(prvi deo teksta pod gornjim naslovom možete pročitati ovde)
Šmiranje i sufliranje
Možemo pretpostaviti da će sudski proces biti sve samo ne proces (i) strukturnim razlozima ovakve već poslovične katastrofe i tragedije tranzicijskih društava. Slično i haškom sudu gde su zasluženo završavali glavni i sporedni junaci Aleksićevih ranijih radova, brojni zločinci se mogu nevešto skrušeno ili vešto prerušeno prepustiti formalnoj preciznosti i strogoći buržoaske pravde, bezbedni od bilo kakvog ozbiljnijeg pretresa suštinskih problema čiji su oni ili najistaknutiji ili tek najmanje dobro skriveni predstavnici u raznim istorijskim i društvenim situacijama. Ali ne, na žalost uvaženih recitatora primamljivih (danas bi se reklo klik-bajt ili još bolje „trik-bajt", što bi u prevodu značilo primamljiva - teorijska - prevara) zaključaka i naslova Hane Arent, to nije banalnost „zla", već banalnost imenovanja i analize suštine društvenih problema u domenu buržoaske nauke i njihovog prepoznavanja i sankcionisanja u domenu buržoaskog prava i pravde. Prećutkivanje njihovih izvora. Izvora strukturnih i sveprisutnih u svakom buržoaskom društvu ali po pravilu nevidljivih i odsutnih u buržoaskoj javnosti.
Dejan Ilić naveo je upravo pisarski ažurno, sve probleme koje slučaj dovodi u prvi plan a hroničarski nadahnuto ih je doveo u uzročno-posledične veze i izveo odgovarajuće sinteze, uz tipične retoričke bravure. Ali pritom pažljivo ne referirajući na očigledne i sveprisutne univerzalne strukture i simptome perifernog kapitalizma ili ih eventualno pripisujući nekom „sistemu", ne pominjući njegovo ime. Da nije u pitanju Sunčev sistem? Nije, pa i taj ima ime. I pored sa odličnim razlogom istaknutog problema samog prepoznavanja i imenovanja seksualnog uznemiravanja - tek nakon što su ispitanicima u upitniku Autonomnog ženskog centra navedeni primeri za to šta je seksualno uznemiravanje - autor nije zaključio da je seksualno uznemiravanje možda i suviše dobro i komotno uklopljeno u čitav sistem egzistencijalnih nemira i uznemiravanja, pa je možda i zato teško izdvojivo i prepoznatljivo dok se direktno ne izdvoji i adresira. Pri tom, jasno je da je u pitanju patrijarhalni režim koji ima tako duboke i razgranate istorijske korene, tako normalizovano utemeljenje u klasnom društvu, da se nekad čini da je potpuno prirodan, kao i njemu pripadajući oblici normalizovanog, relativizovanog ili retko odgovarajuće sankcionisanog nasilja nad ženama i decom. Ilić dodatno podvlači u čemu je problem: žrtve nemaju ili ne znaju reči kojim bi opisale sopstveni udes. Važno zapažanje, i to po više osnova, jer u nekoliko rečenica autor i uočava suštinski problem uskraćenosti ili nedostatnosti govora a istovremeno ga previđa i reprodukuje, nemajući sad pa on reči za širi udes koji ove manje, ne isključivo, ali po svemu sudeći neizbežno i odlučujuće, strukturno omogućava, podstiče i prikriva. Sa razlogom je dakle optužio javnost za „šmiru" (lošu, afektivnu a neuverljivu glumu zabezeknutosti i ozlojeđenosti) ali je ispoljio drugu tipično glumačku profesionalnu manu - zaboravljanje teksta. Ili mu treba sufler, ili nije zaboravio nego je potisnuo neke reči, kao i drugi akteri ali i žrtve pregovora između strukturnih sila tranzicionih društava i njima pogođenih subjekata i objekata. Na primer, pregovora između donatorskih i tržišnih načela na kapitalističkoj periferiji, o čijoj strukturnoj bolnosti i brutalnosti sa jedne strane kao da svedoči i afektivni ton Ilićevih brojnih izlaganja na Peščaniku a sa druge, prećutkivanjem imenovanja sistemskog nasilja - o prirodnoj želji žrtve nasilja da ne dospe sa svojim udesom u žižu javnosti, o čemu možemo dosta naučiti i iz priručnika o vršnjačkom nasilju u školi. I evo, došapnućemo Iliću samo key-words: buržoasko društvo nije u stanju da zaštiti ženu od nasilja.... Sufler naravno i može samo ključne reči da šapuće, ne može baš sve, ali Ilić može i da se ljuti nakon predstave, i da tvrdi da buržoasko društvo i jedan deo žena, recimo onih bogatijih koliko-toliko ipak može donekle da zaštiti. I u pravu bi bio što se ljuti. I nije uvek pristojno i produktivno viriti preko plota ili preko sedam brda i sedam gora u dvorišta bratskih periferija.
Činjenica da pominjemo i nasilje (koje i počinje) u školama, priziva sećanje na Budenovu kritiku tranzicionih ruta-puta istočnoevropskih društava, potpuno u školarsko-brojlerskom kodu: „škole građanskih vrednosti", „abecede ljudskih prava", „kolevke demokratije", „prvi koraci u slobodi", „inkubatori ideja"... jednom rečju, ono što je Paul Stubbs u nedavnom predavanju na IFDT nazvao zapanjujućim (jer još vladajućim) ovdašnjim „euroinfantilizmom" (konkretno vladajućim u akademskoj ali dobrim delom i u aktivističkoj sceni i sferi regiona).
Jedine mladosti (kao ni zrelosti) koje na brojnim „nevladinim" a u stvari GONGO euroinfantilnim sletovima aktivističke branše nema (8), je ona Marksova, koja nas još uvek pomalo idealistički upozorava, npr. u „Prilogu Jevrejskom pitanju": ne može se biti ekonomsko-politički to jest egzistencijalno zaista zarobljen a ljudski (pa ni pravno-politički) zaista slobodan. Sve što pokušava da prevaziđe tu nemogućnost može biti ili manje više prigodno i profitabilno pokoravanje, ili tek maskiranje ili pretvaranje ili imitiranje te mogućnosti, jednostavno rečeno - gluma. A gluma je samim tim potrebna i u izbegavanju teme dominantnih režima kapitalističke periferije. Ko je sve glumio u toj tragikomediji: ekonomski eksperti koji su po rečima ekonomiste Dimitrija Birača na kursu „Posle Jugoslavije - nazad na periferiju" bez ikakvih teorijskih ili empirijskih osnova tvrdili da će privatizacijom i radikalnim potržištenjem privrede doći do ekonomskih boljitaka i progresa celog društva; političare sluge kapitala da ne pominjemo; poslanici u buržoaskim parlamentima tj. lutke u izlozima kapitala (kako ih je definisao Badju); aktivisti svih zastarelih ili up-date-ovanih inkarnacija euroinfantilizma i eurobotizma; levi i desni disidenti, kolumnisti, karikaturisti, romanopisci, aforističari itd. Itd. Delovalo je da su stvarno negde „ušli" u uloge, da uopšte ne šmiraju, da pozorišno-prvački briljiraju na nekom konsenzualno ocrtanom horizontu - srednjeklasnoj sceni društvene imaginacije kasnog socijalizma. Sve se još i držalo dok Vladimir Marković nije napisao tekst „Laž u tranziciji" u biltenu simptomatičnog naslova Globa/Lokal (povodom Konferencije PGA u Jajincima 2001. godine). Ili, za manje zainteresovane za političku istinu i teoriju, dok Hrvoje Štefan, ekonomista iz Radničke fronte, komentarišući jednu takvu srednje-vladajuće klasnu imaginativnu debatu na HRTu, nije posle dvadesetak godina mirnog društvenog razvoja i rasta laži u tranziciji, objavio vest o carevom novom odelu - to jest da nema baš nikakvih teorijskih niti empirijskih niti onih najbanalnijih, numeričkih dokaza (u budžetima EU) da je retorička balada o razvojnom približavanju nerazvijenih i razvijenih zemalja EU zaozbiljno komponovana. A Hrvatskoj je i saopšteno kako konkretno da se nosi sa tim nedostatkom: zatvaraj brodogradilišta a otvaraj letovališta. Uzalud jedan poznat zagrebački angažovani pozorišni umetnik godinama tvrdi da ničemu turistička privreda nije sličnija do prostituciji: dođe ko hoće i kad hoće, merka, birka, leži, skače, vršlja nedelju-dve, plati cenjkajući se i gunđajući pa ode bestraga, hvaleći se svojim skorom te sezone (u smislu kako se nauživao i kako je jeftino prošao, ali eto, score na eng slengu znači i obavljeni seksualni čin) i ogovarajući vas, kako pred kim. I tako iz godine u godinu, sve do zauvek. Kad to ne bi bio tek začarani krug opstanka kroz prostituisanje prirodnih i sitnopreduzetničkih lepota, odavno bi jedna Španija, Grčka ili Portugalija prešle u grupu razvijenih evropskih zemalja.
Tako izgleda radikalno potržištenje urođenih lepota na kapitalističkoj periferiji i poluperiferiji, doduše, tamo, na poluperiferiji, ono je donekle drugačije po obuhvatu i intenzitetu - recimo kao neko polovično prostituisanje, samo recimo prepodne (na poslu) ili popodne (u slobodnom vremenu). Na pravoj periferiji, npr. u Beogradu, situacija je donekle jasnija, nadaleko čuven sa svoje otvorenosti i gostoljubivosti grad se prostituiše sasvim nemetaforično, gizdavo ističući (drugim mu povodima nakačen) nadimak 24-7 Sin city-a.
A kako na tom upolovačenom horizontu imaginacije izgledaju inovativnost, produktivnost i progresivnost privatne inicijative i njoj pripadajućeg sektora koji bi trebao u najskorije vreme da vodi uspešnosti I razvijenosti, to jest, šta ostane kad se probudimo iz bajke koju smo tako zaneseno slušali, dorađivali i sledili, čak stidljivo ilustrovali, sažeto je u samom naslovu teksta Todora Kuljića pročitanog na Trećem programu "Oproštaj od socijalne pravde"; evo jedne rečenice iz najave:
"... najklasičniji liberalni odgovor na pomenute alarmantne podatke o siromaštvu u svetu je da ovo stanje nije nenormalno zato što treba da izdržavamo socijalnu nejednakost ako želimo slobodu..."
Hmmm, izdrži ovo da bi dobio ono... podseća na nešto, zar ne. Toliko o slobodi i jednakosti (i otpornosti i bezbednosti) u svetlu buržoaskih sloboda i pravde. A bratstvo? E, ono je nekako ostavinski zapalo razne identitetske fantazije, oportunu religioznu mistiku i apstrakciju, reanimirane patrijarhalne i veze krvi i tla, ali i gildinska udruženja, kao i više srećom no pameću preostale sindikalne strukture. Osim u beznadežno raštrkanim ostrvcima solidarnosti, danas se uobičajeno gaji i afirmiše kros-klasna, obično tek „profesionalna" solidarnost (gde je utržištenje i kompetitivnost normalizovani deo profesije), koja se neminovno srozava na bratstvenički lajt kozanostrizam kao jedina preostala rezervna taktika u već izgubljenoj socijaldarvinističkoj utakmici. Valjda otud nekud i zavereničko dugogodišnje okretanje glave i ćutanje Mileninih (i Mikinih) koleginica i kolega. Dosetiće se toga i advokati kad budu ukazivali na „slobodu" pohađanja škole, slobodu prekida poslovnog odnosa „ako ste nečim nezadovoljni" i uopšte slobodu izbora, kao ključnih floskula kapitalističke uzurpacije i eksploatacije slobode, i faktičke i retoričke. Kolportiranje takvih floskula nije tek sufliranje ?sistemu, to mu je suštinska, bazična podrška i podsticaj. (Nastavlja se)
8) GONGO je skraćenica od "Government Oriented Non-Government Organization" kojom se ismevaju organizacije koje rade u interesu vlasti a predstavljaju se kao nezavisne. Trenutno se najlakše može nadenuti novoosnovanim pro-SNS nevladinim organizacijama tipa Nacionalna avangarda itd, ali ako vlast shvatimo kao vlast kapitala mogućnosti GONGO prepoznavanja i imenovanja su mnogo šire.