Procitao sam, sa ogromnim zakasnjenjem, a "inspirisan" ovom javnom "prepiskom" Seje Sexona i Neleta Karajlica od pre neki dan, prvu knjigu Neleta Karajlica, Fajront u Sarajevu...
Odmah da se ogradim da se isti nije ovajdio mojih teskom mukom stecenih novaca, nego mi je jedan prijatelj(?) poslao pdf verziju knjige na teleprinter. Svejedno, ipak sam tradicionalno najprepoznatljivijem "nadrealisti" podario 3 sata svoga zivota, koliko mi je trebalo da sve procitam do kraja, tako da mi se ne moze prebaciti da sam mu ostao duzan. Naplatio mi je Nele svoju knjigu ne u novcu, nego u utrosenom vremenu, a onda i blagom, mikrosekundnog trajanja, izazvanom sazaljenju prema autoru, koje je, logicno, onda rezultiralo jos jednim bespotrebnim i uzaludnim Colinovim blogom...
Lako je pretpostaviti da se ja ne slazem sa njegovom, u knjizi izlozenoj, "analizom" stanja u drzavi, drustvu, Srbiji, Hrvatskoj, Bosni, Jugoslaviji. Mnogi ljudi dele tu njegovu interpretaciju "onoga sto se dogadjalo" tokom tih godina raspada i rata. I to je u redu. To je sve jasno. Ja to cak i postujem. Da ljudi zbog svoje objektivne neinformisanosti veruju da je tih godina bilo jedno, a kad je u stvari bilo nesto sasvim drugo. Boze moj, niko nije savrsen... Medjutim, ono sto jeste za iskreno sazaljenje je kad neko, kao Nele, svesno laze sam sebe kao on u svojoj knjizi, ne da podeli svoje misljenje sa nama, vec da uz pomoc sopstvenog teksta kreira sam sebi "novo i starije" misljenje u koje ce onda moci "bolje i iskrenije" da veruje. Drugim recima, da prekroji u sopstvenoj glavi istoriju uzroka, da bi mogao lakse da zivi sa posledicama. Zna on vrlo dobro sta se u SFRJ tih godina desavalo. Stavovi i pogledi koje Nele demonstrira u medijima svih ovih godina, i koje predstavlja u ovoj knjizi, nisu oni koji mu se motaju po s(a)vesti kada ugasti svetlo u svojoj kuci i podvuce se pod topao jorgan svog kreveta. Jedna je stvar (pod)svest pod svetloscu reflektora, a druga je stvar u samoci razgovora sa samim sobom.
Eh, reci cete, otkud ti, jadni-bedni Coline, znas sta Nele stvarno misli ili ne misli, ili sta oseca ili ne oseca. A ja mogu samo da odgovorim da to mozda izgleda kao magija, ali nikakvi trikovi tu nisu u pitanju. Milioni stranica su napisani, na stotine hiljada studija objavljeno u poslednjih stotinak i kusur godina, koji kazu da nije uopste tako jako tesko, stavise moguce je i pozeljno, pomoci ljudima da zaista nadju neki modus operandi izmedju onoga sto stvarno misle i osecaju i onoga sto bi zeleli da misle i osecaju u zabludi da ce time resiti svoj trenutno-trajni "egzistencijalisticki problem". U ekstremnim slucajevima to ne moze bez pomoci hemijske nauke, ali nisu svi slucajevi takvi...
Nele, svakako, ima pravo da pise i govori sta god hoce. Ima pravo da samom sebi stvara sliku proslosti koja ce bolje da odgovara njegovom sadasnjem stanju (a i naknadni status proroka se dobije gratis...). I upravo to sto on ovom knjigom pokusava da nam "kaze" govori o njegovoj potrebi da re-validira stvarno-dogodjenu proslost (koje je svestan), u neko novo (lepse i starije, opet kazem) "cinjenicno stanje" koje bi, sa stanovista posledica koje imamo danas (i on konkretno, a i svi mi ostali), bilo bolje i logicnije da smo imali umesto onog koje smo stvarno imali... Drugim recima, knjiga "Fajront u Sarajevu" je potpuna fikcija...
Naravno, kao i svi mi, i Nele Karajlic je doziveo space-time diskontinuitet. Jednog dana smo bili jedno i imali jedno, a sutradan smo se probudili da smo nesto sasvim drugo, u nekoj potpuno nepoznatoj realnosti koja, ukoliko pretpostavimo da vreme linearno protice, ne bi ni trebalo da nam se pojavila s obzirom na pocetne koordinate. Medjutim, umesto da priznamo, prihvatimo, osvetlimo taj diskontinuitet, i jasno identifikujemo uzroke (tj. dela i nedela konkretnih ljudi i grupacija) koji su taj quantum leap inicirali (ako nista drugo), Nele se potpuno pogresno (a u toj gresci nije usamljen, naprotiv) linearnom regresijom vraca iz tacke u kojoj se nalazi danas u neku proslost koja objektivno nije postojala. I onda objasnjava i sebi i nama ne samo da ono sto smo videli svojim ocima nije bilo to sto smo mislili da jeste, vec i da smo gledali i slusali neke nepostojece stvari, jer da one nisu postojale kako je moguce da smo sada tu gde se nalazimo??? A odgovor je prost, kvantno-mehanicki prost, ali ipak prost...
Na kraju cu poruciti samom Karajlicu da, uprkos svemu, ostaje (ali me ne raduje) samo jedna nepobitna istina (koje je on u potpunosti svestan), a to je da su njega iz Sarajeva oterali isti oni koji su mene oterali iz Beograda: jedno lepo drustvance koje je pijuckalo viski, konjak, koktu, i sok od bresaka po kucama i okucnicama na potezu izmedju Uzicke, Tolstojeve, Lackoviceve, i Branka Djonovica... Samo sto se (eh...) ni on ni ja nikada necemo vratiti iz nasih Ka-Pe domova, iako se ovo pomenuto drustvance uglavnom vec uveliko i zasluzeno odmara tamo odakle se niko ne vraca...
Pa se ti sad skijaj na Jahorini...