ti ta spravica spasiti život". Ali, kao za utehu, rekao mi je da on nikada nije čuo da su vuci u tom kraju napadali ljude. Što me je ohrabrilo, ali me istovremeno i podsetilo da se vukovi obično kreću u čoporima, tako da bih možda trenutno i zaslepeo nekoliko njih, ali to bi mi bilo i poslednje što bih uradio u svom životu...

Ali ok, čovek lepo reče da nikada u tom kraju vukovi nisu napali nekog čoveka, pa sam se nadao da neću valjda baš ja sad da im prekidam tu tradiciju (a i nije još zima, sigurno još nisu toliko izgladneli, jel' te)... No, ipak, rešio sam da požurim i što pre pređem tih 14 km do Đ.V.

Pošto smo se slikali, pozdravio sam se sa domaćinima i krenuo ka Gajtanskim vratima, koja su me čekala odmah tu gore, kilometar dalje...

A anti-dog sprej, koji mi je, kao i lovački nož, uvek pri ruci (stoji u torbici ispod volana), okačio sam, za svaki slučaj, na okovratnik (može da se zakači onako kao hemijska olovka).

IMG_20100107_190353.jpg

Tu na vrhu (Gajtanska vrata), ukrštaju se tri puta. Jedan je ovaj kojim sam ja stigao (iz pravca Medveđe), a druga dva idu prema Prolom Banji (obećao sam sebi da ću jednom i tim putem da se spustim), odnosno prema Đavoljoj Varoši.

Popravio sam malo ove putokaze, koji su bili iskrivljeni (jedan je i pao) i nastavio dalje...

IMG_20100107_192238.jpg

Naravno, nije više bilo asfalta...

IMG_20100107_192348.jpg

Ali je zato po putu bilo polomljenih grana, čak i celog drveća [rezultat nekog nevremena tokom prethodnog leta (ovo je bilo 15. oktobra), rekao mi je onaj čovek sa sinom, od malopre].

IMG_20100107_192853.jpg

Palo drveće nisam uslikao, ali jesam ovu barčugu, jednu od nekoliko njih (verovatno su nastale nakon kišnog perioda, 7-8 dana ranije).

IMG_20100107_193957.jpg

Malo dole, malo gore, al' više dole nego gore, sve dok "nispon" (znate ono uspon-nispon?) nije postao konstanta. I to kakve nizbrdice! Još put i neravan, prepun kamenja, ma strašno! Na tih 14 km do Đavolje V. potrošio sam blizu 3 sata vremena (sa pauzama)!

Sreća moja što sam BAŠ JUČE, dan ranije, sredio kočnice (i podmazao prednji amortizer). Sa onakvim kakve su bile pre toga, ne znam kako bi bilo, kako bih se spuštao. Morao bih verovatno da idem pešice na nekim (tj. mnogim) deonicama. Nisam zbog ponosa hteo da guram bajs uzbrdo, ali ovde bih morao da ga kočim nizbrdo. A, realno, i sa ovako zategnutim kočnicama bilo je opasno. Mala greška i - padanje! A, s obzirom na moju godinu proizvodnje (i to što mi rok trajanja polako ističe), eventualni pad ne bi bio nimalo bezopasan, pošto ne možeš biti podjednako elastičan sa 50 godina, kao sa 25 ili 30. Znači, otpali su mi prsti na rukama zbog preko 2 sata jakog stiskanja kočnica. Na velikim nizbrdicama, kretao sam se jedva oko 5 km na sat ili čak i manje...

Ako je neko nekada izvozio biciklom ovu deonicu iz suprotnog smera (Đavolja Varoš-Gajtanska Vrata), ja mu se divim. Pa lakše bi bilo ići pešice, nego voziti po zemljanom putu prepunom kamenja (one baš najgore deonice nisam fotografisao). Na stranu žestoki usponi...

IMG_20100107_195518.jpg

IMG_20100107_192637.jpg

IMG_20100107_195845.jpg

Naleteh i na jedan izvor...

IMG_20100107_195853.jpg

IMG_20171015_173356.jpg

Slikao sam bajs sa osmatračnice (video ispod).

video-thumbnail.g?contentId=992d6da80478c60b&zx=6o5zfre4gzvd

A na telefon mi je stigao ovaj SMS. Pa jes', tu je na par kilometara i Kosovo...

Screenshot_2010-01-01-02-03-39.png

IMG_20100107_200251.jpg

Još jedan razbucani putokaz... Ovde sam morao da zastanem i porazmislim na koju ću stranu. Sreća što mi orjentacija u prostoru nije slaba strana, tako da nisam pogrešio kad sam krenuo levo.

IMG_20100107_200311.jpg

I ponovo krave lutalice...

IMG_20100107_201855.jpg

IMG_20100107_202734.jpg

Usput sam kod nekih seljaka proverio da li sam na pravom putu. Bili su dosta daleko, pa je bilo dranja, ono: "Eheeej... koliko još ima do Đavolje Varoši?" Doviknuli su mi da ima još oko 6 km, ali da mi je sad kasno i pitali su me gde ću da prenoćim. E da, oni verovatno ustaju kad i petlovi, a ležu kad i kokoške, pa im je to doba dana bilo vreme koje je par sati pre spavanja. Nisu svi džabolebonje k'o ja, da alujev po cel noć... (moram i u ovom tekstu da ubacim nešto na maternjem jeziku)

IMG_20100107_204830.jpg

Još jedna sumnjiva raskrsnica (na ovu stranu, odakle sam slikao, vodi treći put), ali ponovo sam potrefio...

IMG_20100107_205438.jpg

I, konačno, stigao sam!

Malo sam se bio razočarao, jer mislio sam da ću nekako sa gornje strane da naiđem, da one đavolje figure gledam odozgo. Međutim, stigao sam na zvanični ulaz, na onaj parking dole (bio sam tamo sa ženom, sinom, ćaletom i sestrićima 2005. godine, a jednom i kao dete, sa roditeljima i sestrom).

Krenuo sam nagore. Poslednja grupa turista vraćala se odozgo, gledali su me znatiželjno, a ja sam pitao jednog od njih da li mogu biciklom do gore. On je kazao: "Možeš, ali ne znam da li možeš da voziš". Fala mu na odgovoru, ali mene je zanimalo upravo to: da li može da se vozi. Pošto pamtim da ima nekakvih mostića, potočića, tako to...

Blagajna nije radila, ne znam zašto, ali videh da su počeli da naplaćuju ulaz 300 dinara (2,5 €).

U svakom slučaju, na pamet mi nije padalo da ne idem gore. Ima da se popnem k'o bela lala, kako znam i umem...!!!

IMG_20100107_212802.jpg

IMG_20100107_212817.jpg

IMG_20100107_212827.jpg

IMG_20100107_213016.jpg 

Nije bilo toliko strašno, mislim posle svega što sam prošao tog dana...

IMG_20100107_212501.jpg 

Nije bilo toliko strašno, da... dok puteljku nije došao kraj, a počelo par stotina metara dugačko stepenište...

Ali, rekoh u sebi: "Ne beri brigu, prijatelju (bajsu), dosta si ti mene nosio, sad ću malo ja tebe!"

IMG_20100107_213249.jpg

Težak mi je bicikl i bez tereta, a tek natovaren...

IMG_20171015_190519.jpg

Ali iznesoh ga nekako (ponegde je, srećom, moglo i da se gura pored stepenica)...

IMG_20171015_190531.jpg

video-thumbnail.g?contentId=aad5f4b84f6ea74e&zx=f1jsfl2n826f

IMG_20171015_190730.jpg

Napravio sam na miru fotografije i video, nikoga nije bilo, ja sam bio poslednji posetilac tog dana. Eto, udario sam i jedan selfi...

Moram samo da kažem da su ove dve velike linije-bore na mom licu novitet. Pojavile, tj. pojačale su se nakon letnje dijete (LINK), kada sam za 3 meseca izgubio oko 11 kg (sa 84, spao na 73). Lepo je kad se izgubi nepotrebno na ostalim delovima tela, ali nisam znao, tj. nisam se nadao da ću i u licu da smršam toliko da će mnogi da misle (a ne žele možda da me pitaju) da sam nešto bolestan. Pa sam morao svima da pričam (i ko me pita, i ko me ne pita) kako sam na dijeti, onako dobrovoljno... Al' ok sad, kad se ima višak kg, koža se zategne, a kada se nakon toga (naglo) smrša - koža se opusti i ispadne tako kako ispadne. Nije lepo i ne sviđa mi se to, ali šta je tu je. Neću sigurno da vraćam kilograme, samo da bih ponovo zategao facu...

 

IMG_20171015_190902.jpg

I, dakle, to bi bilo to.

Mrak je već bio počeo da pada. Smrklo se neverovatno brzo, pa sam upalio svetla, jer kroz šumu je već bilo dosta mračno, i pojurio dole na asfaltni put, pa posle još oko desetak km do magistralnog druma.

Odjavio sam se na Fejsu i požurio ka Kuršumliji, Prokuplju, Žitorađi i Leskovcu...

IMG_20171127_162320_499.JPG 

Stigao sam kući kasno, mislim da je ponoć već bila prošla.

Znači, dužina ture: 200 km (ponovo sam malo kružio oko kuće u Leskovcu, da bih prebacio taj magični broj 200).

Ovo mi je bila četvrta najduža vožnja biciklom u životu (imam i 301 i 292 km sa nedavnog puta do Beograda, kao i 208 km iz 2002. godine).

 

- nastaviće se -

 

(a u narednom, poslednjem tekstu u ovoj seriji, o još nekoliko vožnji po okolini Leskovca, oktobra 2017.)

 

Prethodni delovi biciklističkog serijala:

Mala istorija

Leskovac-Beograd (za 1 dan)

Naredni tekst: Koreni

 



Komentari (9)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

ulicni-muzicar ulicni-muzicar 13:30 02.12.2017

Video

Ona 2 videa se ne vide ovde, mogu da se pogledaju u identičnom postu na mom blogu.
Link: http://ulicni-muzicar.blogspot.com/2017/12/ja-biciklist-3-deo-avolja-varos.html
amika amika 22:16 02.12.2017

Путиново

Хвала ти на овом одличном опису вожње и сликама, као да сам био и тамо где нисам био...

Ево и мог прилога, скинутог са нета:



Svih dvanaest kuća, koliko broji ovaj zaseok, jednoglasno se složilo da Adžince postane Putinovo, a dozvola od opštine im, kažu, nije potrebna.
- Odlučili smo da raskrstiomo sa otomanskim nasleđem i nazivom koje je selo nosilo po turskom hadžiji koji je tu vladao. Kada smo razmatrali o novom imenu, mlađi stanovnici predložili su da se zove Putinovo. To je njihova ideja. Putinovo lepo zvuči i lako se izgovara. Mi smo oduvek bili okrenuti Istoku. Dižu se spomenici Rokiju Balboi, Brusu Liju, zašto onda ne bi nazvali naš mali zaseok po Putinu? Rusi su naši tradicionalni prijatelji - rekao je Petrušić.
Posle glasanja o promeni imena, oni su nedelju dana radili na novom znaku na ulasku u selo. Napravili su ga od ogromne hrastove daske i izrezbarili ime sela.
U čast ruskog predsednika, lokalna rakija nazvana je "putinovka", a stanovnici se uz nju često okupljaju na mestu koje nazivaju "biblioteka", s tim što navode da se unutra može naći "više pića, nego knjiga".

ulicni-muzicar ulicni-muzicar 23:36 02.12.2017

Re: Путиново

A ja sam baš mislio da je neko staro ime, slučajnost...

A ta gornja slika ti je zapravo ona moja iz teksta.
zastupnik zastupnik 11:16 03.12.2017

Furiozno

Ovo ti je stvarno bilo furiozno. U jednom dahu. Osetio sam umor (onaj prijatni) čitajući a mogu misliti kakvo je uživanje bilo odvoziti. Čestitam.
Što se mene tiče, neću da pametujem, ali, češći odmori, guranje na velikim uzbrdicama i malo manje zahtevni ciljevi ... razmisli.
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 11:58 03.12.2017

Re: Furiozno

Dobro, nije baš bio planirano.
Ali tako je i najlepše.

A bilo je lepo do Kuršumlije. Nakon toga 4-5 sati motanja zbog moranja. Umoran, po mraku... Ali ok, uspomene ostaju.


Mislio sam da će biti slično kao do Vlasinskog jezera (75 km, 35-40 km uspona), u povratku spust... Ali prema jezeru uspon nije toliko veliki (osim par km iza Crne Trave), samo je dugačak. A ovamo je bilo desetak km baš žestokog uspona.

*

Nego, nema ga Čerevićan, da razmenimo po koji stih.
zovitemegrunf zovitemegrunf 18:54 05.12.2017

A kolima

Odavno me kopka kako bi bilo iz Prokuplja stići preko Belog kamena i Žitnog potoka do Le Bana , pa onda krenuti putem kojim si ti išao, ka Đavoljoj varoši. Problem su godine, moje i mojih saputnika. Nema tu više ni pešačenja ni biciklizma, samo motorizacija. Koliko sam video, do Gajtanskih vrata je asfalt? A dalje, treba terenac ili može auto sa dobrim gumama i kočnicama?
Ne zameri, molim te, što zagađujem benzinom blog o biciklizmu, ali jedini si za koga znam da je tuda prošao.
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 23:25 05.12.2017

Re: A kolima

zovitemegrunf
Odavno me kopka kako bi bilo iz Prokuplja stići preko Belog kamena i Žitnog potoka do Le Bana , pa onda krenuti putem kojim si ti išao, ka Đavoljoj varoši. Problem su godine, moje i mojih saputnika. Nema tu više ni pešačenja ni biciklizma, samo motorizacija. Koliko sam video, do Gajtanskih vrata je asfalt? A dalje, treba terenac ili može auto sa dobrim gumama i kočnicama?
Ne zameri, molim te, što zagađujem benzinom blog o biciklizmu, ali jedini si za koga znam da je tuda prošao.


Mislim da bi mogao i običan auto, ali u letnje vreme, kad je suvo. Pošto nema mnogo rupa.
Jedino može da se desi da ima palih grana po putu (može i da padne celo drvo) i onda biste to morali da očistite, da ne biste izgrebali auto. Ali to nije uvek tako, jedino ako bude neko nevreme, neka oluja, pa tako ostane duže vreme (niko ne počisti).
zovitemegrunf zovitemegrunf 18:50 06.12.2017

Re: A kolima

Razumeo, hvala ti. Kažem, kopka me odavno, pa ću gledati da uklopim u sledeću posetu Zavičaju.

Za uzvrat, mogu da ti preporučim put preko Jastrepca, tačnije sedla između Malog i Velikog Jastrepca. Iz Prokuplja, preko Stražave i Džigolja stigneš na sedlo, odakle možeš da se spustiš u Oblačinu, ili na drugu stranu, Vukanja pa Ribarska banja. Može odatle da se krene i ka vrhu Velkog Jastrepca, ali ne znam kakav je put, i, koliko znam, kad stigneš do gore, nema dalje, na drugu stranu, samo nazad.


Pedaliraj i uživaj, gde god krenuo. Srećno!
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 23:04 06.12.2017

Re: A kolima

Hvala, ja inače ne volim da se penjem na planine biciklom, jedino kad moram ili ako se slučajno tako desi.

Možda ću tamo autom, kad sledeći put dođem sa porodicom u Le.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana