ILI
TITULA MANAGER I SUNAŠCE
Došao je dan da uradimo nove vizitke. Pravi brainstorming (više storm, nego brain, al’ ’ajd sad) se odvijao u našoj Kući/Firmi.
- Ženče, smatram da vizitka treba da nam bude jednostavnog dizajna...
- Sunašce, mogu l’ ja koju da kažem???
- Pa, pričaš celo jutro!!!!
Ha! Plagijator! Ja imam autorska prava na Dranje!
- Sunašce, mogu i ja da se derem i to mnogo jače od tebe, al’ nije to poenta. Ti si Programer, ja Dizajner. Ne mešaj mi se u posao!!!!!
- Moram da se mešam kad ’oćeš da me proklamuješ u Manager-a! Ja sam prosta radna snaga! Sad ću da napravim Sindikat!
- Ma, pravi ti šta hoćeš! Ja sam Kapitalista! Firma je moja! Vizitke će da izgledaju ovako i tačka!
Prebacila sam urađene vizitke na USB Flash (il’ kako pročitah u nekim novinama „usb štapić“) i otišla do Štampara (Sunašce je ostalo besno i nezadovoljno u Firmi).
- Ovako, PreduzetnicePočetnice... – reče Štampar
- Kako? – upitah.
- Štampa je toliko, seckanje toliko i CMYK toliko.
Pa, mene je našao da CMYK-uje?
Digresija:
Ako ne znate šta je CMYK, objasniću: kad Štampar hoće da Vam otme pare, napiše i uslugu CMYK (popularno nazvano od strane štampara „usluga cmyk-ovanja“) koja apsolutno ništa ne znači...
- Sve je Ok, sem tog CMYK-a. Možete li da mi objasnite šta je to? – upitah ga ja naivno.
- Pa, kako bih rekao, to je vrlo ozbiljna usluga od koje zavisi krajnji rezultat štampanog materijala...
- A da nije to usluga kojom pokušavate da mi otmete pare? – upitah malo oštrije.
- Ovaj... ne razumem Vas... – poče zbunjeno Štampar.
- Za početak, nadam se da razumete da ne pričate sa budalom. Za kraj, radila sam ja i pre sa Vašom branšom i znam šta je CMYK. Nego, ako hoćete da pravimo posao, brišite to sa Fakture.
- E, stvarno si me iznenadila. – poče uzbuđeno Štampar – Možemo na Ti?
- Možemo.
- To malo ljudi zna (prim. aut. UslugaCMYK). Svaka čast! Faktura bez UslugeCMYK. - (prim. aut. obzirom da smo u startu postavili stvari na svoje mesto, sarađujemo sa Štamparom i dandanas)
Po povratku u Firmu umal’ srčka da me strefi! Na ulaznim vratima je bilo zalepljeno „Firma je u štrajku“. Održim se nekako na nogama i uđem unutra. Kad tamo Sunašce skoči iz svoje fotelje (neće da bude Manager, a sviđa mu se da bude Foteljaš – nije nego), zgrabi neko kartonče, diže ga iznad glave i poče da šeta u krug oko mene i da se dere:
- Štrajk! Štrajk! Štrajk!
- Stani, stani... Sunašce, je l’ mogu prvo da sednem?
- Aha! Truli kapitalisto! Ti bi da sediš dok ja crnčim! Štrajk! Štrajk! Štrajk!
- Ljubavi moja...
- Nisam ti ljubav od 09:00 do 17:00! Štrajk! Štrajk! Štrajk!
Vidim odneo vrag šalu...
- Ko je predstavnik štrajkačkog odbora?
- Ja! Štrajk! Štrajk! Štrajk!
- Dobro... Koji su tvoji zahtevi?
- Štrajk! Štrajk! Štrajk!
- Ma, bre ne deri se više i sedi!!!!! Koji su tvoji zahtevi?
- Šta se dereš na mene? Je l’ su ovo zvanični pregovori, ako jesu ne deri se! Štrajk! Štrajk! Štrajk!
Progutah veeeeeeeeliiiiiiiikuuuuuuuuu knedlu:
- Jeste, PredsedničeŠtrajkačkogOdbora ovo su zvanični pregovori. Oprostite ako mi je tonalitet izmakao kontroli... koji su Vaši zahtevi?
Sunašce spusti svoju gu...ovaj, hoću reći sede, u svoju fotelju.
- Neću da mi na vizitki piše da sam Manager! Neću da imam vizitku uopšte! Ja to ne volim.
„O, bože! Je l’ ovo jedan od onih dana? Pa, što baš danas...“ – tužno sam razmišljala.
- Sunašce, razumi me k’o čoveka...
- Ti si žena!
- Dobro. Razumi me k’o ženu...
- Ja sam muško. Mi ne razumemo žene...
- Ama, kad te raspalim po toj tintari ’oćeš li onda da me razumeš???? – razdrah se ja iz petnih žila.
- Aaaaaaaaaa!!!!!!! Dereš se i pretiš!!!! Ovo je i nasilje u porodici!!!! Ti mi pretiš!!!!
- Pa, po tebi nismo porodica od 09:00 do 17:00...
- Onda je ovo mobing!!!!!!!!!
- Sunašce, PredsedničeŠtrajkačkogOdbora, počeću da lupam samu sebe po tintari... – rekoh na ivici snaga & suza.
- Dobro. Kaži šta imaš. – krotko reče Sunašce.
- Pošto ideš kod naših klijenata, red je i da ostaviš svoju vizit kartu. A na njoj je lepo da piše Manager. Je l’ mogu da te ubedim da pristaneš na vizitke?
- Pa...
Vidim ja, Sunašce razmišlja sve u šesnaes’.
- Ako ispuniš neke moje uslove...
- Koje? Samo reci?
- Plašim se da ćeš da me tučeš...
„Grrrrrrr!!!!!! Stvarno ću na kraju da te istučem!“ – mislila sam. Ipak, rekoh najmirnije što sam mogla:
- Koje uslove, Sunašce moje milo?
- ’oću gibanicu dva puta nedeljno i dva litra piva dnevno.
- Molim?!? – bila sam zapanjena.
- Ako nećeš, ja ću da pozovem i Kolege, pa ćemo ispred zgrade da štrajkujemo i da zovemo televiziju da nas snima...
„O, sudbino, za koga se udadoh? S kim posao započeh?“
- Manipulatoru! Mrzim da kuvam!
- Pa, ako nećeš, ja ću sad da pozovem...
Znajući da je moje Sunašce spremno na pomenutu akciju i da bi stvarno bio u stanju da zove i Kolege (koji nisu ništa bolji od njega) i TV ekipe i ostale, rekoh:
- Pristajem. Pobedio si!
- Jao, super! Sad ću da zovem i moju i tvoju mamu i da im kažem da ne brinu više što jedemo samo gotovu hranu! Naterao sam te da kuvaš!!!! Juuuupiiii!!!!
Uh, da znate samo kako sam ga mrzela u tom trenutku! Znači on se žalio našim mamama da ja ne kuvam... Pa, kad da stignem???? Uostalom, on to bolje radi od mene... A kafane još bolje od njega...
Tako od PreduzetnicePočetnice postadoh i KuvaricaPočetnica (doduše, samo ponekad - nisam tol`ko dobra u toj ulozi)...