A sada se scena polako kristališe. Sa jedne strane režim i razne kombi stranke i pokreti koje osniva i pribira sam režim, uz aditiv koji se zove cenzus od 3%, kao i stranke koje deluju već godinama, koje odlučuju da izađu na izbore pod ovim ili onim objašnjenjem, jer samostalno nikako ne bi mogle da uđu u skupštinu osim u ovakvoj situaciji, kada se konkurencija u njihovom delu političkog (programskog) spektra smanjila na totalni minimum. Sa druge strane je korpus onih sudeonika političkog života Srbije koji su odavno objavili da na izbore neće izaći dok se ne uspostave drugačiji izborni uslovi.
Ko će u takvoj situaciji imati korist, a ko štetu?
Stranke i pokreti koji na izbore neće izaći niti će profitirati, niti nešto izgubiti, na onaj klasičan način. U određenom smislu, dobit će biti za državu, jer će činjenica da na izbore nije izašao onaj najrelevantniji deo opozicije u periodu nakon izbora ostati faktor permanentnog dovođenja u sumnju legitimiteta budućeg saziva skupštine i buduće vlasti. Tehnički će ta "rupa" biti pokrivena, što je rutina za svakog ko poseduje imalo političkog iskustva (sadašnja garnitura na vlasti ga ima na pretek), ali će se u svakom momentu, nekad više, nekad manje, zavisno od situacije i datih unutrašnjih i vanjskih političkih kretanja, pojavljivati to pitanje legitimiteta i vlast će bez ikakve sumnje imati peripetije da dokazuje kako skupštinski sastav jeste precizan odslik volje građana Srbije. Da nije prisutna velika tolerancija spoljnopolitičkih faktora prema zvaničnoj vlasti u Srbiji, a sve iz razloga interesa istog tog "spoljnopolitičkog faktora", bio bi to za srpske vlastodršce veoma ozbiljan problem. Ovako, sa tom interesnom tolerancijom, uspostaviće se stanje hiberniranog gubljenja poverenja i političkog pritiska spolja, te će vladajuća struktura barem još koju godinu moći da vlada "na miru". Šta je tu onda onda uopšte dobit po ovo društvo? Dobit se ogleda u povećanom potencijalu jednog važnog dela političkog spektra da ukaže na stanje u Srbiji, a samim ukazivanjem na to stanje (mnogo više nego ranije) rađa se i preduslov određene reakcije građana, odnosno potencijalne promene političkog stanja. Do ovog trenutka opozicija je tavorila u nedovoljno jasnim porukama, nedovoljno kompaktnoj ideji ... što je dodatno, višestruko predimenzionirano ubitačnom negativnom kampanjom medija. Samom činjenicom da se opozicija okupila oko odluke da se ne ide na izbore automatski se i predstava o opoziciji unekoliko menja, jer sada ima zajedničko delovanje oko zajedničkog cilja. Tako su negativni poeni smanjeni, a pozitivni se povećali. U svakom slučaju, spram čitavog niza izbora u kojima su uprkos zamerkama zbog uslova svi akteri učestvovali i time slali poruku da je ipak sve u redu, sada se stvari kvalitativno menjaju. Kada i kako će se od toga načiniti nekakav praktični efekat nezahvalno je nagađati.
Nesumnjivu dobit, makar i kratkoročnu, imaju stranke i pokreti koji su nekada mahom bili deo opozicije, a koje su sada videle priliku da usled neučešća svoje glavne konkurencije profitiraju. Uz ovakva ili onakva objašnjenja da na izbore treba izaći, stiče se utisak da je ta kratkoročna parcijalna dobit svakako njihov glavni motiv. A tu se stvarna korist zapravo svodi na mali broj profesionalnih političara, nezadovoljnika u pojedinim strankama i bivših lidera. Svako od njih tu tu ima neki svoj sitan šićar. Isključujem da ima naivnih i principijelnih. U pitanju je šićar. No, kako šićar nije svojstven samo njima, već i pripadnicima svih ostalih političkih grupacija, to ne treba potencirati kao nekekvu ekskluzivu. Razlika, bitna, jeste u tome da je drugima osim šićara bitna i nekakva ideološka matrica, dok je ovima to jedini motiv.
I međunarodna zajednica je dobitnik. Iako ostaju bez idealne varijante da svi učestvuju na izborima i da samim tim pobednik izbora ima apsolutni legitimitet za sve predstojeće poteze, oni moraju da budu zadovoljni i takvim, nesavršenim izbornim raspletom, jer u krajnjoj liniji to su nijanse koje im ne kvare realizaciju onih osnovnih, odavno zacrtanih planova.